Hrvatski arhitekti osvojili su American Architecture Prize za čak tri projekta, a među nagrađenim projektima je i obiteljsko imanje na Bijači.
Prestižna nagrada dodjeljuje se u 41 kategoriji, u svakoj je nekoliko nagrađenih. Dodjeljuje se projektima i realizacijama arhitekture i interijera u cijelom svijetu, penosi Radio Ljubuški.
Studio Dva arhitekta Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića dobio je nagradu za arhitektonski dizajn za stambenu arhitekturu za imanje u Bijači, te nagradu za dizajn u agrikulturi za projekt vinarije kod Požege.
Treći nagrađeni je projekt Zračne luke Franjo Tuđman autora Branko Kincl, Velimir Neidhardt i Jure Radić koji je osvojio AAP u kategoriji Architectural Design/Transportation.
OBITELJSKO IMANJE BIJAČI
PUNI SLUŽBENI NAZIV OSTVARENJA: Obiteljsko imanje u Bijači
LOKACIJA: (cjelovita adresa) Bijača, BiH
INVESTITOR: privatni
AUTORI: Tomislav Ćurković / Zoran Zidarić
SURADNICI: Cvjetka Peronja, d.i.a.
PROJEKTNA TVRTKA: DVA ARHITEKTA d.o.o.
GODINA PROJEKTIRANJA: 2007.
GODINA DOVRŠETKA GRADNJE: 2011.
POVRŠINA LOKACIJE: 35 000 m2
UKUPNA TLOCRTNA POVRŠINA: 950 m2
FOTOGRAF: Robert Leš
Kompleks obiteljskog imanja na Bijači prostire se na jednom od zapadno-hercegovačkih brežuljaka, obuhvaćajući približno 35.000 m2 površine. Program je objedinjavao brojne sadržaje – obiteljska kuća za vlasnike, kuća za goste, gospodarske građevine, kuća upravitelja (domara), voćnjak, povrtnjak, vinograd, te brojni športski i rekreacijski tereni s popratnim sadržajima. Tema matrice raštrkanih sela okolice inspiracija je za kompoziciju koju čini niz zasebnih volumena različitih sadržaja. Sve jedinice kompozicije pažljivo su pozicionirane tako da je omogućen pogled na točke fokusa po želji investitora. Na najvišoj i najudaljenijoj točki nalaze se tri građevine čija funkcija primarno traži najbolju vizuru. (Glavna) kuća vlasnika je stoga u potpunosti fokusirana svojom dužom stranom na jugozapad.
Rezultat odnosa ova tri volumena je međuprostor koji predstavlja mjesto moguće ekspanzije za sva tri sadržaja, povezujući ih funkcionalno u zajedničku cjelinu. Njegova ambijentalnost oslanja se na tradiciju, memoriju mjesta, hercegovačko selo, gdje su upravo ovakvi prostori bili mjesta socijalnih kontakata i društvenih događanja.
Arhitektonski jezik je elementaran, minimalistički, puristički kako dolikuje škrtom krajoliku s naglaskom na low tech. Poveznica s graditeljskim nasljeđem ovog kraja prisutna je u odabiru materijala i arhitektonskih elemenata kao dijelova kompozicije pojedine građevine. Za parterno popločenje i pročelje korišten je (isti i jednako obrađen) kamen iz lokalnog kamenoloma vezujući se tako s kamenom „in situ“ kojeg nalazimo u starom i novom suhozidu po čitavoj parceli.
Svi otvori su uokvireni kako dolikuje kućama u tom kraju, s tim da su loggia-u dobile samo reprezentativne građevine. Samo imanje, uz sve navedene sadržaje, u potpunosti funkcionira samostalno i neovisno uzgojem poljoprivrednih proizvoda i ostalih prehrambenih namirnica. Budući da je kompleks smješten u kršu i slabo naseljenom krajoliku, ova inicijativa predstavlja pozitivni primjer razvoja malog gospodarstva koristeći ono što su nam priroda i zatečeni lokalni uvjeti dali. Arhitektura je nastojala biti integralni dio ovog koncepta.
