Nikola Mandić rođen je 1923. u Kruševu od oca Ivana i majke Kate, rođene Rozić, koja je umrla dok je još bio mali. Živi u Mostaru od 1950. godine. Dva puta se ženio, ima troje djece, osmero unučadi i sedamnaestero praunučadi
Sudionik Križnoga puta, politički zatvorenik, bankar, osnivač HDZ-a BiH, zastupnik u prvoj demokratskoj Skupštini BiH i Jugoslavije, dobrotvor, a najpoznatiji po istraživanju hercegovačkih rodova i prezimena – Nikola Mandić 22. lipnja proslavio je 100. rođendan. Kada smo s njim dogovarali intervju, najveći dio vremena proveli smo u suptilnim pokušajima da i autora “zarazi” kako bi istražio izvore o vlastitom prezimenu, a sve kako bi njegova istraživanja nastavila živjeti nakon što ih je 50 godina prikupljao po katoličkim maticama i drugim arhivama, piše Večernji list BiH.
Nikola Mandić rođen je 1923. u Kruševu od oca Ivana i majke Kate, rođene Rozić, koja je umrla dok je još bio mali. Živi u Mostaru od 1950. godine. Dva puta se ženio, ima troje djece, osmero unučadi i sedamnaestero praunučadi. Ekonomist je po struci, a bankar po zanimanju. Radio je u Narodnoj banci u Mostaru. U vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. osnovao je podružnicu Zagrebačke banke u Mostaru i postao njezin prvi direktor. U 1978. nije dobio moralno-političku suglasnost od komunističke političke vlasti da može ponovno biti izabran za direktora. Progonjen od vlasti, odlazi u mirovinu s 32 godine radnoga staža. Nakon deset godina u mirovini prihvatio je, po slomu komunističkih vlasti, mjesto direktora podružnice Croatia banke u Mostaru 1990. godine. Član je Matice hrvatske od 1971., a djelatni je član HDZ-a od njegova osnutka u Mostaru u proljeće 1990. godine. Na listi te stranke izabran je za zastupnika u Skupštinu BiH te u isto vrijeme u Vijeće republika i pokrajina u Saveznoj skupštini u Beogradu 1990. godine. Punih 50 godina bavio se istraživanjem podrijetla hrvatskih rodova i njihovih prezimena u Hercegovini, o čemu je do sada objavio 109 članaka u listu “Crkva na kamenu”, 10 članaka u listu “Framost” i 12 članaka u časopisu “Motrišta” što ga izdaje Matica hrvatska u Mostaru.
Osim ove knjige pod naslovom “Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokome Brijegu i okolici”, ranije je objavio u vlastitoj nakladi šest knjiga, i to “Podrijetlo i razvitak pučanstva u Kruševu kod Mostara”, “Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru”, “Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici” i “Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju”, “Podrijetlo Hrvatskih rodova sjeverno od Mostara” i “Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i okolici”.
Večernji list: Kako je doživjeti 100.? To je samo po sebi uspjeh, čak i da vam je život bio med i mlijeko.
– Slažem se. To je jedan veliki događaj. Svako ljudsko biće teži produljiti život. Ako je netko iz obitelji doživio ovaj jubilej, to se prepričavalo dugi niz godina. U našem selu godinama se pričalo o Anti koji je dočekao ove godine.
Večernji list: Kako se osjećate, zdravlje i raspoloženje vidim da su dobro?
– Za moje godine iznenađujuće. Ne mogu si ništa drugo poželjeti. Nemam bolova.
Večernji list: Preživjeli ste pet različitih režima – staru Jugoslaviju, NDH, novu Jugoslaviju, Herceg Bosnu i danas BiH. Preburna je ovdje povijest bila, kao i vaš život?!
– U mojoj rodnoj kući, ja osobno i moja obitelj, željeli smo Hrvatsku. Nama je tuđa bila stara Jugoslavija, a kada je došla nova Jugoslavija, mi smo izgubili slobodu. A ja doslovno doživio ropstvo, od Križnoga puta do kasnijeg šikaniranja, ponižavanja…
Večernji list: Kažete bili ste na Bleiburgu. Upućeni govore kako ste svjedočili i predaji hrvatske vojske?
– Mi smo bili na Bleiburškome polju. Prije nas jedan dio uspio je prijeći granicu u Austriju. Tu se okupio veliki broj ljudi, civila, vojske. Imao sam osjećaj da je bilo najmanje jednako civila kao i vojske. Netko od naših časnika u jednome je trenutku na razglas prozvao stotinjak vojnika da budu pratnja u dvorac gdje su bili pregovori. Netko me ugurao tamo, ne znam ni ja tko je to bio. Došli smo do dvorca koji je imao zid i željeznu ogradu, a nama nisu dopustili ući. Stajali smo vani neka dva sata. Nakon toga izašli su naši časnici tužnih lica, digli su ruke, zaplakali su svi. Poručili su da moramo postupiti po zapovijedi, nadali su se da će međunarodna zajednica paziti. Kada smo se vratili svojim jedinicama, opet je čovjek s razglasom pozvao sve na predaju te da će biti zaštićeni kao ratni zarobljenici. Prenoćili smo i u međuvremenu smo tražili svoje znance, kolege koji su se tu zatekli.
Večernji list: Što je bilo sutradan?
– Počeli su nas odvoziti i premještati od logora do logora. Počelo se otvoreno ubijati ljude koji su nestajali preko noći. Partizani koji su nas čuvali uglavnom su bili u civilu, opancima. A većina je imala šajkaču s petokrakom. U svakome logoru skupina je činila zločine, premlaćivala i ubijala na licu mjesta. Ja sam cijelo vrijeme bio budan i stalno sam izmicao.
Večernji list: Onda ste s jednom skupinom stigli do Tuzle?!
– Kada smo išli iz Bleiburga jedna kolona je nadomak Savskoga mosta nastavila prema Mariboru, a mi smo usmjereni prema Celju, Zagrebu, Sisku… Putem su stalno nestajali ljudi. Kada smo prešli Savu kod Broda, smjestili su nas na otvorene vagone i rekli da idemo u Hercegovinu. Ali su nas odvezli u Tuzlu, koju sam ja poznavao. Stigli smo do Pivovare u Gornjoj Tuzli. Tu smo prvi put dobili neko jelo.
Večernji list: A što ste usput jeli?
– Davali su nam seljani, ljudi. Partizani su im to stalno zabranjivali.
Večernji list: Kako je bilo u Tuzli?
– Nakon nekoliko dana u logoru u Tuzli netko me zove. Iza žice je bila moja strina. Čula je da su u Tuzlu došli neki hrvatski vojnici, Hercegovci. Zaplakala je i dala mi je nešto hrane. Dolazila je i sljedećih dana pazeći na stražu. Nekoliko dana poslije rekla mi je da je od susjeda čula kako svake večeri nestaju logoraši koje ubijaju u rudnicima. Tek onda mi je postalo jasno zašto svakog jutra odvode od 10 do 100 mladića da idu u Rudnik Kreka, a nitko se nije vraćao. Odlučio sam s nekoliko prijatelja pobjeći. Moj stric Luka bio je gostioničar, ugledan čovjek, kod kojeg su se okupljali Hrvati. Razmišljali smo otići kod njega ili pak prema Hercegovini. S obzirom na to da su i njega zatvorili partizani, znao sam da moramo bježati na jug. Logor je okruživala rječica Jala, iza je bilo kukuruzište, a na vrhu brda bio je metalni stup od dalekovoda. Dogovorili smo se pobjeći i na tome mjestu pričekati kako bismo išli dalje zajedno. U dva navrata stražar me opazio, a ja sam se pretvarao da odlazim do rijeke kako bih se rashladio. Kada je prikunjao, pobjegao sam. Došao sam do stupa, nije bilo nikoga. Već se razdanilo. Bio sam u dvojbi – vratiti se u logor ili bježati. Odlučio sam – idem kući.
Večernji list: Jeste li uspjeli neopaženo doći u Hercegovinu?
– Ne. Stigao sam do Pogara kod Vareša, gdje sam vidio ljude kako žanju žito. Pozdravio sam ih s “Hvaljen Isus”, a oni su odgovorili: “Vazda bio hvaljen”. Predstavio sam se da sam hrvatski vojnik. Ugostili su me, dali mi da jedem, okupao sam se u staji. Čovjek tu mi je rekao da su njegova dva sina nestala. Rekao mi je: “Nećeš ti kući stići, Nikola, stalno partizani tuda prolaze”. Ali je želja bila jača. Uputio me je kako doći do prijelaza rijeke Bosne, gdje mi je mlinar čamcem pomogao prijeći dalje. Mlinar mi je dao upute kako preko planine nastaviti dalje, a ponovno me primila jedna obitelj koja se jako prestrašila. Dali su mi jesti te objasnili kako nastaviti do Brestovskog u središnjoj Bosni. Rekli su mi da, kada ugledam crkvu, potražim pomoć od svećenika ako bude živ. Kada sam došao blizu, u jednome hladu bila je veća skupina naoružanih partizana. Pozdravio sam ih i pokušao otići, ali su se odmah skočili i zarobili su me.
Večernji list: Što je nakon toga bilo?
– Natovarili su neko streljivo na mene te smo skrenuli s glavne ceste. Došli smo do jedne kuće gdje su partizani večerali. Nakon toga su me ispitivali, bio sam im sumnjiv, te nakon toga zatvorili u podrum. Ja sam rekao da sam prodavao duhan i da sam se tu zatekao. Ujutro je došla neka partizanka koja je sve znala o Kruševu, koja je tamo bila, i ona me ispitivala. Na kraju je rekla da me dobro čuvaju jer sam “jako opasan”. Nakon toga su me teretnim vozilom odvezli u Busovaču. Kroz vrata sam ugledao svog zemljaka Vinka Tomića. On je bio pripadnik Hrvatske vojske u Zračnoj luci u Mostaru. Ta je odora i bila na njemu, a na glavi petokraka. Zovnuo sam ga i on je došao. Zamolio sam ga da mojima kaže da sam živ. Sutradan su me odveli u Travnik, “Crnu kuću”. Nova saslušanja. A ja sam stalno razmišljao o bijegu. U srpnju su me doveli do vojarne u Sarajevu. Vidio sam dvojicu mrtvih hrvatskih vojnika.
Večernji list: Kako ste stigli do Mostara?
– Smjestili su nas u vagone, dovezli do Ostrošca, a drugi je vlak stigao iz smjera Mostara jer je most bio srušen. Tu su nas partizani dočekali i udarali su nas. Oko 200 nas je stiglo do Rondoa. Ponovno saslušanja, nakon čega su nas odvezli u Sjeverni logor. Dok smo išli, jedan poznanik me pozdravio i rekao kako će prenijeti poruku mojima da sam živ. U Sjevernom logoru bile su na tisuće zarobljenika. Na sjevernom dijelu mogli smo kroz puškarnice vidjeti civile koji su nas došli tražiti. Ubrzo sam ugledao oca i sestru. Oni su mi preko zida bacili vreću s hranom. Nekoliko dana su dolazili. Nakon toga otac je otišao do Ivke Marića koji je bio postavljen u mjesnom uredu za šefa kako bi mi napisao potvrdu da sam kao civil otišao u Bosnu. Istina, napisao ju je i brzo su me pustili.
Večernji list: Vrlo brzo su vas partizanske vlasti tražile da radite za njih?
– Najesen su objavljeni pozivi za one koji su bili u neprijateljskoj vojsci da moraju ići na služenje vojnog roka. Ja sam bio u Zagrebu, na Maksimiru, do 1948. Vratio sam se kući. Javio sam se Ivki Mariću, otac mi je rekao da mu moram zahvaliti. Nedugo nakon toga Ivko mi je došao i rekao da trebam ići raditi u Narodnu banku. Ja nisam želio i to sam mu rekao. Ponovno je došao i rekao mi je da su mu zapovjedili da me dovede u Komitet u Mostar, kod Sule Velagića. On mi je rekao da i njega požuruju da dođem u Narodnu banku. Tamo je direktor bio Muhamed Kovačić. Primio me i doslovno smjestio u svoj ured.
Večernji list: Koliko ste tamo bili angažirani?
– Punih 20 godina. U međuvremenu su se prilike u Jugoslaviji malo popravile. Iz Zagreba je stiglo izaslanstvo koje mi je ponudilo da budem na čelu podružnice Zagrebačke banke u Mostaru jer to nisu dopuštali u Sarajevu ili bilo gdje u BiH. Svugdje su bili smetnja. Prihvatio sam ponudu. Našao sam pet pogodnih prostora, ali čim bih spomenuo Zagrebačku banku, bilo bi zabranjeno. Jedna hrvatska tvrtka imala je u Staroj pošti prostor i dala nam je 100 četvornih metara kako bismo tamo napravili sjedište banke. Inspekcija iz grada je i to zabranila. Požalio sam se Mati Jurkoviću iz Čapljine koji je bio angažiran u Narodnoj banci u Sarajevu. On je poručio da ćemo ipak dobiti odobrenje.
Večernji list: Na čelu Zagrebačke banke zadržali ste se razmjerno dugo?!
– Bio sam deset godina na njezinu čelu. Kupili smo u međuvremenu zgradu Šumske uprave, a mi smo im dali kredit. Otvorio sam osam ekspozitura Zagrebačke banke u Hercegovini, a tri u Hrvatskoj – u Pločama, Metkoviću i Imotskom. Banka se dobro razvijala, pomagala je sveukupnom razvoju. Ne može se pobrojiti sve. Od crkava, poduzeća, kućanstava, infrastrukture, cesta, škola… Mislim da smo dali više kredita u deset godina nego što je Privredna banka Sarajevo za cijelo vrijeme svoga poslovanja.
Večernji list: Zašto su tu banku ipak zatvorili prije rata?
– Oni su sve radili da se ugasi iako su naši u Zagrebu dali jednu bankarsku zgradu Privrednoj banci Sarajevo. Kada mi je istekao drugi mandat, nisu dopustili da nastavim dalje. Imenovan je član partije Jakov Arapović, banka je stagnirala i pripojena je na kraju Privrednoj banci. Pa ipak, tijekom 1990. osniva se Croatia banka, gdje su se događali prvi susreti uoči i nakon osnivanja HDZ-a. Osnivali smo podružnice stranke, na prvome predizbornom skupu u Mostaru jasno sam poručio kako više nikada nećemo dopustiti da nas razoružaju.
Večernji list: S nekoliko Mostaraca, poput Damjana Vlašića, jedan ste od osnivača HDZ-a.
– Ja sam stalno bio u kontaktu sa Zagrebom. Na prvim izborima bio sam izabran za zastupnika u Skupštinu BiH, a nakon toga i u Skupštinu republika u Beogradu s Vladom Pandžićem i Perom Dragičevićem. U Sarajevu sam bio predsjednik Odbora za financije, a u Beogradu također u Odboru za financije stalno smo prigovarali da su naši krajevi zanemareni. To je bilo tako dok se nije zaratilo. U kontaktu s našima u Zagrebu motrili smo sve što se radi te smo dojavljivali o svemu što se događalo. Osobno smo iz hotela u Beogradu svjedočili odlasku kamiona, topova, tenkova, vojske u rat u Hrvatsku. Brzo smo se vratili u Sarajevo te u Mostar, gdje sam se uključio i u organiziranje otpora i obrane.
Večernji list: Kada se razvila vaša, možda čak i najveća ljubav ili, bolje reći, strast – istraživanje podrijetla Hrvata i prezimena, o čemu ste napisali sedam knjiga?
– U rodnoj kući. Moj otac je bio guslar. On je 30-ih godine (prošlog stoljeća), kada je predao duhan na vagu, kupio peć i tu su se ljudi okupljali. Imao je “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića koji sam s radošću iščitavao. U meni se razvijala želja da saznam naše podrijetlo, pa sam postavljao pitanja tko smo, odakle smo. S vremenom je dozrijevala ta ideja. Najprije sam popisao rodbinu i nama bliske ljude. No, to mi nije bilo dovoljno jer je bilo nepouzdano, neprovjereno, nepovezano. Odlučio sam otići kod franjevaca i pronašao sam dr. Andriju Nikića koji mi je otvorio arhivu. Želio sam doći do matica rođenih, umrlih, vjenčanih, ali su većinu partizani uništili, spalili. Svejedno, nisam odustajao. Počeo sam sa svojim Kruševom. Župnik nije ništa znao o maticama, a pronašao sam ih u policiji u Čitluku. Najprije mi ih nisu dali, a nakon pomoći načelnika Ivana Marinčića prebacio sam ih u župni ured. Tada nastaje novi problem. Najstarije matice ispisane su bosančicom. Matice su od 1734. Kasnije su na latinskom.
Večernji list: Što ste onda učinili?
– Rekli su mi da to pismo više nitko ne zna čitati. A ja sam ga odlučio naučiti. Otišao sam ponovno do fra Nikića koji mi je dao slova i kratke upute o tome pismu. Slovo po slovo sam svladao kako bih mogao čitati matice. Dobra je stvar što su svugdje u svijetu katoličke matice pisane po istom obrascu. Na prvoj stranici knjige bila su objašnjenja redoslijeda upisivanja podataka. O tome sam u “Crkvi na kamenu” objavio veliki članak. Tada sam počeo ulaziti u dubinu tih podataka. U Splitskome arhivu pronašao sam podatak iz 1434. kako je moj daleki predak Andrija, tada smo se prezivali Budimlić, imao sudski spor oko prodaje meda, sira iz mješine, suhog mesa. Njega je pokušao prevariti jedan trgovac iz Splita, ali je sud dvije godine poslije odlučio u njegovu korist.
Večernji list: Uglavnom ste u crkvenim i drugim povijesnim arhivama tražili izvore za svoj rad?
– Najprije taj posao nije bio jednostavan ni lagan. Trebalo je mnogo vremena i strpljenja kako bi se napravilo jedno takvo istraživanje. U Kreševu sam, primjerice, tražio podatke o Hrvatima katolicima u Konjicu. Te su matice bile iz 1600 i neke godine. Tamošnji svećenici nisu mi odmah dali knjige. Bili su sumnjičavi. Rekli su mi da mi ih ne mogu dati i da mogu samo u arhivu prepisivati podatke, za što bi mi trebalo godinu dana. Vratio sam se fra Rufinu Šiliću i zamolio za pomoć, a on je poslao pismo da mi daju sve matice. Tako je na kraju i bilo.
Večernji list: Izdali ste sedam knjiga o podrijetlu rodova. Koliko je prezimena uključeno?
– Oko 2000. U tih sedam knjiga mnogo je prezimena koja se još spominju. Primjerice, vaše prezime Krešić, a u okviru toga spominjem ženidbe, udaje i prezimena kojih nema u naslovu. Tu je mnogo drugih prezimena.
Večernji list: Kako su nastajala ta prezimena, po glavarima kuća ili ženama?!
– Kada je riječ o ženama, ta prezimena najčešće su nastajala po udovicama.
Večernji list: Je li to slučaj s vašim prezimenom Mandić, možda je bila neka Manda?
– Mandića ima pet različitih loza koje međusobno nisu uopće povezane. Udovice, ako su ostajale sa svojom brojnom djecom, postajale su domaćice i bile su često izvor prezimena. Podsjećam, mi Mandići nekada smo bili Budimlići. O tome postoji čvrst dokaz. Mandići iz Širokog Brijega, primjerice glasovitog Dominika Mandića bili su Medvidovići, a tu uspomenu sada čuva skraćeni toponim Medovići.
Večernji list: Ostalo je mnogo građe koju niste uspjeli obraditi i objaviti?
– Mogu reći da ima još toliko materijala. Ja sam se dosta bavio starom župom – Ružićima, Drinovcima, Tihaljinom, kao i zaseocima. To su stare župe sa starim maticama. Knjiga, međutim, o tome nikada nije objavljena iako su drugi obrađivali i život i običaje toga kraja.
Večernji list: Zanimaju li se ljudi za podrijetlo, svoje rodove, traže li od vas još podatke o tome?
– Ljudi koji se udalje, odu u svijet, osjete poziv svoga korijena. Brojni ljudi ne znaju ništa o svojim korijenima. Susreo sam se sa stotinama ljudi koji nisu ni znali da ti podaci postoje. Veliki broj ljudi iz Australije i Amerike zove, traži podatke o svome rodu. Govorio sam kako sam o tome pisao članke u katoličkome tisku. Tako je jedan čovjek saznao kako je njegova obitelj nekada u Mostaru imala ogromne posjede. Obratio se Biskupiji i zatražio kontakt sa mnom. Taj je čovjek želio pomoći ovome kraju. Rečeno mu je da je želja napraviti zvonik kod katedrale u Mostaru, koji se nije mogao izgraditi jer komunističke vlasti nisu dopuštale da bude veći od Partizanskog spomen-kompleksa. Nakon rata taj je čovjek rekao kako će o svom trošku naručiti zvona u Austriji, dati da se podigne zvonik i sve što treba oko toga. O tome postoji svjedočanstvo na ovome objektu.
Večernji list: Koje je prezime čovjeka, dobrotvora koji se želio odužiti svom nekadašnjem rodnom kraju?
– To je prezime Balinović. Oni su podrijetlom s granice Dubrovnika. Jedna grana došla je u Mostar. Tu se nastanila. Kako su opisivali, granica njihovih posjeda bio je današnji Rondo sve do naselja Ilići. Bili su poznati. Potpomagali su narod i Crkvu. Na kraju, kada su došli Turci, onda su Balinovići, Ilići i brojni drugi bježali u Liku. Došli su do Senja 1606. godine i položili su prisegu.
Večernji list: Što je vaša želja vezano uz knjige koje ste objavili? Imam osjećaja da su napisane kako bi se dalje nastavilo pisati?
– Moja želja nikla je u djelu Andrije Kačića Miošića. Ja sam tada počeo živjeti tu priču. Iskreno želim da ova pitanja – tko smo mi, moji susjedi, tko su Hrvati… nastave i dalje živjeti te da budu novi spomenici o našoj baštini.
