FOTO: Proslavljen blagdan sv. Ilije Proroka u Donjem Malom Ograđeniku

Fra Miljenkovu propovijed prenosimo u cijelosti:

Stojimo na mjestu gdje se žestoko susreće povijest. I samo ime ovoga mjesta to nam navješćuje: Gradina. Nekada su ovuda krstarili ili živjeli Iliri te ovdje sebi gradili postojbinu. Bilo je to, po svemu sudeći, još u vrijeme Sv. Ilije proroka kojega danas slavimo. Imali su svoja razna božanstva, dok je Ilija zagovarao vjeru u samo jednoga Boga, zvanog Jahve. Njih i njihovih bogova danas se tek spominjemo, a Ilijin Bog je ostao i zavladao ovom kuglom zemaljskom.

Poruka je to svima nama. Svakodnevno nam se nude različiti bogovi u ovom ili onom obliku. I obećaju nam sretan život ovozemaljski, kao što je zlo slično obećavalo Adamu i Evi. Tko zagrize taj mamac, pokajat će se kao što su se njih dvoje pokajali.

Budimo među onima koji idu putem svoga Gospodina i kaju se za sve one trenutke kada im se omaklo drukčije. Samo narod koji takve baštini ima sretnu budućnost.

Sv. Iliju proroka pamtimo kao silna čovjeka, sveca gromovnika. Pamte ga tako i drugi. A on je zapravo bio čovjek od krvi i mesa, sa svojim strahovima i nadanjima.

U današnjem prvom čitanju iz Prve knjige o Kraljevima vidimo kako je Iliji bilo svega dosta. Trudio se oko prave vjere, mučio i uspjeha nema. Zbog toga je htio završiti sa svime tim.

No, takvim svojim stavom pogriješio je na dva načina. Najprije se previše oslonio na svoje ljudske snage i naravno da je doživio krah. A nakon toga je htio pobjeći od svega toga.

Ipak, Bog nije Iliju napustio. Znao je da je Ilija pogriješio iz svoje nesavršenosti, a ne zbog toga što se počeo priklanjati zlu. I razumljivo je da ga onda Bog hrabri, pomaže mu da nastavi započeti posao.
Svatko od nas mislim da se može pronaći u ovoj slici s Ilijom. Borili smo se, došli do zida, nekako nam je dosta svega. Hoćemo li sve napustiti?

Nas su u ovom kraju trale različite nevolje. I nije to bilo tako davno. Mnogi od nas se sada toga sjećaju. Naizgled je trenutno puno toga drukčije. Slobodno pjevamo svoje pjesme, više-manje slobodno stavljamo svoje grbove gdje mislimo da treba, kao na ovaj zvonik, iako neki viču da počinje pogrješnom bojom polja. A na našoj staroj crkvi Sv. Marka u Zagrebu upravo je takav grb. Da ga razbijemo ili blaže rečeno da ga skinemo?

I materijalno nam je danas bolje. Slučajno? Ne bih rekao. Trebalo nam je samo skinuti lance i pokazali smo da hoćemo i da znamo. Zato preporađamo ovaj kraj. Ima naravno tu i loših stvari. A to je onda kada nam materijalno postane smisao življenja, kada ne plaćamo kako treba svoje djelatnike da i oni žive od svoga rada, kada nam vjera nije više tako važna. Tu nismo pogriješili poput Sv. Ilije, nego poput onih protiv kojih je on grmio i kojima jednostavno nije dao mira.

Sv. Ilija se, dakle, odupirao. Nakon što se odrekao uzdanja samo u svoju snagu i nakon što ga je Bog podupro, on postaje borben. Suzbija širenje poganske vjere u svome židovskom narodu, bez obzira što se radi i o kralju i kraljici. Kao takav postao je i zaštitnik naše države s ovu stranu granice i drago nam je zbog toga. Neki su rekli: »Kakav narod, takav i zaštitnik«. Imali su potpuno krivo.

Nije Sv. Ilija bio siledžija pomoću kojega je Jahve utjerivao neku svoju pravdu. On je ponajprije bio čovjek duboke molitve koji je otišao u pustinju, tamo živio samačkim životom i sve više spoznavao što je to zapravo njegova vjera, koja je njezina snaga.

Rekao bih da je time sličio na naše mnogobrojne majke, sestre, zaručnice, očeve, braću, mladiće koji su zbog Drugoga svj. rata i poraća oplakivali svoje najmilije. Ali nije to bilo u stilu »svega mi je dosta«, nego u stilu borbe za svoju vjeru i svoje obitelji. Njima trebamo zahvaliti da smo danas ovdje i da smijemo ovako govoriti.

Jedan je stari hodočasnik usred zime prelazio preko mosta u podnožju Himalaja. Padala je kiša. Čuvar zabrinut za uspjeh starčeva putovanja upita: »Kako ćeš, dobri čovječe, stići na vrh planine po ovakvu vremenu?« Starac veselo odgovori: »Ne brini, moje srce je već tamo, a ostatku mene lako ga je pratiti.«

Zaista, kada znamo gdje nam je srce lako ćemo to dostići. Sve muke tada se pretvaraju samo u preprjeke koje treba proći i ništa više. Ali nas ne plaše, bez obzira što predstavljale.

Ne samo u ovom kraju, nego u čitavom hrvatskom narodu uvijek je bilo tih poteškoća. Zapravo, mogli bismo reći da smo mi mučenički pojedinci i mučenički narod. Nakon što smo došli u ove krajeve, smjestili se tu kao ljudi počeli su nas trati Mlečani, Mađari, Turci, Austro-Ugarska, oni iz Prve i Druge Jugoslavije, tzv. međunarodna zajednica… Pokušali su nam uzeti i vjeru, i ozemlje, pretvoriti nas u nešto sasvim drugo. Nismo se dali. Hvala Bogu na tome.

Danas barem mrvicu trebamo izdvojiti jednoga između nas: Nedjeljka. Pobjegao je iz zlosilnoga jugokomunističkoga režima da bi spasio živu glavu. Bez sredstava, bez znanja jezika i običaja tamo gdje dolazi. Ali se nije predao, čuvao je svoju katoličku vjeru i svoje hrvatsko domoljublje, zajedno sa svojom obitelji, uspio u gospodarskom životu te počeo pomagati i drugima. Između ostaloga pomogao je obnovu ovoga zvonika pod kojim sada stojimo i slavimo svoga Boga.

Mogao je reći, ma što me briga za sve, ali nije. Nisu to učinili ni mnogi drugi među nama. Taman morali patiti, čuvali su svoje vrijednosti.

Prisjetimo se i jedne crtice iz povijesti ovoga zvonika. Kao što znamo, napravljen je početkom osamdesetih godina prošloga st. Zvona su mu zvonila da bi rastjerala tmurne oblake koji su se znali nadviti nad mukom zasađene usjeve od čega se zapravo živjelo. Ali su zazvonila i kada je umro, malo je reći diktator, zločinac Josip Broz Tito. Ne treba vama tumačiti da to nije bilo zbog žalosti. Uostalom, svojim dolaskom i milicija je to zorno posvjedočila.

Ovakav stav našega puka prema vjeri i domoljublju danas se dobro oslikava na onom Groblju mira na Bilima. Nikla je tu crkvica posvećena Sv. Josipu, nikla je kosturnica za posmrtne ostatke onih za koje se ne zna tko su. Ali su stali nicati i bijeli križevi, tisuće njih, za one koje je pozobao Drugi svjetski rat i poraće. Na njima je ime pokojnika, ime oca, godina rođenja i godina smrti. Nisu hladni broj, već osobe koje imaju svoje podrijetlo. Te križeve podižu obitelji ubijenoga preko povjerenstava u svojim općinama. Trebamo se moliti ne samo kao pojedinci za svoje mrtve, već i kao hrvatska i katolička zajednica. Jednostavno znamo tko smo i što smo.

Sve nam ovo svjedoče i pobijeni franjevci Hercegovačke provincije. Njih 66. Predstavljali su najprije kapelane, župnike, profesore u glasovitoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu, predstavljali su još mnogo toga i dali život za svoja uvjerenja. Protivnici su mislili da će završiti s tim njihovim svjedočenjem vjere i domoljublja ako ih pobiju. I naravno da su se prevarili. Stavili su nam ih zapravo za primjer i mi danas radimo na tome da ih jednoga dana Crkva proglasi blaženima i svetima, odnosno mučenicima.

Usuđujem se ustvrditi da je Kraljica Mira ne samo zbog žrtve hercegovačkih franjevaca, nego zbog žrtve čitavoga našega hrvatskoga naroda došla u ove naše krajeve. Nije to morala. Ali Bog je danas naš narod počastio poslanjem da smo njegov izabrani narod u ovom vremenu ovakvom kakvom ono već jest. Nije lagana ta zadaća. U opasnosti smo da nam se nekada omakne: Ma, dosta mi je svega. Bilo bi, znamo, itekako pogrješno to napraviti. Imamo, poput Sv. Ilije, svoje poslanje i sve nam je učiniti da ga ispunimo.
Odluka je na nama. Ako nemamo pred očima ovaj zvonik na brdu odakle puca pogled na sve strane i ovaj grb, imamo uvijek križ. Pogledajmo u njega i znajmo da je pobjeda naša, jer to želimo, jer je tamo naše srce. Amen!

fra Miljenko Stojić