Na početku oružanog sukoba u Hrvatskoj, 7. svibnja 1991. iz vojarne u Mostaru izašao je dio 10. mehanizirane brigade JNA, s više od 100 tenkova i oklopnih vozila.
Znajući kuda tenkovska kolona mora proći, Hrvati iz zapadne Hercegovine odmah su se organizirali i kod mjesta Polog postavili blokadu kamionima i automobilima. Ubrzo je počelo pristuzati sve više ljudi; iz Mostara, Gruda, Posušja, Ljubuškog i Imotskog. Njihovo nezadovoljstvo obuzdavali su lokalni čelnici i fratri s gvardijanom Mladenom Hrkaćem na čelu, te su počeli pregovore s pukovnikom JNA Milojkom Pantelićem.
Krizu su pratile kamere brojnih TV postaja iz cijele države, a žene koje su sudjelovale u blokadi iznenađenim su vojnicima nosile hranu i kavu. No, pod pritiskom vojnog vrha iz Beograda, zapovjednici JNA izričito su zaprijetili da će nasilno probiti blokadu. Napetost je dosegnula vrhunac kada su padobranske jedinice JNA okružile okolna mjesta. Narod nije poslušao čelnika HDZ-a BiH Stjepana Kljujića, a isprva ni pristiglog predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića, koji su ga uvjeravali da propusti kolonu.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman također je apelirao na mirno rješenje, a narodu su se iznova obratili Anđelko Mikulić, gradonačelnik Širokog Brijega, te Izetbegović koji je rekao da vojska neće popustiti, ali jamči da prolazi dalje prema Kupresu, gdje će redovite vježbe. Povijest će upamtiti Izetbegovićevu potpuno netočnu procjenu: „Ako budemo prevareni, to može biti samo jednom! Samo jednom i nikad više!“, nakon čega je kolona propuštena.
Napeto je bilo i pri prolasku kolone Širokim Brijegom, te se ona nakon tri dana mučne krize uputila na Kupres. JNA je time izabrala najbolje mjesto odakle će poslije napadati Dalmaciju i Hercegovinu. No, ovime su, iako nenaoružani, Hrvati također dali do znanja da neće ustuknuti pred oružjem tada jedne od najmoćnijih vojski Europe u očitoj provedbi plana nadolazeće velikosrpske agresije.
Dani ponosa