Portal Medjugorje-info.com donosi opširan i cjelovit tekst intervjua mons. Henryka Hosera za poljsku Katoličku informativnu agenciju (KAI) , koji je u travnju boravio kao posebni papin izaslanik u Međugorju. Nadbiskup Hoser, otkriva koja je bila pozadina njegovog dolaska.
„U Međugorju sve ide u pravom smjeru“ – rekao je nadbiskup Henryk Hoser koji kao poslanik Svete Stolice promatra pastoralno stanje na ovom izvanrednom mjestu koje posjećuje 2.5 milijuna hodočasnika.
Nadbiskup Hoser pozitivno je ocijenio pastoralni rad i njegove plodove. Kada su ga pitali o mogućnosti priznavanja ukazanja, odgovorio je: „Kako se čini, ukazanja bi već ove godine mogla biti priznata.“
Alina Petrowa-Wasilewicz, Marcin Przeciszewski, KAI (poljska katolička agencija informacija): „Stjecanje znanja o stanju u Međugorju“ bila je nadbiskupova misija, a poslala ga je Sveta Stolica. Nadbiskup je posjetio crkvu, krajem ožujka i početkom travnja, u mjestu u kojemu i dalje traju navodna ukazanja Djevice Marije iz 1981. godine, te trenutno priprema izvješće za Svetu Stolicu. Koji su zaključci?
Nadbiskup Henryk Hoser: Smatram da nije moguće duboko poznavanje događaja u Međugorju jer prodiremo u Božje i ljudsko otajstvo. Postoje tajne koje se ne mogu vidjeti. Da biste to učinili, možete pristupiti fenomenu i procijeniti situaciju što je bolje moguće, ali nikada je nećete iscrpiti. Postoje duhovne stvari koje su vrlo često i iznenađujuće, no samo Gospodin zna što je u čovjekovu srcu.
U Bosni i Hercegovini sam proveo dva tjedna jer sam osim Međugorja posjetio i Sarajevo te nadbiskupa apostolskog nuncija. Luigi Pezzuto i ja susreli smo se sa svim biskupima iz zemlje, a u Beču sam upoznao kardinala Christophema Schoenborna.
Što je najviše pogodilo nadbiskupa tijekom boravka u Međugorju?
Znajući za još nekoliko mjesta Gospinih ukazanja u svijetu te još nekoliko hodočašća, kao što je Fatima, Lourdes, Lisieux i Czestochowa, vidim snažan karakter Međugorja. Ističe se među ostalima u ogromnoj dinamici rasta ovog mjesta, a u isto vrijeme izvanrednoj kreativnosti djela tog mjesta – a toga nema u drugim mjestima.
Kako možete opisati duhovnu atmosferu Međugorja?
Uz pomoć nekoliko jednostavnih riječi: molitva, tišina, sabranost, euharistija, klanjanje, post, sakrament pomirenja. To čini ovo mjesto snažnim. Ljudi govore kako su osjetilii izvanrednu atmosferu. I tišinu.
Svi oblici zahtijevaju tišinu. Pristup klanjanju je vrlo razvijen. Naravno, postoji marijansko štovanje, ali je vrlo slično Kristovom. Ima sve klasične oblike: put križa, krunica – šetnja Podbrdom, te na Križevac, mjesta gdje su se dogodila ukazanja.
Sva ta topografija je prirodna pozadina ovog mjesta. Ima dirljivih trenutaka kada ljudi, čak i sportaši, kleče na koljenima na Brdu ukazanja. Kamenja su malo izlizana.
Posebnost ovog mjesta je i u uklanjanju turističkog elementa. Franjevci su vrlo osjetljivi po tom pitanju. To je isključivo hodočasničko mjesto, nitko ne dolazi kako bi zadovoljio znatiželju.
To je komercijalni aspekt, ali na prilično visokoj razini, poput knjižare s vrlo lijepim molitvenim predmetima napravljenim na licu mjesta. No, sabranost i klanjanje dominiraju. Paleta mogućnosti za hodočasnike vrlo je opsežna te uključuje dvodnevna hodočašća. Sva su vjerna pastoralnoj skrbi.
Kakav je dojam hodočasnika kada dođu?
Svi su vrlo sretni. Kada sam ih upoznao bili su vrlo sretni i otvoreni. Ima ih svih generacija, ne dominira određena dobna skupina. Mladi ljudi pomažu starijima, primjerice mladi članovi Cenacoloa nose posebnu papinsku nosiljku (Sedia gestatoria) za invalide kako bi ih doveli do Podbrda. Nije visoko, ali se mora hodati po stijenama.
Na koju sakramentalnu i dušebrižničku pomoć mogu računati hodočasnici? Kakav raspored i događanja imaju?
Kao i u drugim hodočasničkim mjestima, ima molitve, liturgije te posjeta mjestima gdje su se, prema poruci, odvijala ukazanja. Svakog petka ima Križni put na brdo Križevac.
Liturgija u crkvi u Međugorju je raspoređena u tjedni ciklus. Svakog dana ujutro je misa, popodne se moli krunica. Večernji dio započinje ili zajedničkom molitvom. Glavna misa održava se 18., a slijedit će je molitva zahvale za ozdravljenje. Zatim pobožnost Presvetom oltarskom sakramentu. U petak je klanjanje križu, na taj su način Krist i misa uvijek u središtu događanja.
Ima i grupnih događanja kao što je Festival mladih. Odvija se u srpnju, a na njemu sudjeluje 50-70 tisuća mladih iz cijelog svijeta. S obzirom na to da ne stanu svi u crkvu, iza crkve je izgrađen veliki amfiteatar s oltarom ispod krova. Hodočasnici sjede na nekoliko tisuća preklopnih sjedalica. Na taj je način sačuvana infrastruktura, a franjevcima nije dopušteno daljnje širenje.
Uz to, u Međugorju je postavljen jak naglasak na kršćansku formaciju – kroz različite oblike kateheza, duhovnih vježbi i seminara. Dvadeset dva puta godišnje postoje seminari koji okupe na stotine ljudi iz desetak zemalja, a organiziraju ih franjevci. Održavaju se u Domus Pacis centru za duhovne vježbe, a ako su grupe ljudi veće, održavaju se u zgradi naziva Dvorana Ivana Pavla II. Može primiti nekoliko stotina ljudi, ima nekoliko modula te tako ovisno o potrebi može biti veća ili manja.
Prijevod je odličan. Postoji posebna soba u radio kući u Međugorju koja ima 18 kabina za prevođenje na razne jezike, jedan od njih je i poljski. Svaki prevoditelj ispred sebe ima ekran koji emitira proslave iz crkve ili drugih mjesta u Međugorju. Kamere su instalirane posvuda. Svaki se prevedeni jezik emitira na različitoj frekvenciji te taj prijevod hodočasnici mogu primiti na vlastitom mobilnom telefonu.
Mogu li obični hodočasnici prisustvovati seminarima?
Da. To je standardna značajka programa. Seminari su usmjereni produbljivanju vjere kod hodočasnika. Postoje i seminari za voditelje grupa koje dođu u Međugorje. Bitno je dopustiti da voditelj duhovno raste kako bi i hodočasnici mogli primiti pravu formaciju.
Organiziraju se i specijalizirani seminari, primjerice za svećenike. Početkom srpnja na tjedan dana dolaze svećenici iz cijelog svijeta. Njihov se program, između ostalog, sastoji od: posjeta mjesta hodočašća, sudjelovanja u liturgiji, tematskih konferencija. Postoje i seminari za bračne parove i obitelji te za medicinske stručnjake.
Dvije do tri godine se organiziraju seminari za one koji su zainteresirani da postanu svećenici. Odvojeni seminari organiziraju se za ranjene duhom, one koji su proživjeli tramu ili su učinili nešto loše te trebaju liječenje.
Odakle sve dolaze hodočasnici?
Najveće skupine dolaze iz Italije i Poljske. Ostatak dolazi iz osamdeset različitih zemalja iz Sjeverne i Južne Amerike, Australije, Novog Zelanda, Filipina,… Dolaze iz cijelog svijeta. Mnogo je hodočasnika i iz Sjeverne Koreje.
Treba imati na umu da Međugorje ima svoju svjetsku mrežu. Ima mnogo centara diljem svijeta – mirovni centri u Španjolskoj, Njemačkoj te Južnoj Americi. Jedan takav centar nalazi se u gradu Piotrków Trybunalski u Poljskoj te objavljuje bilten na poljskom. Prisutni su i na društvenim mrežama – Facebook, Twitter, Instagram, itd. Međugorje nije svetište – taj mu status još nije odobren.
Međugorje je župa koja je stoljećima povjerena franjevcima. Ima dvanaest očeva koji vrlo dobro funkcioniraju. Divim se njihovoj predanosti. U vjerskoj zajednici vlada vrlo dobra atmosfera.
Uz franjevce, ondje također žive i talijanski svećenici, poljski svećenik biskupije u Warmiji,… Osim toga, služe im i svećenici koji dolaze u hodočašće.
Vrijedno je napomenuti da se franjevci fokusiraju na duhovno služenje i ne pružaju, na primjer, smještaj za hodočasnike. Osim Domus Pacis, nemaju hotele jer već postoje oni lokalni. Isto vrijedi i za Licheau ili Lourdes, koji je drugi hotelski grad u Francuskoj, nakon Pariza.
Što je za Vas, naravno uz ukazanja, najveći fenomen Međugorja?
Fenomen Međugorja je ispovijed. Sa strane crkve sv. Jakova nalaze se dva dugačka paviljona koji imaju pedeset natkrivenih ispovjedaonica. Ljudi stoje u dugim redovima i imaju se priliku ispovijedati na nekoliko jezika.
Razgovarao sam s ispovjednicima koji ondje rade, rekli su mi da je dovoljno sat vremena slušati ispovjedi kako bi svjedočili pravim preobraćenjima. Mnogo je dubokih ispovjedi. Često se netko ispovjedi nakon nekoliko desetaka godina.
Tko ispovijeda?
Većinom franjevci, ali i svećenici koji dolaze sa skupinama hodočasnika. Ti se svećenici moraju upisati u ured hodočasnika te pokazati iskaznicu. Tek tada mogu provoditi liturgijske aktivnosti te ispovijedati.
Još jedna karakteristika Međugorja su i mnoga djela milosrđa
Uz formacije, sljedeći veliki razvoj u Međugorju je i milosrđe. Tijekom godina u Međugorju je radio karizmatičan svećenik Slavko Barbarić. On je razlog osnutka svih inicijativa koje danas postoje.
Nakon desetak godina propovijedanja, umro je 2000. godine u Križevcu. Stvorio je i Marijino selo stvoreno od cijele kolonije kuća. U njima živi siročad te djeca s drugim problemima.
Stalni stanari žive u „gnijezdima“ s dva odrasla volontera. Ta „gnijezda“ su u obliku običnih stanova te u njima živi do osmero ljudi što pruža obiteljsku atmosferu.
Djeci je pružena medicinska i dentalna njega, selo je opremljeno kirurgijom.
Drugo takvo mjesto je Kuća milosrdnog Oca – ime sadrži parabolu o rasipnom sinu. Ondje žive muškarci nakon preobražaja – ovisnici o drogama, bivši zatvorenici, alkoholičari. Žive prema benediktinskom principu Ora et labora – uče moliti i raditi. Postoji nekoliko radionica, gledao sam jednom tetoviranog muškarca kako uz pomoć male zviždaljke radi rupe u krunici.
Kuća milosrdnog Oca ima i farmu i vrtove gdje ti muškarci rade, to je vrlo važno za njihovu terapiju. Na farmi ima svinja kako bi ih posjetile na sudbinu rasipnog sina koji je naletio među svinje kada je ostavio Oca.
Postoji i Kuća majki u Kryspini za samohrane majke s djecom te za trudnice. Stanari mogu ostati ondje dok se ne osamostale.
Te su dobrotvorne organizacije plod vjere na ovom mjestu. U drugim velikim hodočasničkim centrima nema takvih djela. Postoji mjesto u Lourdesu, ali samo za bolesne, te je boravak ograničen i kratak. Ne postoje drugi centri za trajni ili duži boravak.
U Međugorju se rađaju i duhovne zajednice
Poput gljiva poslije kiše, mnogi dođu izvana te se ondje zadrže, primjerice talijanska zajednica Cenacolo koja se brine o mladim ljudima nakon preobraćenja. Čudan fenomen zbog kojeg se tetovirani muškarci ponašaju kao svećenici. Za vrijeme liturgije plešu, pjevaju, uključeni su i ne dosađuju se.
Postoji i francuska zajednica Blaženstva. Sastoji se od dvanaestero ljudi različitih nacionalnosti, Francuzi, Talijani, Austrijanci. Imaju prekrasnu kuću i dvije kapelice. Djeluju međunarodno, a jedna od sestara piše knjige koje se objavljuju diljem svijeta.
Sveukupno postoji trideset skupina i zajednica u Međugorju. Nisam mogao razgovarati sa svima. Neke od njih su relativno nove, kao što je jedna skupina ekumenskog stava, orijentirana prema Istoku, prema Ukrajini. Vodi je ukrajinska Crkva, rimskog obreda. Oni traže i razlučuju svoj put. Razgovarao sam s nadređenima svake zajednice koju sam posjetio.
Kako u Međugorju funkcionira stvar izliječenja?
Postoji dnevna molitva za iscjeljenje. To nije neobično, molimo se u svakoj župi. U Međugorju se događaju izlječenja, a njihova je dokumentacija pohranjena u profesionalno održavanoj lokalnoj arhivi. Prikuplja se medicinska dokumentacija svakog slučaja. Baš kao u Lourdesu ili drugim svetištima s dužom tradicijom.
Ako spomenete riječi Gospodina Isusa: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“, postoji li samo jedan zaključak o fenomenu Međugorja?
Atmosfera je vrlo duhovna, a imamo i inicijative kao što je Hod mira koji je započeo u vrijeme rata na Balkanu devedesetih godina. Hod se odvija od mjesta Humak do Međugorja (što čini udaljenost od 11 kilometara).
Mole se za mir i žele tu molitvu prenijeti na cijeli svijet. Gospa nam se ukazala kao Kraljica Mira.
Nadbiskup naglašava jaki kristocentrizam oko kojeg se koncentrira pastoralna služba u Međugorju. Kaže da nema problema s ortodoksnom vjerom, ali postoje napetosti između franjevaca i mjesnog biskupa.
– Da, postoje problemi kanonsko-administrativne prirode, ali ja smatram da će se riješiti. S druge strane, nisam istražio sadržaj ukazanja jer to nije moja uloga. No mogao sam vidjeti da nema naučnih pogrešaka u njihovo sadržaju. Istina je da ljudi često kažu da su izrazito izražajna. No to su ljudi bez teologijske formacije te se izražavaju kako mogu i kako osjećaju.
Gledajući marijanska ukazanja u drugim dijelovima svijeta vidimo da nitko od vidjelaca nije bio teološki obrazovan – Bernadeta iz Lourdesa nije mogla ni pisati, a nisu mogla ni djeca iz Fatime (Franjo, Jacinta i Lucija)
Lucija je tek kasnije pristupila redovničkom Redu, te je imala cjeloživotna ukazanja. Izračunato je da je dosad u Međugorju bilo 40 tisuća ukazanja. Prema mom mišljenju, to nije važna prepreka.
Kada sam razgovarao s vidiocima, s njih četvero, učinili su mi se kao vrlo uravnoteženi ljudi. To su žene koje su 1981. za vrijeme prvih ukazanja bile adolescenti, a sada imaju unuke. Sve imaju obitelji.
U svakom slučaju, priča o obitelji u ovim je ukazanjima vrlo snažna. Neki se ljudi bune što nisu postale časne sestre ili svećenici, no svijet se odonda promijenio te to nije jedini način na koji se može postići Božji poziv. Ovi su ljudi odabrali sakrament braka što je vrlo dobro jer mogu pokazati ljepotu obiteljskog života koji je trenutno u svijetu ugrožen.
Međugorje je s jedne strane – kako ističe nadbiskup – vrlo duhovno plodno mjesto s dobro atmosferom fokusa i klanjanja gdje se naučne greške ili druga odstupanja ne mogu identificirati. S druge strane, imamo težak odnos s biskupom Ratkom Perićem. Nije li to paradoksalno?
Negativan stav biskupa Perića vrlo je poznat. Još od pojave ukazanja imali smo biskupa Pavela Žanića koji je vjerovao da se radi o prevari, umro je 2003. godine. Biskup Perić smatra da ova ukazanja nisu nadnaravna.
U međuvremenu, na ukazanjima u Međugorju, Gospa ne predlaže ništa drugo osim onoga na što Crkva poziva za Veliku korizmu, a to je post, molitva i milosrđe. Međugorje prakticira post srijedom i petkom (kruh i voda), održavaju se stalne molitve, a što se tiče milosrđa – postoje mnogi socijalni radovi.
Postoje i tjedne duhovne vježbe „kruha i vode“. Sudionici tri puta dnevno dobiju kruh i vodu. Kruh jedu sporo i drže ga u ustima dovoljno dugo kako bi zapamtili njegov okus.
Što biskup Perić misli o pastoralnom plodu, zar nije razuvjeren?
To je analogno nekim drugim Marijinim ukazanjima, primjerice onima iz Île-Boucharda u Francuskoj 1947. godine. Nisu bila priznata, ali su bila štovana. Marijansko štovanje ne mora postojati zajedno s ukazanjima.
Štoviše, ovo štovanje prihvaćeno je u Međugorju, gdje se Gospa predstavlja kao Kraljica Mira. To nije ništa novo ni uznemirujuće. To je jedna od litanija Djevice Marije, mnogo je takvih župa u svijetu. Slavni poljski umjetnik Mariusz Drapikowski izrađuje oltare za svetišta u Gospe od mira u Betlehemu, Kazahstanu, Kibehu…
Ako pogledamo svetište u Kibehu, jasna je analogija s Međugorjem. Prvo je mjesni biskup Gahamanyi dopustio da se ondje štuje, a kasnije je odlučio razmatrati o istini ukazanja. Siguran sam da bilo kakve zabrane dolaska u Međugorje neće biti opravdane.
Stoga sam, na nedjeljnoj misi u Međugorju, koju sam slavio za vjernike, rekao da se to štovanje mora razvijati. Nema doktrinarnih ili kanonskih zapreka za štovanje Majke Božje bilo gdje u svijetu.
Je li moguće da Apostolska Stolica prepozna istinitost tih ukazanja ako ih mjesni biskup smatra neistinitima?
Moguće je. Čuo sam da je vatikanski odbor, koji je radio pod vodstvom kardinala Camila Ruinia presudio da je prvih sedam ukazanja istinito, iako to nije službeno objavljeno. Kasnije, se o tome nije govorilo pod pretpostavkom da morate vidjeti kakvi su njihovi učinci.
Postoje navodi o tome da su ukazanja u Međugorju prebrojna te kažu kako je Gospa previše pričljiva.
Možete nazvati sv. Faustinu koja je godinama svaki dan razgovarala s Isusom. To ne bi trebala biti glavna prepreka. Naravno, morate pripaziti na svaki aspekt i na mogućnost mentalnih poremećaja te “proganjanja“. Međutim, gledatelje su temeljito pregledali timovi stručnjaka, psihijatara i psihologa. Nije pronađena nijedna patologija. To su bili zdravi mladi ljudi iz zdravih obitelji.
Do danas svi žive u sretnim bračnim zajednicama. Nijedan vidjelac nije prošao kroz krizu vjere. Jakov Czolo, najmlađi od njih, koji je imao deset godina, razvija duhovnost Međugorja. Vodi „Ruke Marijine“, oblik Caritasove župe jer mu je Majka Božja rekla da trebamo biti “Njene ruke” siromašnima i potrebitima.
Je li uzrok biskupove nevjerice povijest Balkana koji je nekada bio franjevački?
Bilo je to teško razdoblje kada su franjevci morali napustiti svoje župe. Ljudi se nisu slagali s tim jer su franjevci ondje bili stoljećima te su preživjeli najteža vremena u Turskoj. U Bosni ima pet župa zbog kojih je biskupija u sukobu s franjevcima, no danas je u tijeku dijalog između biskupa i franjevaca.
Do kojih ste zaključaka došli u svom izvješću za Svetu Stolicu, ili bi to razotkrilo tajnu?
Mogu samo reći da su zaključci pozitivni. Zapravo, Sveti Otac je već u avionu, pri povratku iz Fatime, govorio o Međugorju. Mislim da sve ide u pravom smjeru. Moja misija nije bila zatvoriti Međugorje, već procijeniti je li pastoralna služba bila pravilna, u skladu s doktrinom i poučavanjem Crkve, da li je djelotvorna i dobro organizirana. Zaključio sam da je tako. S pastoralne je strane moj zaključak pozitivan. Stoga se tekuće pastoralne aktivnosti, liturgijski red i konferencije trebaju nastaviti.
Preporučujete li kakva poboljšanja, reforme?
Mnogo se toga može napraviti na području infrastrukture, prava i administracije. Trebao bi postojati zajednički prostorni plan jer je sve što je ondje sagrađeno pomalo kaotično. Što se tiče sigurnosti, cijelo bi područje trebalo biti ograđeno jer na stražnjem dijelu ograde nema prepreke, ali postoji uniformirani stražar koji ne propušta one koji nisu došli iz pobožnih razloga.
Je li je moguće, nakon izvješća, promijeniti položaj organizacije hodočašća od strane Crkve, što je trenutno zabranjeno?
Može se ići na hodočašća. S druge strane, nije bilo moguće organizirati službeno hodočašće uz sudjelovanje biskupa, itd. No, bilo je četvorica kardinala, mnogi biskupi i tisuće svećenika koji su pratili vjernike. Danas je situacija takva da hodočašća ne bi trebala organizirati službene crkvene strukture, biskupije ili župe. Međutim, skupine vjernika mogu doći sa svećenikom.
Međutim, ovaj pokret se neće zaustaviti i ne bi trebao biti zaustavljen, jer je urodio dobrim plodom. To je jedno od najživljih mjesta molitve i obraćenja u Europi – sa zdravom duhovnošću.
Može li Vaše izvješće doprinijeti priznavanju ukazanja?
Ne izravno. Sve upućuje na to da će ukazanja biti priznata možda već ove godine. Nemojmo zaboraviti da je Kongregacija za nauk vjere omogućila svu dokumentaciju o ukazanjima Državnom tajništvu koje trenutno radi na tome.
Mislim da je moguće prepoznati vjerodostojnost prvih ukazanja kao što je predložila komisija kardinala. Osim toga, teško je dobiti drugačiju presudu jer je nemoguće da šestero vidjelaca laže posljednjih 36 godina. Ono što su rekli je dosljedno. Snažan argument vjerodostojnosti ukazanja jest vjernost nauku Crkve.
Ako se prizna barem prvih sedam ukazanja ovo će biti ogroman poticaj za Međugorje.
Bi li Vaša nadbiskupija preporučila putovanje u Međugorje?
Naravno. Rekao bih da je to hodočašće duhovne transformacije, preobraćenja i jačanja u vjeri – sve se to tamo ostvari.
Hvala Vam na intervjuu.
