Sinoć je u župnoj crkvi sv. Blaža proslavljena sveta misa za pobijene fratre i puk iz župe Gradnići. Svetu misu predslavio je fra Miljenko Mića Stojić, vicepostulator postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće.
Župa Gradnići, kao i sve ostale hrvatske župe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nakon završetka II. Svjetskog rata ostala je bez najproduktivijeg stanovništva, u dobi od 20 do najviše 50 godina. Njih 176 je platilo glavom tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, a njihove kosti razasute su diljem Križnoga puta hrvatskog naroda, najvećeg poslijeratnog genocida. Ukupan utvrđeni broj žrtva s područja Brotnja iznosi 1582.
Među žrtvama partizana su tri franjevca rodom iz župe Gradnići: fra Leopold Augustin Zubac (ubijen u veljači 1945.), fra Tihomir Zubac (ubijen na Križnom putu u svibnju 1945.) i fra Zdenko Zubac (ubijen u veljači 1945.).
Bolje nisu prošli ni tadašnji župnik u Gradnićima fra Filip Gašpar i kapelan fra Ćiril Ivanković koji su ubijeni u Čitluku 10. veljače 1945. godine.
Prema ažuriranom žrtvoslovu općine Čitluk Gradnići tijekom Drugog svjetskog rata i poraća iz Gradnića je ubijeno 70, iz Gornje Blatnice 61, a iz Paoča 45 osoba.
U nastavku prenosimo nadahnutu fra Miljenkovu propovijed:
Jedan od velikih upitnika u našemu životu jest: Imamo li vremena? Svakodnevno su pred nama razni zadatci, trudimo ih se ispuniti i onda uvečer sabiremo ishod. Što možemo reći?
Mi koji smo se večeras skupili u ovoj crkvi očito imamo vremena. Došli smo se sjećati i moliti za naše pobijene. Oni u našemu srcu nisu broj, već ljudska stvorenja s imenom i prezimenom. Zahvaljujemo im što su bili zalog naše slobode.
Uljudba u kojoj živimo na ovo će samo odmahnuti rukom. Ona za sve ovo jednostavno nema vremena. Za nju sve završava na ovoj zemlji pa zbog čega gubiti vrijeme na nekoga tamo drugoga, još mrtvoga, osim na samoga sebe?
I mi smo jamačno mogli postupiti tako, ali nismo. Mi smo htjeli da imamo vremena. Budimo ponosni na to.
S ovakvim mislima stupimo u ovu sv. misu. One nas vode i do toga da očistimo svoju dušu od raznih grijeha i pogrješaka koje smo učinili. Pokajmo se ostajući trenutak u tišini.
Sveto nas pismo uči kako su nekada davno živjeli braća Kajin i Abel. Stajali su pred Gospodinom, svojim Bogom, i molili mu se. Tada se to činilo prinošenjem žrtava. Znali su da sve ne završava na ovoj zemlji, da smo ovdje samo putnici.
I ovi naši pobijeni u Drugom Svjetskom ratu i poraću, naši pobijeni u raznim drugim ratovima i bunama te ubijenima u zlosilju sve tamo do Domovinskog rata također su stajali pred Bogom i molili mu se. Znali su da je on temelj njihova života, zaštita pred svim olujama. Nisu se toga odricali ni onda kada je trebalo za to založiti jedinu glavu koju su imali.
Nije to ništa čudno. Osluškivali su povijest svoga naroda i spoznali da su se naši pređi znali u svim povijesnim olujama ispravno postaviti. Zbog toga su nas drugi prozvali »predziđem kršćanstva«. Udarali su protivnici na nas, pokušavali nas slomiti, ali nisu uspjeli. Mi smo i dalje tu, oni su nestali.
Iako su se Kajin i Abel obratili Bogu, njemu je draža bila Abelova žrtva. Možemo nagađati zbog čega. Životno nam iskustvo kaže da bi moglo biti zbog toga što ju je prinio čišćeg srca, bez bilo kakve računice. Važno mu je samo bilo stajati pred svojim Gospodinom i uživati u njegovu licu.
Kajin je mislio drukčije. On je očito imao neku svoju posebnu računicu. I zbog toga je postao zavidan svome bratu Abelu. Tko je on da Bog više gleda na njega? Vjerojatno je u svome srcu tada nabrojio i razne Abelove grijehe i pogrješke, stvarne ili nestvarne.
Sličio je tada Kajin nama samima. Ima trenutaka kada ne podnosimo onoga drugoga kraj sebe. Tko je on da je uspješniji u životu od nas, ma što to značilo, tko je on da su mu bliži i drugi i Bog? Razdire nas zavist, jer mislimo da bismo mi trebali biti na njegovu mjestu, da nam je nešto ukradeno.
Kajin je svoje dvojbe riješio grijehom. Ubio je svoga brata Abela misleći da su i Bog i drugi ljudi daleko. Umirio je svoju savjest i mislio dalje živjeti.
Druge ljude je mogao prevariti, ali Boga nije. On ga je pozvao na polaganje računa.
Slične stvari su se događale u Drugom svjetskom ratu i poraću te tijekom nemilih i predugih 45 godina jugokomunističke vladavine. Trebali smo mi Hrvati katolici biti braća i sestre, ali smo stajali na suprotnim stranama. Zavadila nas ideologija zla, nasrnuli smo jedni na druge.
Nakon svih iskustava vidimo da je došlo vrijeme da zatrpamo te rovove i pomirimo se. Ne na silu, slovom zakona, nego zapovijeđu srca. Kao narodu priznati nam je što smo jedni drugima loše radili i onda si pružiti ruke. Povijest nam ne će oprostiti ako to ne učinimo.
Bog će procijeniti kako smo zamislili tu svoju pomirdbu. Ne ćemo se moći izvući, on je gospodar života i smrti.
Mi kršćani trebamo toga biti naročito svjesni. Mi smo onaj kvasac iz evanđelja koji će ukvasati ovaj svijet u kojem živimo.
Ta svijest pomogla nam je da obranimo svoj dom u prošlom ratu. Znali smo da smo na pravoj strani povijesti, da smo na Božjoj strani. Uzalud su navaljivali raznorazni protivnici sa strane. Stajali smo čvrsto poput ovoga našega tvrdog kamena.
Danas smo opet u borbi, htjeli mi to sebi priznati ili ne. Ustala je protiv nas ona peta kolona iz naših redova. To su oni koji razmišljaju poput Kajina, sebično, koji gledaju samo na sebe. To su oni koje nije briga ni za kakvu pomirdbu, oni koji bi drugima htjeli nametnuti svoju ideologiju, milom ili silom. A to je tako pogrješno.
Levi, Židov, jednom se žalio svojem rabinu.
»Rabi, imam trgovinu. Teško radim od zore do mraka. A opet, jedva preživljavam. Onaj kršćanski lopov, koji ima trgovinu nasuprot mene, svaki je dan bogatiji.«
Rabin mu, nakon dužega razmišljanja, odgovori: »Vidi, Levi. Stvar je vrlo jednostavna. On se bavi samo svojom trgovinom, dovoljna mu je njegova sposobnost i njegov rad te mu posao dobro ide. Ti se, pak, brineš za dvije trgovine: za svoju i za njegovu. I zato ti nisu dovoljni samo tvoj rad i tvoje sposobnosti.«
Kao da gledamo Kajina i Abela u ovim slikama. To možemo reći ako smo čisti. A ako nismo, onda gledamo sebe. Umjesto da se posvetimo svome poslu, zabadamo nos tamo gdje ne treba.
A Bog bi nas htio vratiti na pravi put. On uvijek brine za nas, uz naš je bok, samo mi to ne opažamo žureći za svojim poslovima.
Možemo to vidjeti u primjeru Abelova ubojstva. Bog nije kaznio Kajina što je prekršio njegov zakon, nakon toga odmahnuo rukom i zaključio: Baš me briga. Ne, on se pobrinuo da počinjeno bude nadoknađeno. Adamu i Evi dao je novoga sina koji će nastaviti tamo gdje je Abel stao.
Slično je učinio i s našim narodom. Nesmiljeno su nas smicali Turci, nesmiljeno su nas smicali od početka prve Jugoslavije do skončanja one druge. Pokušali su to i u Domovinskom ratu. Ali Bog je bio s nama. Sve smo preživjeli i danas u miru i slobodi slavimo svoje svetinje. Završilo se to tako jer smo vjerovali svome Bogu. Krunica u našemu džepu i oko našega vrata bila je nepobjedivi znak naše pripadnosti.
Kada govorimo o ovoj župi Gradnići, staroj i slavnoj župi, onda bilježimo da su jugokomunisti odavde ubili 176 njezinih vjernih članova. Samo jedno ubojstvo je previše, a kamoli njih ovoliko.
Među ove ubijene svakako treba ubrojiti i trojicu franjevaca rodom iz ove župe. Fra Augustin Zubac, u to vrijeme ravnatelj franjevačke mlinice i hidrocentrale, ubijen je u Mostarskom Gracu. Fra Zdenko Zubac, župnik u Ružićima, ubijen je u Zagvozdu. Njegov brat fra Tihomir, vješt spisatelj, ubijen je negdje oko Maribora.
Ovo su naša braća i sestre, naši mučenici. Ubijeni su iz mržnje prema vjeri i iz mržnje prema hrvatskom domoljublju. Svojom smrću još su nas više ujedinili, što je pravi znak mučeništva. Postali smo svjesniji što je naš pravi put i kako bi se trebalo zapravo ponašati.
Imajući ovo na pameti tražili smo neprestano posmrtne ostatke naših pobijenih fratara. Nema veze što su rasijani tamo i ovamo, oni su naši. Takvi su i drugi pobijeni pa smo po raznim općinama, pa tako i u čitlučkoj, uspostavljali povjerenstva koja će tragati za istinom o mnoštvu pobijenih članova puka Božjega. Na kraju je nastala i zamisao o onom Groblju mira na Bilima. Tamo pokopavamo sve čije smo posmrtne ostatke našli, a ne znamo tko su. Tamo podižemo križeve za sve pobijene Hrvate katolike iz Herceg Bosne, BiH, bez obzira zna li se gdje su pokopani ili ne, da bismo se na tome mjestu molili za pokoj njihove duše i za mir naše duše. Budemo li ih zaboravljali, zaboravit će i nas naši nasljednici.
Podići križ svome članu obitelji te prijateljima, susjedima, poznanicima… za koje nema tko to učiniti, čiji su članovi siromašni da to učine ili ih jednostavno nije briga, čast je to i obveza koju trebamo ispuniti da bi Bog pogledao na nas kao što je pogledao na Abela.
Brinući se za ove pobijene mi zapravo gradimo svoj dom. Bit će čvršći nego bilo koji drugi. Zbog čega? Zato što je sagrađen na istini. Ovi naši pobijeni nisu bili nikakvi »neprijatelji naroda«. To su bili oni koji su ih progonili i ubijali. Ne može se biti neprijatelj naroda kada nosiš Boga u svome srcu, kada se boriš za istinu i pravdu.
Vjerujem da je i dolazak Kraljice Mira u ove naše krajeve potaknut i žrtvom naših pređa. Mogla je ona pohoditi neke druge krajeve, ali nije. Obogatila nas je duhovno, a i materijalno je naš kraj postao potpuno drukčiji.
Ne budimo, dakle, nikada nezahvalni, niti našim pobijenima, niti Kraljici Mira. Nosimo ih u svome srcu, literaturu o njima stavljajmo na vidljivo mjesto u svome domu. Listajmo je, razmišljajmo o svemu tomu i donosimo prave zaključke. Imajmo pravi dom, a ne neku patvorinu.
Bog će jamačno blagosloviti one koji mu budu blizu, čak i onda kada se čini da ih je nesreća strašno pogodila. Sve je na ovom svijetu prolazno, samo je vječno ono dobro koje učinimo. Stoga ne štedimo svoga znoja. Na kraju svega čeka nas vječni život s našim Bogom, u društvu naših mučenika. Amen! – zaključio je svoju propovijed fra Miljenko Mića Stojić.
Na kraju misnoga slavlja gradnićki župnik fra Nikola Rosančić zahvalio se fra Milljenku na dolasku, kao i na trudu koji godinama ulaže u rasvjetljavanje istine o pobijenim fratrima i puku.
Podizanje križeva na Groblju mira na Bilima za žrtve iz Brotnja
Naše žrtve iz Drugoga svjetskog rata i poraća zaslužile su da ih se svi zajedno sjećamo. Zbog toga im podižemo križeve na Groblju mira na Bilima i stvaramo prostor gdje se za njih zajednički možemo moliti i o njima razmišljati, dok obitelji to čine na mjesnom groblju a sunarodnjaci pred spomenikom u mjestu.
U prvoj se fazi podižu križevi za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. To je zbog toga što ih je najviše i što zub vremena opasno prijeti da padnu u zaborav. Nakon toga prelazi se na podizanje križeva za žrtve iz Domovinskog rata koje su nam namrijele slobodu.
Novčani iznos za podizanje jednoga križa je 100 Eura ili 200 KM. To je nešto više od stvarnog iznosa sa svrhom da tako stvorimo fond za one žrtve koje nemaju nikoga svoga ili tih njihovih za njih jednostavno nije briga.
S današnjim danom Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz II. svjetskog rata i poraća na području općine Čitluk zaprimilo je uplatu za podizanje 111 križeva.
Prema planu do mise posvećene žrtvama totalitarnih režima, koja će se održati 21. kolovoza 2021. godine na Bilima, biti će postavljeni križevi za sve žrtve s područja Brotnja za koje uplate budu izvršene do početka lipnja 2021. godine.
Popis žrtva iz Brotnja dostupan je na OVOM LINKU
Na Groblju mira već su postavljeni uplaćeni križevi iz Odžaka i Širokog Brijega. Na postolju ispod svakog križa se nalazi pločica s imenom i prezimenom, imenom oca te godinom rođenja i smrti žrtve
Način na koji možete izvršiti uplatu za postavljanje križa je slijedeći:
- Na uplatnici napisati ime i prezime, adresu i broj telefona ili mobitela uplatitelja
- Navesti prezime (ime oca) i ime žrtve, godina rođenja i godina smrti (nestanka),
- u zagradi navesti broj pod kojim se žrtva vodi u popisu žrtava unutar jednog naseljenog mjesta u općini Čitluk
- Navesti naziv primatelja, broj žiro računa i iznos uplate (platiti u pošti ili banci)
Donacije i dobrovoljni prilozi za podizanje spomen-križeva
Nažalost, za pretpostaviti je da će biti i onih koji bi željeli, ali nisu u mogućnosti platiti postavljanje spomen-križeve svojim članovima obitelji, kao i onih koji nemaju više živih srodnika ili njihovi za njih ne brinu. Zbog toga pozivamo sve institucije, udruge, sve naše poslovne ljude, ali i sve ljude dobre volje, koji to mogu i žele, da svojim dobrovoljnim prilozima i donacijama omoguće izgradnju i postavljanje spomen-križeva i za one »kojih se nema tko spomenuti«.
Broj podračuna je: 3381202254028491 , i pozvati se na ID broj: 4227147160002 ,s naznakom: Primatelj – Općina Čitluk, a svrha doznake je za »Postavljanje križeva«.
Devizni račun broj: IBAN BA 39 3380604800818811, SWIFT: UNCRBA 22, adresa: UniCredit Bank d.d. Kardinala Stepinca bb, 88.000 Mostar, s naznakom: Primatelj – Povjerenstvo za grobišta Čitluk, a svrha doznake je za »Postavljane križeva«.
Informacije o uplati za križeve mogu se dobiti svakoga radnog dana na ulazu (portirnici) Općine Čitluk ili preko e-adrese: [email protected], kao i na portalima: www.grobljemira.info, www.citluk.ba.
Brotnjo.info
