Brojke govore. Danas je u demokratskoj državi Hrvatskoj od 35 sudaca Vrhovnog suda čak 29 njih iz komunističkog režima.
A EU 19. rujna 2019. donese rezoluciju kojom potpuno jasno izjednačava komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam te pozva na uklanjanje njihove nazočnosti u društvu. O tome se u državi Hrvatskoj ne govori. A ona tone li tone svaki dan, unatoč razvikanim medijima koji gude neke druge »istine«. I nije tako samo na Vrhovnom sudu. Ta bolest raširila se hrvatskim društvom poput korova. Da nije tako, zar bi Budimir Lončar bio na slobodi i uvažena ličnost u hrvatskom društvu?
Ali zašto započesmo ovako ovaj govor? Komunizam je nekada služio za to da se država Jugoslavija, sklepana sa svih strana, drži na okupu. U tome mu je pomagalo velikosrpstvo kojemu se dopuštalo i dopušta razmahati se upravo zbog takvog cilja. No, hrvatski bojovnici razbiše taj okvir. Oluja bi slavni pečat na te napore. Ali ni »oni« nisu mirovali. Odmah sutradan po Oluji zaprijetili su kaznama. I održaše rečeno. Odvukli su nam generale i druge na svoje sudište, u Haag, htjeli tamo vidjeti Tuđmana i Šuška, proglasili nas udruženim zločinačkim pothvatom… Uz Božju pomoć država Hrvatska se oslobodila tih silom nametnutih stigmi. Međutim, nije se oslobodila komunizma i velikosrpstva. Oni su tu da iznutra dovrše posao kada se već nije uspjelo izvana.
Razmišljam o ovomu dok trenutni hrvatski političari i puk slave 25. obljetnicu veličanstvene Oluje. Vladajući uprli sve snage da dokažu kako su u jedinstvu s narodom, ali ne ide. Tom jedinstvu od političara približio se jedino Milanović. Odlikovao je postrojbe HVO-a za sudjelovanje u Oluji, istina ne baš sve što će se vjerojatno ispraviti, ali ih je time odlikovao i za sav doprinos tijekom Domovinskog rata. Digla se na njega kuka i motika. Dio Bošnjaka bjesni, onih iz starih struktura koje još mantraju o fašizmu i drugu Titu te onih koji bi krenuli putem velikobošnjaštva. Trn u oku im je Mijo Jelić, a preko njega čitav hrvatski narod, zapovjednik ratne Specijalne policije MUP-a HR Herceg Bosne. Osumnjičili ga za navodne ratne zločine u Mostaru, osumnjičili ga kao člana tzv. zločinačkog pothvata jer je to prošlo u Haagu za hercegbosansku šestorku. Nema veze što je on bio spreman poginuti i za njihovu slobodu, što je bio zaslužan da Bihać nije doživio goru sudbinu od Srebrenice… Gledam svoje odličje za Oluju koje sam dobio kao vojni dušobrižnik u Jelićevoj postrojbi. Bio sam i bili smo tada spremni boriti se za hrvatsku slobodu, kao i slobodu svih drugih. Nema Jugoslavije, nema Velike Srbije, nema Velike Bosne… Ima samo dobrosusjedskih odnosa sa svima.
I oni koji su pravilno razumjeli događaje u župi Međugorje bili su itekako spremni. Za ovaj Festival mladih ili Mladifest dobili su i priznanje za to. Papa Franjo nazočnima je uputio pozdrav. U skladu je to s onim što on provodi posljednjih godina glede događaja u župi Međugorje. Nema prepiranja, nema uvjeravanja, nego samo hod zasnovan na činjenicama. Uistinu svemu tomu izvrsno odgovara ovogodišnji slogan Mladifesta sastavljen od Isusovih riječi: »Dođite i vidite«. Nakon toga treba, rekao bih, zavrnuti rukave i provoditi u život ono što se vidjelo. Nema smisla nikoga napadati. A neki bi trijumfirali zbog papina pisma. Trijumfirati samo nad kim? Znam, puno je to lakše nego u poniznosti učiniti što se učiniti može.
Vratimo se još mrvicu Oluji. Na svojim plećima iznijela ju je domovinska i iseljena Hrvatska, ali to se ovih dana slabo spominje kroz usta onih koji su u prvom planu. Ipak, to se ne može izbrisati. Na taj način, bez pomoći trenutnih hrvatskih vlasti, takvi su prošle godine napravili film »Operacija Oluja« te njime ne samo požnjeli nagrade nego i onima koji razumiju engleski, a takvih je mnogo, pokazali što se zapravo dogodilo. I drukčije je to, nažalost, od onoga u što nas se ponovno uvjerava. Ovi posljednji mantraju i o nekim pustim milijardama eura koje nam je udijelila EU. A zapravo se radi o zaduženju te EU do 2058. Države članice sve će to vratiti kroz povećanu članarinu i druge namete. Jedina je prednost u tomu što su kamate nešto niže nego obično. »E moj narode«, rekao bi Marko Perković Thompson kojega trenutni političari uporno ne uzimaju u zaštitu, a trebali bi.
Miljenko Stojić
