U nekom idealnom i po ljudskoj mjeri organiziranom svijetu, kada bi čuli da postoji preparat koji pomaže pri liječenju raka, vjerojatno bi pomislili da je to nesumnjivo izvanredna vijest za oboljele od ove opake bolesti, druga misao bi vam bila “gdje se može nabaviti”, pa onda “koliko košta”… u nastavku bi priča postajala još ljepša jer se takav preparat proizvodi u Hrvatskoj, a radi ga dr. Nikola Kujundžić, odnedavno umirovljeni profesor analitičke kemije na zagrebačkom Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu.
Ali, odrasli smo, pa znamo da je svijet drugačiji tako da kad vam ovaj energični znanstvenik kaže da nema lijeka hrvatskom lijeku, pa tako i njegovu čaju Primus, ljekovitom sredstvu koji dokazano pomaže oboljelima od raka, morate mu vjerovati. Čaju koji se radi od naše “vlaške”, zabiokovske podlanice prepreka da dođe do šireg broja ljudi su postali propisi Europske unije. Zašto?!
– U propisima EU-a postoji popis biljnih vrsta koje se mogu koristiti kao dodaci prehrani i kojima se mogu pripisati određene zdravstvene tvrdnje. Kako podlanica nije na tom popisu – jer radi se o rijetkoj biljci koju treba plantažirati – ja sam dobio odobrenje za proizvodnju, ali ne smijem u reklamama spominjati za što se moj proizvod koristi – govori profesor Nikola Kujundžić.
– I mnogi drugi proizvođači su se našli u sličnoj situaciji. Neki se snalaze tako da u svoj proizvod stavljaju, recimo, vitamin C, pa onda cijelom proizvodu pripisuju određeno djelovanje, što je po mome mišljenju nekorektno prema kupcima i ja to neću raditi – veli on.
A priča o tome kako je profesor Nikola Kujundžić otkrio ovaj lijek je hollywoodski zanimljiva. Naime, u znanstvenim krugovima poznat kao pasionirani istraživač “ljekaruša”, starih zapisa najčešće fratara koji su u našim zabačenim krajevima liječili ljude u vrijeme kad je medicina bila u povojima, 1980. godine otkrio je vrlo zanimljiv zapis u rukopisu fra Silvestra Kutleše “Život i običaji u Runovićima – jednoj župi Imocke krajine” koji ima 776 stranica.
Naime, naišao je na zapanjujući podatak da se za liječenje “griza”, “grizice”, što je pučki naziv za rak, bolest koja „grize i izida živo meso“, koristila njemu dotad nepoznata biljka podlanica. Dao se u potragu za njom i otkrio da se pod imenom “podlanica” u literaturi spominju čak četiri biljne vrste, a ispitujući ljude u Zabiokovlju otkrio je da je prava podlanica vrlo rijetka biljka Caucalis platycarpos L. No, da stvar bude veselija otkrio je i da podlanica ima dvojnika, vrlo sličnu biljku koja je otrovna te da je mogu brati samo stručnjaci. I tako je sve počelo.
Pokusni ekstrakt podlanice poslao je kolegi Luki Milasu, profesoru na Univesity of Texas System Cancer Center u Houstonu, a rezultat ispitivanja je bio upravo fantastičan: utvrđeno je da ekstrakt znatno smanjuje broj metastaza, te da podlanica protiv raka ne djeluje izravno, poput citostatika koji uz zloćudne stanice uništavaju i stanice imunosnog sustava, nego indirektno, jačanjem imuniteta.
– Nakon toga otkrića napravili smo mnoga istraživanja, djelovanje, mehanizam, kemizam, toksičnost, analitičke metode i drugo, objavili lijep broj znanstvenih radova, te pripremili dokumentaciju za registraciju preparata u skladu s propisima. Nažalost, više energije, truda i vremena sam potrošio u neprestanom ratu s administracijom, glupim propisima koji sve čine da te onemoguće, nego sa samom znanošću.
Znanstveni dio posla, bez obzira na složenost i teškoće uvijek je izazovan, a rezultati i publikacije mi pričinjaju veliko zadovoljstvo. Međutim, proizvodnja i distribucija su poseban svijet u kojemu nema puno logike i tamo se teško snaći, a lako izgubiti. I to traje već 30 godina! Očito sam prilično uporan i ne dam se. Pravo imotsko magare – duhovito će dr. Kujundžić.
– Vaš je čaj Primus dobio prestižne nagrade poput medalje na Eko-World festu, pa Nagradu grada Zagreba, ima i status ‘Izvorno hrvatskog’ proizvoda. Što ste sve morali savladati da biste uopće pokrenuli proizvodnju?
– Ponajprije, proizvodnjom ovakvih proizvoda ne može se baviti fizička osoba, morate osnovati firmu. To samo po sebi nije teško, ali traži javnog bilježnika i nešto sredstava. Međutim, da biste dobili dozvolu za proizvodnju treba puno toga. Firma bi trebala imati analitički laboratorij i odgovarajućeg stručnjaka za kontrolu kvalitete, prostor i opremu za proizvodnju, za usitnjavanje, punjenje vrećica i pakiranje čaja. Kako to nisam imao, morao sam potpisati ugovor s firmom koja ima te uvjete, a to košta.
Nikola Kujundžić: Administrativni cirkus
Nadalje, treba vam netko voditi tzv. farmakovigilanciju, za što je također potrebno potpisati ugovor s ustanovom koja to radi i piše godišnje izvještaje. Treba dizajnirati unutarnju i vanjsku ambalažu, vrećice za čaj i kutiju. Unutarnja ambalaža koja ima kontakt s proizvodom mora ima certifikat da nije otrovna. Potom, tekst na ambalaži je strogo propisan, a kako je različit za “pomoćno ljekovito sredstvo”, “biljni lijek” i “dodatak prehrani”, a sve je te statuse imao Primus, i još k tome se propisi često mijenjaju, četiri puta sam morao mijenjati ambalažu.
Kada naručujete kutije i folije za vrećice onda postoji najmanja količina – a ona nije mala! – koju morate naručiti kod proizvođača. Tako da svaki put kad se mijenjala kutija još ne bih potrošio niti pola one prethodne, a to znači bacanje novca. Kad sam počeo s ovom avanturom nisam znao što je, niti kako se dobije bar kod. Da bi na proizvod stavili tih desetak crtica potrebno se je učlaniti u odgovarajuću instituciju, plaćati članarinu od oko 2400 kuna godišnje i otkupiti paket od 100 bar kodova iako trebate samo jedan jedini! Sada su, navodno, smanjili taj broj.
Čujte dalje – prvih desetak godina imao sam jednog zaposlenika koji se brinuo o nasadima podlanice u Zagori. A onda je izišao zakon po kojemu je jedan član uprave morao biti zaposlenik. Kako sam ja kao direktor firme radio na fakultetu, imenovao sam mog radnika za direktora. Tako da je sada firma imala dva direktora i niti jednog radnika! Onda je nakon godinu dana taj zakon ukinut, a zbog smanjenja obujma proizvodnje i nedostatka financija morao sam otpustiti direktora/radnika.
Čovjek bi se smijao da sve skupa ne košta jer za svaku takvu promjenu treba obaviti kod javnog bilježnika zakonski postupak koji uključuje objavu u Narodnim novinama, a to sve zahtijeva vremena i novca.
Onda baš kad ti krene na tržištu, biljka, odnosno vremenski uvjeti učine da nemaš dosta materijala…u jednom trenutku kad baš sve posložiš kako treba, promijeni se zakon, pa opet sve iznova… Da, da ne zaboravim: trebaš i nekoga tko će ti voditi financije, što također košta. Uglavnom, cijelu ovu priču omogućio je, na različite načine, veliki broj mojih prijatelja i kolega koji su sa simpatijama gledali i sa mnom dijelili entuzijazam. Moram im reći hvala!
– Kako ste osigurali proizvodnju biljke u vašoj rodnoj Imotskoj krajini? I to već izgleda ambiciozno?
– Radi se, dakle, o izuzetno rijetkoj biljci, a nakon višegodišnjeg prikupljanja i razmnožavanja sjemena, eksperimentirali smo na različitim terenima kako bismo utvrdili uvjete pod kojima najbolje raste. Našli smo je da je uzgoj najpovoljniji u Zabiokovlju na nadmorskoj visini oko 500 metara. Biljka je jednogodišnja, sadi se u jesen, nadzemni dijelovi biljke beru se u lipnju, suše i pakiraju u višeslojne vrećice. Uredili smo i odgovarajuće skladište sirovine.
Potrošio sam više nego što sam zaradio
Interes za prirodne lijekove stalno raste- Od 1984. do 2013. godine objavili ste čitav niz znanstvenih rezultata o antitumorskom djelovanju podlanice. Zašto? Zar nisu prva, američka ispitivanja bila dovoljno uvjerljiva?
– U početnoj fazi Primus je bio registriran po tadašnjem zakonu kao tzv. pomoćno ljekovito sredstvo za što je dokumentacija bila manje zahtjevna i kao takav je bio na tržištu nekoliko godina. Nakon toga novi zakon ukida tu skupinu proizvoda i dijeli ih u dvije: “prirodne lijekove” i “dodatke prehrani”. Ja sam istraživanja usmjerio prema “prirodnom lijeku”, a za to je trebalo izvršiti još mnoge eksperimente jer je u literaturi bilo vrlo malo podataka.
Biljke su prava mala džungla različitih spojeva i da bi ju se karakteriziralo treba puno truda. Kamilica se, na primjer, znanstveno istražuje stotinu godina i još uvijek se pojavljuju radovi o njezinu sastavu. Dakle, Primus je, sada kao lijek na tržištu bio deset godina, međutim održavanje preparata u području lijekova izuzetno je zahtjevno i skupo i to mogu samo velike firme. Zbog toga sam Primus preregistrirao u “dodatak prehrani”, ali nakon ulaska u EU tamo su me dočekale druge neprilike. Ono što mi je teško prihvatljivo je to da su starije članice EU-a ranije osigurale povoljnije uvjete za svoje proizvode pa se ponašaju u stilu: „Zašto bi vam dali da prodajete vaše proizvode kad imate naše?“
– Što vas motivira da se više od 30 godina bavite ovime pored uspješne znanstvene karijere? Može li se tu dobro zaraditi?
– Dok sam bio na postdoktorskom studiju u SAD-u radio sam na projektu dobivanja posebnog oblika metala koji se koriste u kemijskoj sintezi. Na temelju rezultata tih istraživanja moj mentor, profesor R. D. Rieke, pokrenuo je proizvodnju i tzv. Riekejevi metali se i danas nakon više od 35 godina nalaze na tržištu kemikalija. Ali, u nas je u to vrijeme dominirala akademska znanost i nije se marilo za primjenu u praksi.
Nakon osamostaljenja Hrvatske počelo se poticati akademsko poduzetništvo, pa sam se i ja ohrabrio da pokušam nešto napraviti. Naravno, bilo bi licemjerno reći da moguća zarada nije nikakav motiv. Međutim, do sada je to daleko od toga. Štoviše, potrošio sam više svoga novca nego zaradio, i u šali kažem da mi supruga zna koliko mi je firma profitabilna, odmah bi me ostavila. Ipak, zadovoljstvo koje imate kad vas netko nazove, pa vam sa zahvalnošću kaže kako ste mu pomogli, neprocjenjivo je.
– Trend je u čitavom svijetu povratka starim, narodnim načinima liječenja. Mislite li da ljudi gube vjeru u farmaceutsku industriju i gutanje tableta?
– Poticaji za mnoga znanstvena istraživanja u medicini i farmaciji imaju svoje korijene u iskustvima tradicionalne medicine. Prije nekoliko tisuća godina Kinezi su koristili plijesni za liječenje inficiranih rana. Iz zelene plijesni – Penicilium notatum Fleming je 1928. godine izolirao penicilin. Galen je još u drugom stoljeću za liječenje glavobolje koristio koru vrbe u kojoj su kasnije dokazani spojevi koji se i danas koriste za liječenje glavobolje, primjerice u aspirinu.
U novije doba u području medicine intenzivno se nastoji razotkriti što više tajni biološkog ponašanja tumorskih stanica i pronaći što djelotvorniji način u liječenju zloćudnih tumora. Rezultat toga su mnogobrojna sredstva, prirodna i sintetska, koja se sama ili u kombinaciji sa zračenjem i kirurgijom rabe u liječenju tumora. Međutim, pomalo je paradoksalno da u vrijeme kad postoji ogroman broj lijekova za liječenje svih oblika bolesti, interes za prirodne lijekove i dalje raste. Samo u SAD čak 90 milijuna ljudi bar jednom godišnje uzima prirodne lijekove, a vrijednost prodaje se penje na više od 4 milijarde dolara godišnje.
– Po nekim teorijama zavjere, liječenje tumora je postao veliki biznis jer su troškovi liječenja veliki pa se, kao, farmaceutska industrija i ne žuri da otkrije neki efikasan lijek. Vjerujete li vi u to?
– Ne vjerujem u teorije zavjera, iako je očito da stvari u svijetu, posebice kad se radi o profitu, funkcioniraju kao da one postoje. Kada me netko pita što učiniti kad se netko suoči s tako teškom dijagnozom, kažem mu da treba tri stvari: uzeti najbolje od onoga što trenutno mogu dati liječnici, sam se boriti i ne odustajati, i treće – moliti se.
