Jedan od razloga za ovakav naslov i koncept priče je taj što su mošt i med slatki biljni produkti s nekim sličnim svojstvima. Drugi, još važniji razlog je taj što sam se godinama aktivno bavio vinarstvom a potom pčelarstvom, pa sam stekao neke temeljne spoznaje o tim djelatnostima i pripadajućim proizvodima.
Nezaboravna su sjećanja na događaje i moja zapažanja u djetinjstvu sredinom prošlog (20-og) stoljeća. Volio sam slatko kao i sva djeca, ali nije bilo nikakvih slatkiša, niti sam znao za njih, pa sam s velikom željom iščekivao sazrijevanje voća, kako uzgajanog tako i divljeg, a osobito sam volio grožđe. Djeci nije bilo dopušteno da sami vršljaju po vinogradima u vrijeme sazrijevanja grožđa, već bi odrasli članovi domaćinstva ubrali određenu količinu grožđa koje bi se jelo s ječmenim kruhom za neki obrok.
Najveću slast osjetio bih kad bi mi se ponudilo malo svježeg bijelog mošta nakon gnječenja grožđa nogama u škafu. Odrasli su manje pili mošt, već su ga sa zadovoljstvom nalijevali u drvene bačve, potom bi danima iščekivali kada će završiti vrenje mošta kako bi uživali u ispijanju crnoga vina, a bijelo bi čekali do Svih Svetih.
Vino se u Brotnju pilo iz bukare (drveni pehar) jer su staklene čaše u domaćinstvima bile rijetkost. Zanimljiva su moja sjećanja na neke stare ljude u selu koji bi se u nekim prigodama družili i ispijali vino bukarom nakon čega bi, odlazeći svojim kućama, ševrljali, posrćali i padali po kamenitim stazicama dok bi im se drugi rugali i ismijavali ih. Vina nije bilo u izobilju, pa bi neki domaćini neumjerenim trošenjem brzo ispraznili bačvice zbog čega su ih u selu ogovarali kako neće imati s čime božićati, jer je bio običaj da za proslavu Božića ne smije nedostajati vina i kruha, a drugo što bude i koliko bude, manje je važno.
Dramatično i traumatično bilo je moje prvo ispijanje vina za Božić kad sam imao 9 godina. U posebnom raspoloženju uz svjetlost božićnih svijeća i obilnu večeru počeo sam piti vino što su roditelji i prisutna rodbina zdušno prihvatili.
Umjesto ograničavanja količine vina svi su mi, uz smijeh i gangu, cijelu večer nazdravljali i poticali me na ispijanje vina. To se meni osladilo i ne znajući mjeru pio sam vino dok nisam zamantao i počeo povraćati, što je trajalo cijelu noć i sljedećih nekoliko dana osjećajući gađenje na hranu i na miris vina. Nije bilo liječnika u Čitluku da mi pomogne, a to je vjerojatno bilo zbog trovanja alkoholom. Postupno sam počeo osjećati glad i prestalo je gađenje na hranu, ali gađenje na vino ostalo je godinama jer miris vina izazivao je povraćanje što me u odrasloj dobi počelo frustrirati gledajući druge kako ispijaju čaše vina.
Povećavanjem životnog standarda u Brotnju bukare se postupno zamjenjuju bokalima i staklenim čašama, a pojavom mineralne vode u trgovinama mijenja se stil ispijanja vina. U gostionicama se prije pio špricer spravljen miješanjem vina i „soda-vode“, a sada se sve više u gostionicama, domaćinstvima i drugim mjestima pije gemišt, što je mješavina vina i mineralne vode.
Potrošači su brzo uočili da gemišt spravljen s vinom proizvedenim na starinski način nije postojan jer se zamuti i promijeni boju, a ljubitelji vina i gemišta postaju profinjeniji i zahtjevniji, pa se proizvođači vina samoinicijativno educiraju i ubrzano prihvaćaju suvremeniju proizvodnju vina. I otac Vinko želio je suvremeniju proizvodnju vina jer mu je 1977. godine vinograd od 5000 loza došao na puni rod, pa je zatražio moju pomoć u tome. To sam odmah prihvatio, ali se nisam želio oslanjati na usmena prepričavanja i nadmudrivanja vinara, već sam u Sarajevu nabavio knjigu Tehnologija vina, autora prof. dr. Vojislava Radovanovića, za koju se usuđujem tvrditi da je i danas korisna proizvođačima vina kao udžbenik anatomije studentima medicine. Knjigu sam pročitao i označio najbitniji tekst za proizvodnju vina. Međutim, mene su iznenadile šire spoznaje i podaci o grožđu i vinu, a osobito bogatstvo hranjivih sastojaka kako u grožđu tako i vinu. Stoga sam odlučio pokušati promijeniti odbojnost prema vinu, koja je nastala opijanjem na božićnoj večeri, kako bih mogao uz odgovarajuće jelo popiti barem čašicu vina ili gemišta.
Pokušao sam s ukuhanim i zaslađenim vinom, koje bi mi pripremila supruga, pijući ga žličicom kap po kap nekoliko mjeseci sve dok se nisam navikao na miris vina. Sada mogu popiti čašicu vina ili gemišta uz odgovarajuće jelo. Na ovaj način pripremio sam se i za podnošenje mirisa vina pri radu u podrumu. Tijekom nekoliko godina uhodala se proizvodnja vina i rakije sukladno opisanim postupcima u navedenoj knjizi, otac je upisan u registar proizvođača vina i registar proizvođača rakije. Uspostavila se suradnja s kupcima pa je otac mogao samostalno nastaviti raditi oko proizvodnje vina i rakije bez mog većeg angažiranja.
Budući da sam razmišljao i o pčelarstvu, sada sam mogao svoje slobodno vrijeme iskoristiti za proučavanaje literature o pčelama i tehnologiji pčelarenja. O pčelama sam znao samo to da su kukci koji sakupljaju slatke sokove od kojih proizvode med i da bolno ubadaju, što sam u djetinjstvu više puta osjetio, pa sam oko godinu dana nabavljao i proučavao literaturu kako bih proniknuo u taj čarobni pčelinji život i rad. Kad sam procijenio da se mogu usuditi krenuti u taj pčelinji svijet, tijekom proljeća i ljeta 1985. godine nabavio sam 7 rojeva. Motiv za pčelarenje bio je pribavljanje dovoljno meda za vlastite potrebe i potrebe obitelji.
Pored toga što volim slatke namirnice, med sam godinama konzumirao za ublažavanje tegoba u probavnom traktu koje su možda izazvane već u djetinjstvu neumjerenim opijanjem uz božićnu večeru.
Već prve godine pčelarenja spoznao sam da mi bavljenje pčelama znači puno više od slasnog užitka koji mi pruža njihov proizvod – med. Mogao bih reći kao da sam postao ovisnik o pčelarenju. To ne znači da je pčelarstvo romantična djelatnost. Čak je suprotno, jer ima razdoblja kad je to stresna, rizična, opasna i iscrpljujuća djelatnost. To može razumjeti samo onaj koga to „pogodi“, kao što je „pogodilo“ mene, i druge pčelare koji nisu odustali zbog mnoštva teškoća koje se javljaju pri uzgoju pčela i očekivanju klimatskih uvjeta u kojima će pčele sabrati dovoljno nektara za proizvodnju dovoljno meda kojeg im pčelar može oduzeti za svoje potrebe.
Tehnologija pčelarenja specifična je najviše zbog toga što je pčela kukac kojim se ne može upravljati i koji bolno ubada štiteći svoju zajednicu I zbog toga što prinos pčelinjih proizvoda potpuno ovisi o klimatskim prilikama. Često se događa da pčelari uzgoje snažne pčelinje zajednice, ali zbog vremenskih nepogoda izostane adekvatan prinos pčelinjih proizvoda. Slično se događa i vinarima, samo puno rjeđe, kad je zbog vremenskih nepogoda slab urod grožđa pa u podrumima bude srazmjerno manje vina.
O uzgoju pčela i tehnologiji pčelarenja napisano je mnoštvo knjiga, a danas je na internetu o tome mnoštvo informacija što u ovom članku nije moguće obraditi. Za neupućene navest ću samo to da je prvi korak za uspješno pčelarenje što bolje upoznavanje biologije pčela i biti spreman prilagođavati se pčelama, te poštovati njihove osobine. Nervni sustav pčele vidljiv je tek pod mikroskopom, ali su one savršeno organizirane. Svako narušavanje njihove organizacije nije dobro za njih niti za pčelare.
Raznovrsnost i vrijednost hranjivih sastojaka u medu, grožđu i vinu je nepobitna. U bivšoj državi godinama se bezuspješno pokušavalo proglasiti vino prehrambenim proizvodom, kao što je to bilo u Italiji i Francuskoj, kako bi se prometovanje vinom oslobodilo poreza na alkohol. Sada nisam dobro informiran o poteškoćama vinara na tržištu, ali dobro znam da su Brotnjaci usavršili proizvodnju veoma kvalitetnih vina koja će pri umjerenoj konzumaciji blagotvorno djelovati na ljudski organizam. O djelovanju meda na ljudski organizam može se govoriti s iskustvenog I znanstvenog stajališta. Na temelju iskustva kroz povijest, ustalilo se mišljenje o ljekovitosti meda, što ne bih pobijao. Na temelju osobnog iskustva i znanstvenih podataka mogu tvrditi da je med veoma kvalitetna prehrambena namirnica bogata prirodnim jednostavnim šećerima i drugim sastojcima koji blagotvorno, a po subjektivnom osjećaju i ljekovito, djeluju na ljudski organizam. S medom se mogu miješati ekstrakti nekih biljaka za koje se u narodnoj predaji zna da blagotvorno (s ljekovitim učinkom) djeluju na ljudski organizam.
Treba istaknuti da su, osim meda, sljedeći pčelinji proizvodi: vosak, propolis, pelud, matična mliječ i pčelinji otrov, a najviše se koriste za farmaceutske i kozmetičke proizvode. U raznovrsnoj literaturi i na internetu mogu se pronaći recepti za alternativno liječenje s medom i ovim pčelinjim proizvodima. Međutim, ja to ovdje ne bih navodio, koga zanima to može pronaći na spomenutim mjestima.
Potaknut činjenicom da neki pčelari i neki vinari miješaju rakiju i med praveći piće pod najčešćim nazivom „medovača“, pri pisanju ovog štiva javila mi se pomisao kako bi možda bilo dobro, i korisno, da se ostvari suradnja zainteresiranih vinara i pčelara s Agronomskim i prehrambeno-tehnološkim fakultetom u Mostaru u cilju stvaranja i brendiranja jedinstvenog pića, zbog toga stoga što je Hercegovački med već registriran i zaštićen kao regionalni proizvod. Ne bih sada više o tome, jer na temelju napisanog netko može pomisliti da sam „zamantao“, što bi možda imalo smisla budući da mi je za ovakvo štivo sinula ideja uz čašicu gemišta. Ako ste samo kušali ili može biti “iskapili” (pročitali) ovaj tanki tekstualni gemišt -neka vam je uzdravlje. Živjeli!
Ivan Turudić – Ićara / Magazin DBG 2019
