U jedno tiho proljetno veče
drhtavim glasom otac mi reče:
Ovdje te sinko pčele liječe,
vino ovdje iz kamena teče.
Ptice se ovdje uvijek vrate,
noći i jutra suncem se zlate,
ovdje počivaju pradjedovi tvoji,
samo ovdje na svom smo svoji!
Ovdje ću i ja u smiraju noći,
dugom cestom na počinak poći.
Rodila je mene zemlja ova,
i pokrit će me gruda Hercegova!
Kad ostaviš sinko domovinu,
i kad zagrizeš tuđu djedovinu,
kad napustiš ti ognjište svoje
tek ćeš tada shvatit riječi moje!
Tek ćeš tada shvatit kako boli
kad ostavi srce ono što voli,
kad rastave se tijelo i duša,
a razum neće srce da sluša.
Tad tuđina zarobit će ti tijelo
a duša i srce vratit bi ga htjelo,
i uvijek ćeš iste snove sniti,
maćeha majka ne može ti biti!
Velimir Velo Raspudić
