Još je Komšić na onoj Marxovoj: Religija je opijum za narod. Pa ne koči se Broz na ulju – ponovo! – na zidu Komšićeva predsjedničkog ureda zato što je taj uzurpator ljubitelj umjetnosti.
Nekoliko dana je BHT najavljivala intervju s jednim od dvojice bošnjačkih članova troglavog državnog vrha; S Željkom Komšićem, dakle. Što je, valjda, sugeriralo malobrojnim pretplatnicima državne televizije kako je riječ o ekskluzivnom razgovoru.
Sad će, biva, iz njegovih usta Pjesma nad pjesmama. A što je dodatno pojačano tvrdnjom da će pred gledateljstvo izići „najveći politički hazarder“. Jasno, o hazarderstvu nema niti govora. Lider Demokratske fronte instaliran je u hrvatsku fotelju po već ranije (dvaput) isprobanom bošnjačkom modelu. Slijedom čega je Komšićev povratak na mjesto zločina bio igra na sigurno. Ono što je „Sejdin“ politički otac Zlatko Lagumdžija izmislio još 2006., promovirajući politički nedoraslog općinskog načelnika u državni vrha pa tu ujdurmu reprizirao četiri godine kasnije, tzv. građanski blok je uredno prekopirao u listopadu ove godine.
Toliko, eto, o Komšićevu hazarderstvu. Međutim, i prije negoli je taj simbol/sinonim višekratne bošnjačke izborne prijevare stao u četvrtak pred kamere bh dalekovidnice, po tisku su se pronijele neka njegova razmišljanja. „Nastavi li se s dosadašnjom politikom poticanja napetosti unutar BiH, najveću cijenu mogli bi platiti Hrvati središnje Bosne kojima prijeti sudbina kakva je zadesila hrvatski narod na teritoriji današnje Republike Srpske“, zabrinut je, eto, dužnosnik kojemu su u tomu dijelu BiH, odmah poslije izbora, zatvorena (sva) hrvatska vrata.
Fingirana skrb za hrvatski narod toga zlatnog ljiljana, zapravo je, znali se za sve zločine što ih je Armija BiH počinila, cinična. Nedavno, na 26. Obljetnicu utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez, objavljeno je pismo Marka Vidaka, ratnog načelnika općine Novi Travnik upućeno svjetskim medijskim kućama čiji su novinari boravili u središnjoj Bosni tijekom opsade 1993.
„Posljedica muslimanske agresije na općinu Novi Travnik je i etničko čišćenje. Tako je etnički očišćeno 14 čisto hrvatskih sela, dok je iz 13 mješovitih hrvatsko-muslimanskih sela protjerano hrvatsko pučanstvo. Protjerano je između sedam i osam tisuća Hrvata. Ovdje je značajno napomenuti da su iz mješovitog hrvatsko-muslimanskog sela Torine još puno prije otvorene muslimanske agresije na našu općinu, pod pritiskom mudžahedina, iseljene sve hrvatske obitelji. Crkve su demolirane i u njima su Muslimani zatvarali stoku“, svjedoči načelnik Vidak.
Usprkos svemu, pa i poslijeratnim – uglavnom nesankcioniranim! – zločinima nad povratnicima, Hrvati su opstali i opstaju na svojim ognjištima. Neće se ni ubuduće odreći svoga doma, ma koliko Komšićevi politički pokrovitelji (i) njegovim izborom slali poruku kako bi im najbolje bilo da – opet! – idu. Zato je potpuno neprimjereno da se ta, za Hrvate, osoba non grata pita: „Što ćemo ako nam se dogodi da nam se isele Hrvati iz središnje Bosne i to ne onako kako su izišli iz Banjolučke biskupije progonom, nego sada dobrovoljno. To je katastrofa za narod i Katoličku crkvu“, konstatira taj ex-novosarajevski načelnik koji je svoju brigu za narod (sarajevski, vjernički) i Crkvu pokazao na primjeru isusovačke crkve na Grbavici. Ma, još je on na onoj Marxovoj: Religija je opijum za narod. Ili, izvorno: Religija je opijum naroda. Pa ne koči se Broz na ulju – ponovo! – na zidu Komšićeva predsjedničkog ureda zato što je taj uzurpator ljubitelj umjetnosti.
I kada smo već kod trostrukog narodnog heroja, moram, evo, biti i malo osoban; Ovoga sam tjedna, naime, putovao po Hercegovini: Široki Brijeg, Kočerin, Izbično… i svuda su krvavi tragovi zločina Titinih egzekutora: fratri, tzv. obični, mali ljudi mučeni su i ubijani bez suda, bez dokaza… mnogima se ni grob ne zna. Čitav je taj kraj za Brozove tvorevine stigmatiziran kao – ustaški. Takvim ga, više-manje, i danas drže lažni predsjednik Željko Mali i njegovi utemeljitelji, što se neuspješno, sanjajući unitarnu BiH, kriju iza građanske krinke. Još je živa komunistička anatema.
Pa ako je (već) sporan Dodikov dvoglavi bijeli orao, kako onda nije kumrovečki enkavedeovac, zvani Valter? K’o da nije dovoljno skandalozno (već) i to što je Predsjedništvo u ulici imenovanoj po osobi visoko rangiranoj na popisu najvećih zločinaca svih vremena?!
Mogao bih, jasno, ovdje citirati i sve one koji su ovih dana govorili o bošnjačkoj izbornoj ujdurmi, te njezinu manekenu – „mahalaškom titoističkom prevarantu koji uništava BiH“, kazao bi, primjerice, Zlatko Hasanbegović. Ipak, „slučaj Komšić“ najkonkretnije je apsolvirala anonimna Banjolučanka, koju je u okviru intervjua s ekskluzivnim gostom anketirala BHT. „Kako može(š) svome narodu pogledati u oči“, pitala ga je anketirana po, tvrdi novinar, metodu slučajnog uzorka.
Ali ne priznaje drug Željko sud (svog) naroda, nego samo sud – partija. Bošnjačkih!
