U uspješnoj organizaciji zamjenika provincijala fra Ivana Ševe i župnika u Kruševu don Ljube Planinića, fra Petra Ostojića i don Josipa Čule te časnih sestra Kristine Barbarić, Korone Cigić i Anđele Pervan, u utorak, 24. srpnja u župnoj crkvi Krista Kralja u Čitluku održan je jubilarni 10. godišnji susret osoba s duhovnim zvanjem podrijetlom iz Brotnja.
Susretu je nazočilo 50-ak od ukupno 105 svećenika, redovnika, redovnica, sjemeništaraca te bogoslova, kandidata i kandidatkinja, koji su se odazvali Božjem pozivu i za služenje kroz duhovna zvanja, a koji trenutno žive i duhovno djeluju u Brotnju, diljem BiH, Hrvatske i svijeta.
Susret je započeo okupljanjem, druženjem,prijateljskim razgovorima i razmjenom iskustava u župnoj dvorani, u kojoj im je, nakon kraće molitve, u ime članova organizacIjskog odbora, pozdravne riječi i dobrodošlicu okupljenima uputio fra Ivan Ševo. Potom je don Ljubo Planinic kazao da su između dva zadnja susreta umrli : s. Valerija (Magdalena) Ilić, s. Zdravka Tadić i fra Hadrijana Sivrić, a 60 godina redovništva proslavile su : s. Marcelina Sušac i s. Borislava Martinović, a 40 godina od ređenja fra Ivan Prusina. Don Ljubo je zahvalio domaćinu fra Miri Šegi na gostoprimstvu, svim sudionicima susreta darovao Zbornik radova s Međunarodnog simpozija o fra Petru Bakuli, održanog 2016. godine u povodu 200. obljetnice njegova rođenja te kazao kako je u pripremi i Zbornik radova o dosadašnjim susretima duhovnih zvanja iz Brotnja.
Sveta misa i fra Ivanova nadahnuta propovijed
Susret je nastavljen svetom misom zahvalnicom kuju su u župnoj crkvi krista kralja u Čitluku slavili fra Ivan Ševo i don Ljubo Planinić, na kojoj su u molitve uključili sve pokojne osobe duhovnih zvanja iz Brotnja, svoje preminule roditelje, učitelje i odgajatelje. Pjevanje ma misi vodili su maestro don Dragan Filipović i don Gordan Božić.
U nadahnutoj propovijedi upućenoj osobama s duhovnim zvanjima i ostalim vjernicima, koju zbog izuzetne važnosti i značenja prenosimo u cijelosti, zamjenik provincijala fra Ivan Ševo je rekao:
Braćo i sestre!
Kada se neka osoba odluči slijediti Isusa Krista u duhovnom zvanju – svećeničkom ili redovničkom pozivu, to je jedan veliki misterij, jedna velika tajna koja se događa u samoj duši te osobe.
Svako zvanje i zanimanje, pa tako i duhovno, ima svoju povijest i svoju životnu priču. Naravno, izbor i sam poziv su Božji. Svakako, koji god poziv čovjek izabere bez rada na sebi, bez formacije i odgoja, bez spremnosti na žrtvu i odricanje mnogim drugim životnim izazovima neće biti ostvaren i sretan. Tako je i s pozivom biti svećenik, redovnik ili redovnica. Nema nekog posebnog recepta kako se što lakše i brže čovjek može ostvariti i postati svećenik, redovnik ili redovnica, liječnik, učitelj ili bilo koje drugo zvanje. Crkva i oni koji je vode itekako inzistiraju na četiri vida u vremenu formacije: ljudski, duhovni, intelektualni i pastoralni. Jer „mnogo je zvanih, malo odabranih“.
Ali za sve je potrebno vrijeme. Nema sumnje, ništa se ne događa preko noći i isti trenutak. Potrebno je ne bojati se i ne umoriti se raditi na njivi Gospodnjoj. Sve je ipak u Božjim rukama. Molite Gospodara žetve da pozove i pošalje radnike u žetvu svoju…. I ono što je najvažnije, Bog ne odustaje od svojega poziva. Darovi i pozivi Božji su neopozivi, kako nam to svjedoči Biblija.
Današnji čovjek, čovjek zapadnoga svijeta, opijen sekularnim fundamentalizmom, ali i sekularni vjernik kojemu nedostaje duha evanđelja jednostavno ne može shvatiti kako netko može napustiti ovaj svijet i otići u neki ꞌsamostanꞌ te se kroz molitvu, žrtvu i ljubav posvetiti Bogu. Takvi ljudi oholo umuju.
Za sve nas je vrlo važno shvatiti: Duhovni poziv je poseban poziv. Ne, naravno, više vrjedniji od drugih, ali je uzvišen poziv, jer je njegov cilj privođenja ljudi Bogu. I zato je potrebno cijeniti sve ono dobro što duhovne osobe čine za dobrobit Crkve i svijeta, kao i za spasenje čovjeka. Duhovni poziv se ne može razumjeti ljudskim razumom, nego Duhom koji daje razumijevanje.
Sada kao zaključno možemo reći: Kršćanstvo nije nikakav bijeg od problema, niti kakav životni opijum. Dapače. Evanđelje jest nešto što od čovjeka kršćanina već za vrijeme njegovog ovozemaljskog života traži konkretnu zauzetost u životu za vrijednost ljubavi, dobrote, istinske pravde i mira. Zapravo, kako nas Crkva uči, kršćanin je pozvan evanđeoskim duhom prožimati vremeniti red.
Dakle, ovo vremenito i prolazno, kršćanin je pozvan prožimati onim vječnim, kvalitetnim, onim što je puno ljubavi, vjere i nade, te pravednosti, razboritosti, umjerenosti i jakosti. Zapravo, kršćanski egzistencijalizam traži od kršćanina da mu bude pokretačka snaga kako bi se on oduševljeno svojim konkretnim kršćanskom življenjem i duhovnom zauzetošću zauzimao za svijet u kojem živi, za konkretnog čovjeka i njegovo spasenje koje nalazi svoju puninu u Kristu.
Da bismo otkrili pravi smisao života, trebali bismo zaviriti u svoje srce i upoznati sebe, jer se tu krije pravo bogatstvo i ispunjenje, a sve ono oko nas što nas okružuje je samo dio koji nam treba pripomoći na našem putu i usmjeriti nas što nam je stvarno za činiti.
U otkrivanju naše vlastite životne vizije, treba biti dovoljno hrabar i otvoren životu, kako bismo mogli ispuniti svrhu svog života, jer je to najvažniji, ali ujedno i najteži dio života.
To će reći: Smisao života je vrlo kompleksna i duboka tema, koja obuhvaća široki spektar tema, i potrebno je temeljito se preispitati i o puno toga promisliti. Život sam po sebi ima svoj smisao, a na nama je da ga otkrijemo i ostvarimo. Mnogi ljudi se nikad nisu zaustavili da razmisle o smislu života i žive kao da su u nekom polusnu, usmjereni na nešto za što misle da je važno, a ispada da jure za pogrešnim stvarima, jer ih ništa ne usrećuje i ne ispunjava. Neki se usmjere na to da udovolje samo sebi, pa koriste druge da to ostvare, dok je drugima samo važno da se uspnu na vrh, ostvare određeni uspjeh u poslu i zarade novce. Doista su različita razmišljanja kako ljudi doživljavaju smisao života. Ali koliko god bilo različito razmišljanje, ipak nekako sva razmišljanja vode k tome, kada se do te spoznaje dođe, da svi vjeruju da ipak postoji neka svrha u životu koju svi trebamo ostvariti.
Smisao života je upravo u ljubavi, jer je Bog čovjeka stvorio iz ljubavi da bi ovdje imao pravo izbora i pokazao zahvalnost za život koji mu je poklonjen, da u ljubavi prihvati Isusa za Sina Božjeg i živi po Njegovoj volji odnosno da Bogu prepusti da ga vodi i na taj način zasluži vječnost. Ljubav je onaj smisao kojem svi težimo bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne, želimo li to priznati ili ne. Svi mi želimo biti voljeni i osjetiti ljubav, da imamo na koga računati kad nam je teško i kad životne situacije stisnu i postanu neizdržive, kada se osjetimo jako sami, potrebno nam je razumijevanje i podrška. Ali da bismo bili voljeni, prvo mi trebamo drugima pokazati ljubav, jer ono što želimo prvo trebamo dati da bi nam bilo uzvraćeno. Važno je biti otvorena srca prema drugome i pun dobrote i poniznosti, bez obzira kako drugi prema nama reagirali, jer bol koju nekome nanesemo, vrati nam se. Sv. Ivan od Križa: „Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ćeš ljubav.“
To potvrđujem sljedećim navodima:
ꞌMoja titula najveća je na svijetu – ja sam sluga Isusa Krista!ꞌ (Davor Pavuna)
“Najbolji učitelj i prijatelj je Isus Krist. Najbolji propovjednik je srce, a najbolja knjiga sv. Pismo.”
Potreban nam je Bog da nas izbavi iz svih oblika ravnodušnosti, sebičnosti i samodostatnosti“ (papa Franjo).
Karl Barth, ‘veliki švicarski mislilac’, na pitanje koja mu je najdublja misao što ju je ikad izrekao, odgovorio je: ”Isus me voli. To znam.“’
„Svrha života nije naša sreća. Svrha leži u korisnosti, časti, suosjećanju, u razlici između toga da li smo živjeli i da li smo živjeli dobro.“ Ralph Waldo Emerson
ꞌRad nas oslobađa triju velikih zala: dosade, poroka i oskudice.ꞌ
“Želimo li uspjeti u ovom svijetu, moramo najprije posjedovati samopouzdanje, a zatim samopožrtvovnost.” (Blaise Pascal)
Cilj: „Da bi Duh Božji mogao biti vidljiv i opipljiv, zajednica mora stvoriti životni prostor za ljubav.
Amen! – istaknuo je fra Ivan.
Recimo i to da je dogovoreno kako će se 11. susret održati u župi Kruševo te da je, nakon svete mise, druženje osoba s duhovnim zvanjima nastavljeno zajedničkim ručkom i ugodnim razgovorima u restoranu Fili u Međugorju.
Poučno predavanje „Znakovi vremena“
Prigodno vrlo poučno predavanje na temu „Znakovi vremena“ danas je okupljenima održao zamjenik provincijala fra Ivan Ševo, koji je tom prigodom rekao .
– Ovo ustrojavanje uvijek je bilo važno. Upravo zato u svakom trenutku ljudske povijesti, pa tako i danas, treba znati čitati ꞌznakove vremenaꞌ. To će reći, trebamo naučiti kako se postaviti u nekoj situaciji koja nas može zadesiti u današnjem svijetu.
Jednako tako, i Crkva mora čitati znakove vremena i tumačiti ih u svijetlu Evanđelja, ako želi izvršavati zadaću koja joj je povjerena. Jedino tako može dati prave odgovore na čovjekova vječna pitanja o sadašnjem i budućem životu, i njihovu odnosu. Iz svega rečenog možemo zaključiti: jednostavno svi moramo upoznati svijet u kojem živimo kako bismo znali u njemu ispravno živjeti i uspješno djelovati.
ꞌGuranje glave u pijesakꞌ zapravo je vrlo raširena pojava kojoj podliježu svi ljudi, neovisno o dobi, spolu, obrazovanju i ostalim svojstvima, iako u različitoj mjeri. Neki se trude provesti život ne suočavajući se s problemima i zatvarajući oči pred činjenicama koje im se ne sviđaju ili ih plaše; drugi vjeruju da hodaju svijetom širom otvorenih očiju, slušajući i registrirajući sve što se oko njih zbiva. Međutim, u stvarnom životu svi mi povremeno niječemo činjenice s kojima smo suočeni, štiteći se tako od suočavanja s neugodnim, bolnim, teško rješivim ili nerješivim situacijama. (M. Krizmanić, Zašto guramo glavu u pijesak?, Zagreb, 2017., str. 7.)
ꞌGuranje glave u pijesakꞌ, neovisno o tome činimo li to radi ignoriranja, nijekanja ili poricanja činjenica s kojima smo suočeni, u određenoj mjeri neizbježno je praćeno obmanjivanjem drugih koji te činjenice vide i prihvaćaju, a i samoobmanjivanjem, koje nam i omogućuje da duže ustrajemo u takvom doživljavanju i ponašanju. (M. Krizmanić, str. 8.)
„Dva su načina zavaravanja. Jedan je vjerovati u ono što nije točno, a drugi je odbijati vjerovati u ono što jest točno.“ (Søren Kierkegaard, danski filozof, teolog i književnik, 1813.-1855.). Psihoterapeut Paul Watzlawick (1921. – 2007.; austro-američki obiteljski terapeut, psiholog i filozof), opisuje kako ljudi sami sebi otežavaju život, sami sebi oduzimaju životnu radost, kako su nerijetko pravi majstori u tome da sami sebe unesreće. On to naziva vodič kako postati nesretan. Izdvojit ćemo neka pravila koja često navodi, a čini nam se da ih ljudi redovito oživljuju u vlastitim životima.
„Prvo pravilo glasi: Što se više baviš svojom prošlošću, to će tužnija i jadnija izgledati tvoja sadašnjost!
Drugo pravilo: Što više misliš o drugima da su loši, sebični i zli, to će ti biti teže živjeti s njima i osjećat ćeš se neugodno i preplašeno!“
ꞌZnamo cijenu svega, a vrijednost ničegaꞌ – netko napisa.
„Vrlina ima mnogo propovjednika, ali malo mučenika.“ Claude -Adrien Helvetius
“Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudima i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni?“ (Dietrich Bonheoffer, 1906. – 9. travnja 1945., Flossenburg), njemački protestantski pastor, teolog, borac protiv nacizma).
Dietrich Bonhoeffer je napisao da naš život na zemlji ima smisla samo zato jer je na toj zemlji živio čovjek Isus Krist. Da nije bilo Isusa Krista, naš bi život, unatoč svim ljudima na ovoj zemlji, bio besmislen i uzaludan. Samo zato jer je živio Bogočovjek Isus iz Nazareta, naš se život isplati, on ima budućnost i nadu. (usp. D. Bonhoeffer, Otpor i predanje, str. 182.)
Ove nas riječi pozivaju da o sebi razmišljamo kao o kršćaninu, svećeniku, redovniku i redovnici.
U Vatikanu je 9. 4. 2018. (IKA) predstavljena nova, treća po redu apostolska pobudnica pape Franje „Gaudete et exsultate” (Radujte se i kličite); ona pozivu na svetost u suvremenom svijetu. „Kršćaninu nije moguće razmišljati o svojoj misiji na zemlji, a da je ne shvati kao put svetosti”, piše Papa, objašnjavajući kako sveci nisu samo „oni koji su već proglašeni blaženima i svetima. Duh Sveti izlijeva svetost posvuda na svoj sveti narod vjeran Bogu.” (br. 6.), to jest na svakoga od nas, koji može živjeti svetost kao put satkan od svakodnevnih ꞌmalih djelaꞌ.
„Volim vidjeti svetost Božjega naroda u strpljivosti: u roditeljima koji odgajaju s puno ljubavi svoju djecu, u muškarcima i ženama koji rade kako bi donijeli kruh u svoje obitelji, u bolesnicima, u starim redovnicama, koje se i dalje smješkaju. U tom ustrajanju, kako bi se iz dana u dan nastavljalo ići naprijed, vidim svetost vojujuće Crkve. To je mnogo puta svetost ꞌsusjeda pored nasꞌ, onih koji žive blizu nas i odraz su Božje prisutnosti, ili, koristeći drugi izraz, ꞌsrednja klasa svetosti.ꞌ, ističe Papa. (br. 7., str. 13.)
Svetost je najljepše lice Crkve. No, također i izvan Katoličke crkve, u mnogo drugačijim sredinama Duh podiže „znakove svoje prisutnosti, koji pomažu samim Kristovim učenicima“. (br. 9., str. 14.)
„Ne treba biti biskup, svećenik, redovnica ili redovnik, da bi netko bio svet. Često smo u napasti da pomislimo kako je svetost pridržana za one koji su u mogućnosti biti podalje od običnih obveza, kako bi se puno vremena posvetilo molitvi. To nije tako. Svi smo pozvani biti svetima, živeći s ljubavlju i dajući ponaosob vlastito svjedočanstvo u svakidašnjim poslovima, tamo gdje jesmo. Jesi li redovnica ili redovnik? Budi svet živeći radosno svoje predanje. Oženjen si? Budi svet ljubeći i brinući se o svome mužu ili ženi, kao što je to učinio Krist za Crkvu. Radnik si? Budi svet vršeći pošteno i stručno svoj posao u službi braći…“ (br. 14., str. 17.)
„Nije zdravo voljeti samoću i izbjegavati susret s drugima, željeti odmor i odbijati aktivnost, tragati za molitvom i podcjenjivati služenje. Sve je prihvatljivo i moguće uklopiti kao dio vlastitog života na ovome svijetu i sudjeluje u hodu prema posvećenju. Pozvani smo živjeti u kontemplaciji također i tijekom aktivnosti, a posvećujemo se i odgovornim i velikodušnim vršenjem vlastitog poslanja. (br. 26., str. 23.)
„Ovime se ne žele podcijeniti trenutci mira, samoće i tišine pred Bogom. Naprotiv, stalni noviteti tehnoloških sredstava, bezbrojne ponude za trošenjem, ponekad ne dopuštaju slobodan prostor u kojem bi se čuo Božji glas. Sve se ispunjava i bukom, i sve većom brzinom. Tu ne vlada radost, već nezadovoljstvo onoga koji ne zna zašto živi. …(br. 29., str. 24-25.).
„Mračni ljudi, mračan svijet. Hladne, sumorne duše teturaju 21. stoljećem. Isprani mozak i čovjek bez savjesti.“
ꞌKuda ide ovaj svijet? Kuda idu ljudi koji se ne osjećaju ugodno u vlastitom životu? Oni, koji smatraju da ne pripadaju današnjoj situaciji. Oni, koji u svemu traže nešto dobro, koji su spremni pomoći kome je pomoć zaista potrebna. Tužno je što danas nema mjesta za takve, skoro neiskvarene duše. Tužno je što zlo i mržnja prevladavaju u srcima običnih smrtnika. Što se svi toliko trude da se prilagode drugima, pa gube sebe u svemu tome. Gube dostojanstvo i poštovanje. Spuštaju se toliko nisko samo da bi bili prihvaćeni i primijećeni. Ali, prihvaćeni od koga? Od nemoralnih i neiskrenih ljudi? Čemu toliki trud da te zavoli netko tko je davno izgubio volju za životom i tko samo živi da bi preživio… Ako je to bit života, onda sam ja totalni stranac na ovom svijetu. Ne pripadam ovdje. Ne pripadam ovoj ulici, gradu, zemlji… Ne prihvaćam takav svijet. Ne prihvaćam takve ljude. Ne prihvaćam patnju. U svemu tražim sreću i zadovoljstvo, a izgleda da je to još davno zaboravljeno. Sreću čine sitnice….ꞌ“
U svijetu u kojem je sve ispunjeno riječima, prolaznim užicima i bukom moramo zaustaviti tu „grozničavu utrku” kako bismo kroz tišinu povratili „osobni prostor” i „suočili se s istinom o sebi samima, da bismo dopustili da ga zaposjedne Gospodin”. Papa upozorava i na „apsolutizaciju slobodnog vremena u kojem možemo bez ograničenja koristiti one uređaje koji nude zabavne i prolazne užitke”. (br. 30., str. 25.)
Papa u novoj pobudnici oštro osuđuje „neognosticizam” i „neoplagijanizam”, ističući kako „nismo opravdani našim djelima i našim naporima, već Gospodinovom milošću koji preuzima inicijativu”. (br. 35., str. 29.)
„Hedonistički konzumerizam može se s nama okrutno poigrati”, piše u nastavku Papa, jer u opsjednutosti zabavom na kraju bivamo previše usredotočeni na sebe same, na svoja prava i vodimo ogorčenu borbu da se izborimo za slobodno vrijeme za uživanje u životu. Papa poziva njegovati „određenu skromnost” i na borbu „protiv ove groznice koju nam potrošačko društvo nameće da nam proda stvari i koje nas na kraju pretvara u nezadovoljne siromahe koji žele imati sve i probati sve”.
„I konzumerizam površnih informacija i oblici brzog i virtualnog komuniciranja mogu biti faktor zaglušivanja koji nam oduzima sve naše vrijeme i udaljava nas od braće koja pate”, ističe Papa: „Usred ovoga suvremenog ponora, evanđelje ponovno odjekuje da nam ponudi drukčiji, zdraviji i sretniji život”.
„Crkva ne treba toliko birokrate i službenike, već oduševljene misionare, prožete zanosom prenošenja istinskog života”, ponovio je Papa, koji podsjeća da sveci iznenađuju, jer nas njihov život poziva da izađemo iz mirne i otupljujuće osrednjosti. „Bog je uvijek novost”, ponavlja papa Franjo. „On nas vodi tamo gdje je čovjek najranjiviji i gdje ljudska bića, ispod vanjštine i površnosti i konformizma, i dalje traže odgovor na pitanje o smislu života. Bog se ne boji! On uvijek nadilazi naše sheme i ne boji se periferija, on sam je postao periferija. Isus nas prethodi u srcu tog brata, u njegovu ranjenom tijelu, u njegovu potlačenom životu, u njegovoj duši u kojoj vlada tama”. Papa ističe odlučni „ne” otupjelosti i inertnosti. „Dobro otvorimo oči i uši, a prije svega srce, da bismo osjetili potresnost onoga što se događa oko nas i čuli vapaja žive i djelotvorne Riječi Uskrsloga”, piše Papa.
Dopustimo da nas potiču znakovi svetosti koje Gospodin pokazuje preko najponiznijih članova onoga naroda koji „ima udjela i u Kristovoj proročkoj službi time što o Njemu širi živo svjedočanstvo osobito životom vjere i ljubavi“. Razmišljajmo kako nam to predlaže sveta Terezija Benedikta od Križa, koja kaže da se prava povijest gradi posredstvom mnogih osoba: „U najtamnijoj noći, niču najveći proroci i sveci. No, unatoč tome, životvorna struja mističnoga života ostaje nevidljiva. Zasigurno su presudne događaje povijesti svijeta bitno uvjetovale duše o kojima se ništa ne govori u povijesnim knjigama. A koje su to duše kojima trebamo zahvaliti za odlučne trenutke našeg osobnoga života, znat ćemo tek onoga dana kada će sve što je skriveno, postati otkriveno.“ (Str. 13. – 14., br. 8.)
Ne boj se postaviti sebi visoke ciljeve, da dopustiš Bogu da te ljubi i oslobodi. Ne boj se toga da te Duh Sveti vodi. Svetost ne umanjuje tvoju ljudskost, jer je to susret tvoje slabosti sa snagom milosti. Na koncu, kao što kaže Leon Bloy, u životu „nema nego jedne žalosti, (…) – kazao je fra Ivan Ševo na kraju svog predavanja.
