Na tebe nasloniti ću glavu.
Sklopit oči s ponosom na licu.
Prošla si kroz patnju i slavu
izrasla u pravu pobjednicu.
Na tebi usnuti ću snove!
Usnut’ tri najljepše boje.
Čut ću majku kako opet zove
iz djetinjstva prijatelje moje.
Neki će se glasom odazvati,
ali neki s nama nisu više.
I u snu ću tiho zaplakati,
na kamenu sad im ime piše.
Prekrila si najveće heroje,
što su tebe podigli visoko,
prekrila si prijatelje moje,
koliko fale, reći će ti oko!
A ja samo mogu reći: Hvala!
Da njih nije, ne bi ni nas bilo!
Svaka riječ u suzu je stala,
sve što vrijedi niz lice se slilo!
I zato,trobojnico mila,
vijori u inat dušmanima,
klicat će ti s Velebita vila,
još smo živi, još Hrvata ima!!!
