Republika Hrvatska ima ustavnu obvezu voditi brigu o Hrvatima izvan domovine. Dijelu političkih elita u Lijepoj Našoj, ali i u susjednim državama smeta što Republika Hrvatska posebnu skrb iskazuje prema Hrvatima u BiH.
Svaki put kad se dogodi neki susret čelnika hrvatskog naroda iz BiH s hrvatskim državnim vrhom ili kad netko od naših političkih dužnosnika posjeti zemlju u kojoj su i Hrvati jedan od triju konstitutivna naroda, odmah se iz naftalina izvlače obavještajno-propagandni uraci s nikad dokazanom pričom o namjeri predsjednika Tuđmana da s Miloševićem dijeli BiH.
Istini za volju, u svemu tome jedino je dokazano da Tuđman nikad nije htio dijeliti BiH. Podsjetimo se, Republika Hrvatska prva je priznala samostalnost i suverenost BiH. Tadašnji predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović dvaput je početkom 1994. godine Tuđmanu nudio podjelu BiH. Prvi put na mirovnim pregovorima u Ženevi, a drugi put u Bad Godesbergu. Oba puta Tuđman je odbio. Pojedinosti tih događaja sa svjedočenjem aktera tih sastanaka opisao sam u svojoj knjizi “Oluja koju nismo mogli izbjeći”, a koja se preko Amazona može kupiti i u engleskom izdanju pod nazivom “In the Eye of the Storm”.
Budući da ipak postoje dokazi da Republika Hrvatska nije htjela podjelu BiH jer međunarodno priznanje teško je osporiti kao i činjenicu da je objavljeno odmah nakon proglašenja te neovisnosti, onima koji bi svakako htjeli onemogućiti Hrvatsku u podršci svom narodu u susjednoj državi, što je predviđeno i Daytonskim mirovnim sporazumom, ostao je još jedino podatak o sudjelovanju vojnih postrojbi iz Hrvatske u ratnim operacijama u BiH.
Dobro je stoga podsjetiti se kako je sve počelo. Za početak treba napomenuti da prema međunarodnom ratnom pravu svaka država koja je napadnuta s teritorija susjedne države ima pravo vojne intervencije do 30 kilometara u dubinu te države ako ona ne čini ništa da te napade spriječi.
BiH u prvoj polovini 1992. nije bila u stanju organizirati nikakvu obranu od velikosrpske agresije, a kamoli spriječiti napade na Republiku Hrvatsku koji su svakodnevno dolazili s teritorija te države.
Kad su postrojbe JNA pokušale zauzeti dolinu Neretve i gradove Mostar i Čapljinu te prodrijeti pravcima od Tomislavgrada do Splita, odnosno od Livna prema Splitu, bilo je jasno da se žele napraviti pravci kojima bi bio onemogućen svaki kontakt Hrvata u Hercegovini sa svojim sunarodnjacima u domovini.
Razlog za ove akcije JNA bio je u zaustavljanju tenkovske kolone kod sela Prolog između Širokog Brijega i Mostara. Masovnim okupljanjem goloruki narod je 7. svibnja 1991. zaustavio tenkovsku kolonu koja je od Mostara kretala prema Kupresu s namjerom da i iz tog smjera udari prema Dalmaciji u kojoj je rat bjesnio. Dio Hrvata iz Knina već je tada bio protjeran, napadi na selo Kijevo bili su svakodnevni, zakuhavala se situacija u šibenskom i zadarskom zaleđu…
Danas se s punim pravom može reći da su Hrvati iz Hercegovine svojim okupljanjem u Prologu spasili tada nenaoružanu Hrvatsku koja nije imala nikakvu organiziranu obranu. Tenkovi su nakon nekoliko dana stajanja prošli kroz Prolog, ali u međuvremenu je i međunarodna zajednica postala zainteresirana za taj slučaj i JNA se morala obvezati da njihove postrojbe neće krenuti u ratne operacije protiv Hrvatske.
Kad je godinu dana poslije krenula i otvorena agresija na BiH, Srbi su pokušali ovladati istočnom Hercegovinom, dolinom Neretve i gradom Mostarom. Hrvati su se samoorganizirali i iz tih prvih naoružanih odreda stvoren je HVO. Kad je bilo jasno da je žestina napada na Mostar toliko jaka da Srbi pod svaku cijenu žele ovladati tim gradom, počela je vojna operacija koja imala za cilj oslobađanje doline Neretve i Mostara od JNA i srpskih okupatora.
Nažalost, na pojedinim područjima muslimansko stanovništvo JNA je dočekivalo kao osloboditelje, što je agresorima olakšalo posao, kao u istočnom Mostaru i nekim naseljima oko Stoca. Slično se dogodilo i u selu Omeragići kod Dervente u Posavini.
Operacija “Lipanjske zore” pokrenuta je 7. lipnja 1992. U njoj su sudjelovale postrojbe HVO-a, HV-a, MUP-a Herceg-Bosne, MUP-a RH te HOS-a. Do 26. lipnja 1992. ostvarena je većina zacrtanih ciljeva. Iz doline Neretve protjerana je JNA koja je na to područje dovukla svoje najelitnije jedinice poput niških padobranaca.
U kontekstu današnjih događaja, kad se hrvatskom političkom vodstvu prigovara briga za Hrvate u BiH, treba biti svjestan opisanih zbivanja. Ako tome dodamo i činjenicu da je ključni dio operacija vezanih uz oslobađanje okupiranih područja Hrvatske išao baš uz granična područja s BiH te da je Knin oslobođen baš prodorom kroz BiH koji je počeo na Kupresu, onda je jasno koliko je važna veza između Hrvata u dviju država.
To je geostrateški i nacionalni interes koji Republika Hrvatska nikad ne smije zanemariti. Svi oni koji i danas prigovaraju prisutnosti hrvatskih postrojba na teritoriju BiH zaboravljaju dvije važne stvari.
Prvo, Splitskom deklaracijom te poslije washingtonskim i bečkim ugovorima između Hrvatske i BiH potvrđena je uloga hrvatskih vojnih postrojbi na teritoriju BiH kao nezamjenjivog čimbenika u slamanju velikosrpske agresije. Drugo, da se Hrvatska nije miješala u rat u BiH, u Bihaću bi se dogodila jednaka tragedija kao i u Srebrenici.
Međutim, tvorce i izvršitelje obavještajno-propagandnog rata istina ionako nikad ne zanima. Njima je u interesu samo izazivanje nereda na političkoj sceni i oduzimanje političke energije vodstvu države kako bi se usporili kreativni i razvojni procesi. Jedino u tom kontekstu treba gledati na prigovore koji dolaze zbog političke brige Republike Hrvatske za Hrvate u BiH.
