Spomenik na Bleiburškom polju, simbolu toga za Hrvate svetoga mjesta, na kojemu je zlatnim slovima ispisano „U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI, SVIBANJ 1945“, milodarima je je podigao Brotnjak Petar Miloš.
Rođen je 27. lipnja 1910. u Dobrom Selu, Općina Čitluk, ali je od malih nogu do 1945. godine živio u Žitomislićima.
Bio je jedan od najaktivnijih članova PBV-a od sredine šezdesetih godina, kada je postao i “kum” stijega PBV-a. Tada je uočena i njegova prirodna govornička nadarenost te je bio zadužen da se u ime PBV-a nakon svake komemoracije na Bleiburškom polju obrati nazočnima kratkim govorom.
Miloš je bio i glavni pokretač osnivanja HKDB-a te je na položaju njegova predsjednika ostao do svoje smrti 21. siječnja 1999. u Klagenfurtu.
U svibnju 1985. godine HKDB je pristupio zahtjevnom organiziranju komemoracije za 40. obljetnicu Bleiburške tragedije. Te se godine na Bleiburškom polju okupio dotada najveći broj hrvatskih hodočasnika iz cijeloga svijeta.
Predsjednik Ujedinjenih Hrvata Kanade Ante Marković, koji je te godine obišao i druga mjesta stradanja Hrvata u Južnoj Austriji, dao je poticaj za izgradnju spomenika na samom Bleiburškom polju. Također je istaknuo da će Hrvati iz Kanade, kao i do tada, novčano podupirati rad PBV-a, odnosno HKDB-a.
Predsjednik HKDB-a Petar Miloš odmah je započeo razgovore s mjerodavnim općinskim, kotarskim i pokrajinskim vlastima. Iako početak razgovora nije ulijevao optimizam, nakon otprilike godinu dana dobilo se načelno odobrenje za postavljanje spomenika, njegovu lokaciju, veličinu i oblik. No, sporan je ostao predloženi natpis. Austrijske vlasti nisu prihvaćale da se u tom tekstu govori o pobijenoj hrvatskoj vojsci. Zaključkom vlč. Vilima Cecelje da je dugoročno važnije imati spomenik s kompromisnim tekstom nego ne imati spomenik uopće, vodstvo HKDB-a je prihvatilo da se u tekstu ipak napiše poginuloj hrvatskoj vojsci.
Petar Miloš je 3. ožujka 1987. uputio kotarskom poglavarstvu u Volkemarktu molbu za dopuštenje da se na Bleiburškom polju podigne spomenik sa slijedećim tekstom:
„U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci,
svibanj 1945.“
U njemačkom prijevodu teksta, koji će na spomeniku biti istaknut zajedno s hrvatskim natpisom, napravljen je dodatni kompromis, pa se u njemu ne spominje hrvatska vojska već pali Hrvati:
„Zum Gedenken an die gefallenen Kroaten,
Mai 1945.“
Dozvola za postavljanje spomenika, koji je zapravo već bio postavljen na temelju usmenog odobrenja, dobivena je 7. svibnja 1987. Međutim, dva dana kasnije, 9. svibnja 1987., uoči same komemoracije za Majčin dan, Petar Miloš je morao pristati na još jedan kompromis – kao organizator komemoracije morao se obvezati da će zabraniti sve političke, posebice protujugoslavenske manifestacije za vrijeme njenog održavanja.
Prilikom same komemoracije za Majčin dan, 10. svibnja 1987., spomenik je svečano otkriven i blagoslovljen. Tih su dana udbini agenti širili letke u kojima su Petra Miloša označili kao „starog suradnika Gestapo-a koji radi protiv interesa hrvatskog naroda“.
U isto je vrijeme podnesena i „anonimna prijava“ protiv Petra Miloša što je dozvolio da se tijekom komemoracije nosi transtarent s natpisom „Bleiburg – posljedica nemoralnog sporazuma na Jalti“. Prilikom razgovora s policijom, Miloš je priznao da je vidio taj transparent, ali nije znao da je sporan jer je bio napisan na engleskom jeziku kojega on ne razumije. Obvezao se je da će o svemu izvijestiti vlč. Vilima Cecelju i s njim zajednički ubuduće angažirati poznavatelja engleskog jezika kako se takav „propust“ ne bi ponovio.
Oba sina poginula braneći Hercegovinu!
Sin Petra Miloša, Tvrtko Miloš, osuđen je 1976. godine na smrtnu kaznu na montiranom suđenju u Zagrebu, zajedno s još četvoricom Hrvata, pod optužbom da su planirali atentat na Tita. Kazna mu je kasnije preinačena u 15-godišnju robiju. Sredinom rujna 1989. godine izašao je na uvjetnu slobodu, a s početkom srbijanske agresije na Hrvatsku priključio se dragovoljačkoj satniji Hrvatskog društva političkih zatvorenika.
Kad se razbuktao rat u Hercegovini, kao i mnogi drugi Hrvati iz Hercegovine koji su živjeli u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta, osjetio je poziv rodnog kraja i pristupio HVO-u. U jednoj od težih bitaka, zajedno s desetoricom suboraca, poginuo je 26. lipnja 1992. na Merdžan glavi u Podveležju.
Drugi sin Petra Miloša, Davor Miloš, također se prijavio kao dragovoljac u HVO. Jedno je vrijeme radio u zapovjedništvu Zbornog područja Mostar, a kasnije je prešao u Treću bojnu 81. domobranske pukovnije HVO-a. I on je poginuo u jednoj od bitki koje su se vodile u Mostaru, 4. lipnja 1993.
