U nedjelju 4. ožujka na sestarskom groblju „Gruban“ u Bijelom Polju ukopani su zemni ostatci pok. s. Marije Čarapina, redovnice Školskih sestara Franjevki Krista Kralja, Provincije Svete Obitelji.
Svetu misu zadušnicu u samostanskoj kapeli u Bijelome Polju, predslavio je dr. fra Tomislav Pervan, nekadašnji provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, uz koncelebraciju don Željka Majića, generalnog vikara Mostarsko-duvanjske biskupije, fra Ivana Ševu, vikara Hercegovačke franjevačke provincije, župnika don Josipa Galića te ostalih franjevačkih i dijecezanskih svećenika. Nazočno je bilo mnoštvo vjerujućega puka i časnih sestara predvođenih s. Zdenkom Kozina, provincijskom predstojnicom Školskih sestara Franjevki Krista Kralja, Provincije Svete Obitelji u Hercegovini.
Predanje za život
Fra Tomislav je u prigodnoj propovijedi, u kontekstu nedjeljnih misnih čitanja podsjetio na bit kršćanskoga pogled na smrt kroz Isusovu govor o razaranju svoga tijela. “Da, on ide u smrt, kao što i sjeme pada u zemlju, ali umirući donosi stostruk rod. Cvijet ruže predivan je. Divimo mu se kao i ostalom cvijeću. Zašto je cvijet lijep? Da bi privukao kukce koji će ga oprašiti. Nakon nekoga vremena cvijet mora uvenuti da bi se pod njim stvorila čahura što krije mnoštvo novih sjemenki koje onda plode stotinama novih ruža. Sjemenke moraju u zemlju, inače bez zemlje istrunu. Ima nešto i u čovjeku što se opire razaranju, truleži, umiranju. Isus jasno govori: Zrno mora u zemlju kako bi donijelo plod. Tijelo predajemo zemlji, ali čovjekov duh je neuništiv, on je onkraj razaranja.
To je očitovao Isus Krist u svome uskrsnuću. Duh Sveti koji stanuje u srcu, duši, sagradit će novi, ljepši, uzvišeniji i veći hram od svih zemaljskih hramova i crkava kojima se divimo. Pavao govori o tome da se ovo raspadljivo treba obući u neraspadljivost, ovo smrtno mora obući u besmrtnost (usp. 1 Kor 15,53) jer nam je pobjedu zajamčio Isus Krist u svome uskrsnuću”, kazao je između ostaloga fra Tomislav te izrekao zahvalu pokojnoj s. Mariji za predano i nesebično služenje u sestarskoj zajednici i napose u Međugorju.
Sestra koja je izgarala u zajednici i Crkvi
U ime školskih sestara franjevki od s. Marije se oprostila provincijalna predstojnica s. Zdenka koja je u svome govoru ukomponirala i pokojničine biografske podatke.
Prema njezinim riječima, s. Marija je rođena u Žuglićima kod Konjica 12. travnja 1950. kao prvo dijete oca Nikole i majke Janje rođ. Barbarić. Uz sretno djetinjstvo uz sestre Tereziju i Gordanu te brata Dragu završila je osmogodišnju školu te potom i krojački tečaj. “Otac je bio željezničar pa je uslijed čestih selidbi mala Marija iskusila i nenavezanost na vidljivo i život shvaćala kao hodočašće, kao put prema Bogu i gibanje prema vlastitom središtu. Ne čudi onda što je s građanskom punoljetnošću osjetila snažan poziv da Gospodinu i Crkvi daruje svoj život po redovničkim zavjetima”, rekla je predstojnica te navela kako je s. Marija u kandidaturu Školskih sestara franjevki Provincije Svete Obitelji primljena 18. rujna 1968. u Bijelome Polju, gdje je 1971. položila prve redovničke zavjete.
Kao mlada sestra najprije je djelovala po jednu godinu pri franjevačkom samostanu na Petrićevcu i u župi Kiseljak gdje se brinula za rublje, uređivala crkvu i vježbala sviranje. Ubrzo je poslana u Zagreb gdje je pohađala Školu za predškolski odgoj djece (1973. – 1978.). Ljeti je pomagala sestrama u domu za starije i nemoćne u Heilbronnu. Vječne zavjete položila je 1976., a školovanje završila u Wuppertalu, gdje je potom 11 godina radila u Caritasovu međunarodnom vrtiću i pomagala u Hrvatskoj katoličkoj misiji. Stjecala je poštovanje roditelja čiju je djecu odgajala, kao i sestara i franjevačke braće s kojima je dijelila odgovornost i teškoće iseljeništva. S puno predanosti pripremala je i uvježbavala različite priredbe satkane od igrokaza, recitacija, plesnih i glazbenih točaka. Svoj stvaralačko-umjetnički smisao rado je primjenjivala i u redovničkom zajedništvu. Njezina dosjetljivost znala je od neznatnih prilika učiniti blagdan čime je priredila sestrama mnoga radosna iznenađenja.
Godine 1989. željom poglavarica vratila se u Domovinu, točnije u župu Međugorje gdje je ostala punih sedam godina radeći u župnomu uredu i skrbeći za sestarsku zajednicu kao kućna predstojnica. Zatim je 12 godina djelovala u dječjem vrtiću pri Majčinu selu, gdje je također iza sebe ostavila dubok trag u radu s međugorskim predškolcima, ali i milosrdno se naginjući siročadi i onima koji bijahu u raznim životnim nevoljama. Uz tu dužnost nije zanemarila svoju privrženost glazbi pa je nedjeljom i blagdanima vodila liturgijsko pjevanje, pripremala djecu na sakramente i uređivala crkvu u župnoj filijali Vionica. Svi su bili „Sunce žarko!“ kako bi se s puno majčinske topline svojim sugovornicima obraćala.
Uz odgajateljsku obavljala je i druge odgovorne dužnosti u Provinciji: bila je provincijska savjetnica (1992.-1998.), u više navrata kućna predstojnica (Wuppertal, Međugorje/župa, Majčino Selo, Potoci), članica različitih Provincijskih povjerenstava. Ugrađivala se u zajednicu na sve načine, uvijek spremna na uslugu, uvijek spremna slušati i čuti druge i darivati od svoga bogatstva.
Nakon predstojničke službe ponovno je raspoređena u župu Međugorje gdje je sve do proljeća 2017. radila sa sestrama u sakristiji kada je zbog bolesti morala otići u Mostar gdje je bila pod stalnom paskom liječnika i kemoterapija kojima se pokušalo zaustaviti opaku bolest. Gospodin ju je pozvao k sebi iz ovozemaljskoga života u 68. godini života i 48. redovništva, 3. ožujka 2018. dok je boravila u sestarskoj kući u Bukovici nadomak Tomislavgrada.
“Po naravi je bila spontana i dobrodušna. Nastojala brže se odljutiti nego se naljutiti. Ako bi se na tren naljutila, u drugom je trenu blagost već brisala neprijatne bore s njezina lica. Generacije naših kandidatica u vremenu od 2008. do 2014. pamtit će je kao svoju prvu samostansku predstojnicu. I kao prvu ‘lekciju’ autoriteta kao samoprijegorna služenja. Spontane iskrenosti i dobronamjernosti koja se ni riječju ni gestom nije spuštala ispod svoga ljudskog i redovničkog dostojanstva”, rekla je o pokojnici provincijska predstojnica koja je u ime Školskih sestara franjevki zahvalila svima koji su se o pok. s. Mariji Čarapina brinuli u najtežim trenutcima njezina života te je sućut iskazala pokojničinoj najbližoj rodbini.
