Dobiti na uvid libar na kojem se još ni tiskarska pitura nije osušila svakako je privilegij koji je osjetio ovaj tekstopisac, ogrezao inače, ma koliko to anakrono zvučalo, u radosti knjige.
Knjiga se zove “Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1648.” koju kao autor potpisuje akademik Stjepan Krasić (Čitluk, 1938.), dominikanac, doktor teologije i povijesti svjetskoga glasa, profesor na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu.
Piše: Dražen Duilo | Misija Slobodna Dalmacija
Krasić je, među ostalim, valja podsjetiti, bio taj koji je otkrio da je u Zadru još 1396. osnovano sveučilište, čime je povijest visokog školstva u Hrvatskoj pomaknuo za 300 godina, ili taj koji je osporio postojanje Milanskog edikta iz 313. godine po kojem je Konstantin Veliki dao kršćanstvu slobodu, ustvrdivši da je slobodu kršćanima dao Dioklecijanov nasljednik Galerije svojim ediktom od 30. travnja 311. godine, dok Konstantin, gospodar zapadnog dijela, i Licinije, gospodar istočnog dijela carstva, nisu 313. izdali nikakav poseban Milanski edikt, nego su zajedničkom izjavom potvrdili i malo proširili odredbe Galerijeva edikta… To bi značilo i reviziju pučkoškolskih udžbenika.
Povod za raspravu
Povod za ispisivanje ove rasprave – tako autor sam naziva formu u kojoj se oglasio – jest dokument koji je pronašao u arhivu Kongregacije za širenje vjere u Rimu. Riječ je o izvješću iz prve ruke jednog od sudionika bitke nastalom samo tri dana nakon osvajanja Klisa, tvrđave koja je do tada smatrana neosvojivom, popraćen crtežom s rasporedom vojnih postrojbi koje su sudjelovale u toj bitci, što je sve zajedno, bez obzira na euforiju i penegirike kojima se autor spisa rasipa, prvorazredan dokument za historiografiju koja se, baveći se dalmatinskim dijelom Kandijskog rata, oslanjala na samo nekoliko izvora uglavnom napisanih u Mletcima.
Tekst o ovom dokumentu i kontekstu njegova nastajanja prvobitno je bio zamišljen kao prilog za solinološki časopis “Tusculum” – kojemu se, unatoč stečenom ugledu, kako neformalno doznajemo, sprema eutanazija – no, kako je Krasićev studiozan rad svojim formatom prešao časopisne okvire, a svaka riječ i redak je na svom mjestu pa bi u najmanju ruku, neprilično bilo kratiti ga, te je preostalo jedino tako vrijedno štivo ukoričiti u zasebno izdanje. Tako pred sobom imamo novu Krasićevu, 22. po redu knjigu, na kojoj se kao izdavači potpisuju Narodna knjižnica i čitaonica u Klisu, te Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin. Urednik je Marko Matijaveć, a tiskanje knjige dobilo je potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Vjerski rat
Knjiga “Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1648.” čita se kao napeti triler, a popraćena je obiljem fusnota, bilo da se autor referira na izvor iz kojega crpi pojedini podatak ili da u bilješci na margini stranice daje podrobnije opise pojedinih događaja ili osoba, kako ne bi trpila ‘fabularna tenzija’ u glavnom tekstu, a da čitatelj ne bude uskraćen za informaciju. No, idemo redom:
Kandijski ili Peti rat između Turske i Venecije (1645. – 1669.) naziv je dobio po Kandiji, odnosno otoku Kreti – Candia je talijansko ime ovog otoka – oko koje se ratovalo punih 25 godina, zbog, kako primjećuje autor, političkih i gospodarskih, a ne vjerskih i kulturoloških razloga. Nije bilo nikoga iz kršćanskog svijeta da Mletcima priskoči u pomoć, jer je Europa bila izmoždena
Tridesetogodišnjim ratom (1618. – 1648.), kažu posljednjim vjerskim ratom koji se vodio na Starom kontinentu iz kojega su, samo njemačke zemlje izašle siromašnije za polovicu stanovništva. Obje države od svega su imale više štete nego koristi, Otomansko Carstvo stajalo je 118.054 ljudska života, više milijuna dukata i goleme količine ratnih dobara, dok je Republika sv. Marka podnijela 30.985 ljudske žrtve, među kojima i 280 plemića, te 25 milijuna dukata.
Na koncu je Kreta pripala Turcima, Venecija je izgubila dominaciju u trgovini na istoku Sredozemlja, koristeći ne Kreti tek nekoliko manjih tvrđavica za koje je morala plaćati danak, no, u našim krajevima dogodile su se epohalne stvari. Nakon dugotrajnih i iscrpljijućih pregovora granice su uspostavljene ugovorom iz 1671. godine po kojem su Mlečanima pripali Klis, Solin, Kamen, Vranjic i dio Trogirskog polja, te Pakoštane, Posedarje, Sv. Filip i Jakov kod Zadra, a kod Šibenika Pirovac i Vrpolje. Nije to mnogo teritorija, no psihološki značaj je bio ogroman jer je stvoren mit o nezaustavljivosti Osmanskog Carstva i o neosvojivosti Kliške tvrđave, a sve zajedno pratile su i velike migracije stanovništva, što je epizoda kojom se Krasić ne bavi posebno.
Uspjesi u Šibeniku
Samoj opsadi Kliške tvrđave prethodili su uspjesi Mletačke vojske pri obrani Šibenika, te, makar privremenom, oslobađanju Drniša i Knina, što je okuražilo generala Leonarda Foscola (1588. – 1660.), generalnog providura i zapovjednika mletačke vojske u Dalmaciji, da planira osvajanje ‘neosvojivoga’ Klisa u ožujku 1648. Predradnje za ratovanje po Dalmaciji Foscolo je započeo već stupanjem na dužnost tri godine ranije kada je, u strogoj konspiraciji, preko katoličkih svećenika animirao stanovništvo na teritoriju pod turskom vlašću kako bi i na njega mogao računati u nadolazećem sukobu…
Opsada tvrđave, svojevrsnog ključa Dalmacije, koju je branilo 600 vojnika, te po 200 spahija i janjičara pod glavnim zapovjedništvom Mehmed-beg Mustaja-bega – među zapovjednim kadrom bio je i Isaj-beg Atlagić iz Livna, potomak Atli-age koji je 1537. odrubio glavu Petru Kružiću – započela je 16. ožujka. Foscolo je raspolagao s oko 10 tisuća vojnika koji su logorovali u Solinskom polju. Među vojnicima, osim Morlaka koje su predvodili kapetan don Stipan Sorić, te Vuk Mandušić, bilo je i Korzikanaca, Albanaca, njemačkih plaćenika…
Foscolu su u pomoć pohitali i Poljičani, a samo Žrnovničana je bilo oko 600. Tvrđava je imala četiri obzida, prvi je brzo probijen, no dalje se, unatoč jurišima i naporima inženjeraca, nije moglo. Trebalo je još topova, s galija usidrenih na samom istoku Kaštelanskog zaljeva, dva su ih dana, zbog manjka tovarnih životinja, nosili sami galijaši. No, branitelji tvrđave i dalje se nisu puno uzbuđivali, ta u pomoć im je s oko 4000 vojnika hitao bosanski paša Mustafa Tekelija… Ovi se, međutim, namjeriše na pravcu svoga puta na don Stipana Sorića i Vuka Mandušića, kojima je, po Foscolovoj naredbi, pripomoglo i konjaništvo. Turska vojska bijaše razbijena, razbježala se, a Sorićevi i Mandušićevi Morlaci tjerali su ih sve do Dugopolja.
Bijela zastava
Dana 28. ožujka generalu je bilo dojavljeno da je na tvrđavi podignuta bijela zastava, Turci su tražili pregovore za predaju. Tom zahtjevu, izgleda prethodila je svađa između spahija, teških konjanika koji su predstavljali elitu turske vojske i janjičara, pješadije u koje se, između ostalog, novačilo ‘dankom u krvi’. Pregovaralo se tri dana, a 31. ožujka 1648. dogovorena je bezuvjetna predaja, s tim da su Turci morali predati šestoricu svojih prvaka za taoce.
General Foscolo, držeći se običaja ratovanja, poduzeo je brojne mjere osiguranja, ali – krvoproliće se dogodilo. Poljičani i Morlaci, ‘u želji da se osvete za patnje i nasilje koje su im nanesene, Solinjanin Ahmed-aga Baraković i ostali Turci’, bacili su se na zarobljenike, a u tomu te pljački koja se potom dogodila obilno će im pomoći i konjanici, te njemačko i talijansko pješaštvo. Ubijeno je više od 250 muškaraca i žena…
Novootkriveni dokument iz tog vremena spomenut na početku ovog teksta nosi naslov “Pobjeda koju je izvojevala presretna vojska prevedre Mletačke republike i pothvatu oslobođenja neosvojive kliške tvrđave” potpisan je samo inicijalima G.F.D. – dr. Radoslav Bužančić, jedan od recenzenata Krasićeve knjige mišljenja je da se pod tim inicijalima krije Gregorio Francesco Detrico (1623. – 1680.) koji je kao zapovjednik Dalmatinskih četa sudjelovao u osvajanju Klisa – navodi sve postrojbe i imena njihovih zapovjednika iz ove bitke, te na priloženoj skici donosi njihov raspored, a o opisanom krvoproliću piše:
“Dok su Turci napuštali tvrđavu, napali su ih protiv generalove volje morlački vojnici ubivši i zarobivši mnoge od njih, iako su ih general i providur Giorgio branili sa sabljama u rukama. No bilo je teško obuzdati bijes i hrabrost Morlaka koji su bili pobješnjeli protiv Turaka. Bilo bi nemoguće opisati tu strahotu, vapaje ranjenika, pritužbe pobijeđenih neprijatelja, bogati plijen našeg topništva, streljiva i drugih ratnih sprava, zlatnog i srebrnog pokućstva, koje je darežljivi i velikodušni general podijelio zapovjednicima i vojnicima ne ostavivši sebi ništa osim slave…”
Morlaci u Vranjicu
I nakon osvajanja tvrđave nije bilo mira u ovom zakutku svijeta, Turci su se više puta zalijetali pljačkati po splitskoj okolici, a 1657. prodrli su sve do Splita, opsjedajući ga. Neuspješno.
Nedugo poslije potpisivanja ugovora o razgraničenju iz 1671. već 1684. izbit će Šesti tursko-mletački rat, poznatiji kao Morejski rat – Moreja je poluotok Peloponez u Grčkoj – okončan mirom u Srijemskim Karlovcima iz 1699. kojim se još više smanjuju dalmatinska područja pod Osmanlijama. Stotinjak godina kasnije Republike sv. Marka više neće biti, došao je Napoleon…
Kolateralna žrtva Kandijskog rata je salonitanski amfiteatar, srušili ga Mlečani da ga Turci ne bi koristili kao fortifikaciju. Ali, Vranjic, a potom i Solin dobili su nove stanovnike – Morlake koje je Venecija poticala na seobu kako bi imao tko braniti novostečena područja.
Tim fenomenom se, inače, posebno bavio don Lovre Katić, utvrdivši na osnovi nekoliko sačuvanih stranica matičnih knjiga iz 17. stoljeća mjesto – ponajviše se radi o selima u Petrovu polju – iz kojih su mjesta stizali doseljenici, a njegove spoznaje proširio je prije nekoliko godina Ivan Grubišić, pronašavši nove stranice iz matica onog vremena, o čemu je pisao u već spominjanom “Tusculumu”. Zbog tog naseljavanja su, između čakavskih Kaštela i Splita, Solin i Vranjic bili i ostali štokavski, što je, naravno, sve zajedno priča za sebe.
Sentiment za Sorića
Akademik Stjepan Krasić, autor knjige ‘Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1948.’ u svom radu s posebnim se sentimentom, dojam je ovog čitatelja, odnosi prema don Stipanu Soriću, morlačkom kapetanu kojemu je posvetio nekoliko stranica knjige. Don Stipan je, izgleda, od bibinjskih Sorića, prije rata je bio župnik u Gorici i selima oko Vrane, a kad se zaratilo počeo je pozivati Morlake svoje župe i susjednih mjesta da se stave na raspolaganje kršćanskoj vojsci, Foscolo mu je, uvjerivši se u njegove vojničke i organizacijske sposobnosti, nakon polaganja zakletve, imenovao kapetanom, a kroničar A. Verino ga zove ‘zapovjednikom i svećenikom morlačkog naroda’ koji je sudjelovao u više pothvata.
Kako je Foscolo smatrao da Turke treba držati podalje od Klisa, u ljeto 1948. poslao je Sorića, zajedno s uskocima i njihovim harambašama Ilijom Smiljanićem, Vukom Mandušićem i Markom Markovićem, prema Lici da tamo uznemiravaju Turke, no, na jednom velebitskom prevoju upali su u zasjedu. Turci su sasjekli 120 uskoka, a ostali su se razbježali. Sorić se sa sabljom u ruci ostao boriti do kraja, a pao je ‘kao čovjek koji se bori za vjeru i slobodu.’ Kapetan don Stipan Sorić je opjevan i u narodnim pjesmama koje su se prenosile usmenom predajom.
Morlaci su, pak, bilježi Krasić, bili izuzetno hrabri ratnici koje je bilo teško, čak i nemoguće, natjerati na vojničku disciplinu.
Vojnik i političar
Leonardo Foscolo, zapovjednik mletačke vojske pri osvajanju Kliške tvrđave, rođen je 1588. godine u patricijskoj venecijanskoj obitelji koja se spominje već u 12. stoljeću. Zbog skromnog obiteljskog imovnog stanja zarana prihvaća dužnost u ratnoj mornarici obnašajući različite dužnosti.
Godine 1618. imenovan je kapetanom vojne posade u Istri i na Kvarnerskim otiocima, a potom postaje guverner zatvoreničkih galija. Već 1620. promaknut je u zapovjednika pomorskih snaga na Jadranu, a 1924. izabran je za kandijskog vojvodu. Četiri godine kasnije vraća se u Veneciju posvetivši se politici, te tako 1645. biva imenovan generalnim providurom i zapovjednikom vojnih postrojbi u Dalmaciji gdje je osvojio brojne utvrde i, uspješno ratujući, radio na vojnom osposobljavanju lokalnog stanovništva.
Godine 1651. general Foscolo biva poslan na Kretu gdje je bio izapovjednik, što je dovelo do slabljenja obrambenih snaga u Dalmaciji, tako da Turci vraćaju dobar dio izgubljenih teritorija, ali ne i tvrđavu Klis. Umro je u Veneciji 1660.
