Istoga dana kada je pao Vukovar, 18. studenoga 1991. godine, hrvatski politički predstavnici izabrani na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini donijeli su odluku o osnivanju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kako bi se obranili od nadolazeće agresije JNA i srpskih snaga, ali i pomogli u rasterećenju Hrvatske koja se nalazila pred velikim vojnim pritiskom.
Predvodio ih je Mate Boban. Nijedan od šestorice dužnosnika Herceg-Bosne, od predsjednika Vlade Jadranka Prlića, ministra obrane Brune Stojića, nekadašnjih načelnika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, načelnika Vojne policije HVO-a Valentina Ćorića i predstojnika ureda za zatočeničke centre i razmjenu zatočenika Berislava Pušića, koji u srijedu očekuju izricanje drugostupanjske presude pred Međunarodnim tribunalom za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY), nije sudjelovao u njezinu utemeljenju. Imenovani su tek poslije na vodeće funkcije, ponajprije predsjednik Vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić, kojega su nevoljko na tu dužnost izabrali predstavnici HDZ-a BiH jer je Prlić bio jedan od prijeratnih vodećih komunističkih dužnosnika, dopredsjednik Republičkog izvršnog vijeća (vlade), a prije toga predsjednik Saveza socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), piše Večernji List.
Od osnivanja Herceg-Bosne
No, Haaško tužiteljstvo optužnicu je provuklo od vremena osnivanja Herceg-Bosne do okončanja hrvatsko-bošnjačkog rata 1994. godine, proževši je s tvrdnjama o postojanju navodnog udruženog zločinačkog pothvata (UZP) kojim je bilo predviđeno odvajanje ovoga dijela BiH pod nadzorom Herceg-Bosne i pripajanje Republici Hrvatskoj u granicama Banovine RH iz 1939. godine, u čemu su navodno sudjelovali i predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general Janko Bobetko. No, oni su umrli prije podizanja optužnice za Herceg-Bosnu.
Prvostupanjskom presudom šestorica dužnosnika dobila su ukupno 111 godina zatvora. Nekadašnji predsjednik Vlade Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar Stojić na 20, kao i generali Praljak i Petković, a Ćorić na 16, dok je Pušić dobio 10 godina. Na ovu presudu žalila se obrana i tužiteljstvo, a cijela okosnica ovoga predmeta, kao i vrlo visokih kazni, povezana je s postojanjem navodnog UZP-a. Mjesecima prije podizanja optužnice i njihove dragovoljne predaje Haaškome tribunalu mediji su nagovješćivali takav rasplet, no nitko mogao vjerovati da će od predaje 5. travnja 2004. do izricanja pravomoćne presude morati proći čak 13 i pol godina, po čemu je ovaj predmet postao najdugovječniji u povijesti ovoga suda, ali i zasigurno ušao u anale sudovanja. Prije njih u Haaškom sudu su okončani gotovo svi postupci protiv hrvatskih bivših vojnih i političkih dužnosnika, uglavnom s područja središnje Bosne, za što su im izrečene kazne zatvora od 157 godina zatvora.
Otputovali zajedno u Haag
Niti jedan od tih procesa, međutim, nije obuhvatio formulaciju navodnog UZP-a, osim što je u presudi Dariju Kordiću navedeno kako su postrojbe Republike Hrvatske sudjelovale u oružanom sukobu u središnjoj Bosni. Iako su čak i šestorica, što za vrijeme rata i poslije njega, bili na razmjerno “različitim stranama”, u Haag su otputovali zajedno, pa je čak u tome kontekstu komentirano i kako se Prlić i Praljak nikada ne bi zagrlili da ih nije zadesila identična sudbina.
Nakon podizanja prvotne optužnice 4. ožujka 2004. te dvostrukih dorada, optuženi su se izjasnili da nisu krivi, a nakon toga su čekali pune dvije godine do početka sudskog postupka 2006. U tom kratkom razdoblju bili su u kućnom pritvoru, uglavnom u Zagrebu, koji je jamčio za njihovo čuvanje. Optužnica im je na teret stavila UZP, masovne progone i sustavne napade na Bošnjake, dok njihove obrane nisu nijekale počinjene pojedinačne zločine, ali su se protivile postojanju smišljenog plana etničkog čišćenja Bošnjaka, njihovih masovnih likvidacija i protjerivanja kroz navodni zločinački pothvat. Tužitelj je tijekom procesa svoje tvrdnje o postojanju takvog plana najviše crpio iz transkripata pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i njegovih razgovora s vojnim i političkim vrhom Republike Hrvatske, ali i dužnosnika Herceg-Bosne. Ti su transkripti, koje je dostupnima javnosti učinio bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, koji je u Haagu svjedočio i kao zaštićeni svjedok, poslužili kao krunski dokaz u postojanju teze UZP-a. S time se, međutim, nije složio predsjedavajući sudskog vijeća Jean-Claude Antonetti, kojega su oko ovoga najvećeg pravnog i političkog pitanja preglasala dvojica kolega, Arpad Prandler i Stephan Trechsel, koji inače prije u životu nisu bili suci. Nedugo nakon izricanja te presude umro je sudac Prandler, na kojega su se odvjetnici žalili jer je spavao u sudnici za vrijeme postupka. No, Antonettijevevo izdvojeno mišljenje nije bilo dovoljno da promijeni stajalište švicarsko-mađarskog dvojca. Vijeće je tako većinom glasova utvrdilo da je postojao udruženi zloĉinaĉki pothvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. “Ovaj hrvatski entitet u BiH trebao je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana s Hrvatskom. Već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta kakav sam maločas opisao, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni”, stoji u presudi koju je 29. svibnja 2013. godine pročitao sudac Antonetti.
No, nijedan konkretan ratni zločin, ubojstvo, nije im stavljeno na teret, osim tek uopćene ocjene kako se radilo o UZP-u koje povezuje “znane i neznane dužnosnike” u BiH i RH, te strukture Hrvatskog vijeća obrane i Herceg-Bosne, ali i političkih stranaka HDZ-a i HDZ-a BiH. Nakon nepravomoćne presude odreda su odvjetnici i optuženi tvrdili kako su nakon čitanja presude imali dojam da uopće nisu ništa radili, te da je sudsko vijeće doslovno napravilo copy/paste optužnice. Pa ipak, iako zvuči apsurdno, šestorica dužnosnika ipak su odahnula jer su dobili bilo kakvu, pa barem i takvu drakonsku prvostupanjsku kaznu na koju su čekali punih devet godina. Istodobno, na pravomoćnu su u pritvoru onom haaškom ili kratkotrajnom kućnom preležali 13 godina.
U žalbi se udružili
To je precizno 4983 dana. Iako je tijekom prvostupanjskog postupka bilo čak i ozbiljnih podjela i sukoba između obrana u pogledu strategije vođenja postupka, te međusobnog prebacivanja odgovornosti u pogledu nadležnosti civilnih i vojnih vlasti, drugostupanjski je postupak obrana, kao i šestorice dužnosnika bio posve ujednačen, s naglaskom na obranu koncepta Herceg-Bosne kao legitimne političke tvorevine kao dijela Bosne i Hercegovine koja je u kasnijim mirovnim sporazumima postala sastavni dio Washingtonskog mirovnog sporazuma o stvaranju hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH, a kasnije i Daytonskog sporazuma kojim je okončan rat i stvorena država. Obrana je najviše energije, ali i odlučnosti upravo usmjerila u rušenje navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata, svjesni da s njegovim ukidanjem ne skidaju samo krivnju sa sebe nego i političko breme s Hrvata u BiH i Hrvatskoj koje se već sada zloporabi pred pravosuđem BiH u optuživanju brojnih hrvatskih časnika i vojnika, ali i za umanjivanje političkih prava njihovih sunarodnjaka od bošnjačkih vlasti. U trinaest godina provedenih u zatvoru gotovo svi optuženi imali su liječničke zahvate, od Valentina Ćorića i Slobodana Praljka, te Berislava Pušića, koji je, zanimljivo je, čak i nakon prvostupanjske presude u pritvoru proveo gotovo jednako vrijeme kolika mu je dodijeljena kazna. Ali je postupak ponovljen i protiv njega.
Nekadašnjem premijeru Prliću je za vrijeme boravka u zatvoru umro brat i otac, postao je djed. Napisao je kapitalno djelo koje je izašlo i nedavno predstavljeno javnosti, Prilozi za povijest, Hrvatska Republika Herceg-Bosna na čak 2100 stranica, u kojemu s tisućama fusnota i izvora govori o utemeljenju, načinu rada i djelovanju Herceg-Bosne. Prije toga objavio je knjigu Nesavršeni mir.
Uzorni u pritvoru
Nešto “lakše” štivo u Haagu je okončao i Valentin Ćorić izdajući “Pomet u glavu” koji je objedinio aforizme koje je pod pseudonimom Veselko Pomet godinama objavljivao u Hrvatskom slovu. Svojim prijateljima je pak svjedočio kako je njegovo najveće ostvarenje, te potpora i ljubav kćer koju je dobio nakon više godina braka. Njemu je također otac preminuo dok je bio u pritvoru.
Generalu Praljku pritvor je poslužio da objavi na desetke knjiga o Domovinskome ratu u BiH, ulozi Herceg-Bosne i njezina vodstva koje je prihvatilo sve mirovne planove od 1992. do 1995,. ali i Zagreba. U zatvoru su ova šestorica, a uglavnom petorica bez Pušića, bili uzorna ponašanja, no upravo je nedavno jedan od dužnosnika ostao bez kabelskog priključka za televizor zbog kršenja procedure, pa je dva dana bio isključen od vanjskoga svijeta. Tek kada su stigli u Haag jedan od optuženih se bojao da će, s obzirom na to da je zatvor u Scheveningenu, uostalom kao i najveći dio Nizozemske, ispod razine mora, voda prodrijeti nakon čega ih neće imati tko spasiti. Svi oni očekuju, međutim, kako će se spasiti od političke konstrukcije optužnice velikog i nekoliko manjih udruženih zločinačkih pothvata. Veliki obuhvaća i Republiku Hrvatsku, dok je manji vezan za navodno postojanje zločinačkog plana na području Bosne i Hercegovine, što uključuje čak i navode da su oni u sklopu stvaranja Herceg-Bosne doslovno preseljavali Hrvate s područja srednje Bosne u dijelove zamišljenog entiteta. Zanimljivo je kako jedino danas toga entiteta nema, a njemu se sudi. Dok su druga dva, Republika Srpska i, većinski bošnjački, Federacija BiH, itekako živi.
Optužnicu podigla Carla del Ponte
Optužnica – 4. ožujka 2004.
Tadašnja glavna tužiteljica Carla del Ponte, koja je prije bila optužila Gotovinu, Čermaka, Markača i Ademija, podigla je optužnicu za šestero dužnosnika Herceg-Bosne.
“Nismo krivi” – 6. travnja 2004.
Nakon što su se predali dan prije, na prvom pojavljivanju na sudu, sva šestorica izjasnila su se da se ne osjećaju krivima po navodima optužnice
Najdulji proces – 26. travnja 2006.
Počelo suđenje na kojemu je predstavljeno 9872 dokaza, a ispitano je 320 svjedoka. U sudu su proveli čak 465 dana
Prvo poluvrijeme – 29. svibnja 2013.
Izrečena je prvostupanjska presuda kojom je Prlić osuđen na 25 godina, Praljak, Petković i Stojić na 20, Ćorić na 16, a Pušić na 10 godina zatvora
Odlazak kući – 20. ožujka 2017.
Žalbeni postupak počeo 20. do 28. ožujka 2017. godine. Obrana je zatražila oslobađajuću, a tužiteljstvo veće kazne zatvora
Tko su generali?
Valentić Ćorić
Prije rata radio je kao inženjer na preradi boksita. Poslije se prestao baviti rudarstvom i uključio se u obranu Hrvatske i BiH. Bio je zapovjednik vojarne u Krvavicama u Hrvatskoj. Tijekom 1992. imenovan je za zamjenika za sigurnost i zapovjednika Vojne policije HVO-a. Krajem 1993. postao je ministar unutarnjih poslova Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Nakon rata bio je i zamjenik ministra u državnom Vijeću sigurnosti, te ministar unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije za vrijeme čijeg mandata je uhićeno i nekoliko haaških optuženika.
Berislav Pušić
Ovaj hrvatski vojni zapovjednik iz Bosne i Hercegovine tijekom 1992. postao je časnik Vojne policije HVO-a u Mostaru. U svibnju 1993. godine imenovan je za časnika Hrvatskoga vijeća obrane za suradnju s UNPROFOR-om. Početkom srpnja iste godine postao je šef službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, a 6. kolovoza predsjednik povjerenstva zaduženog za zatvore i druge zatočeničke objekte HVO-a. Prvostupanjskom presudom dobio je deset godina zatvora i unatoč traženjima da ga se pusti iz pritvora, ICTY mu to nije dopustio.
Slobodan Praljak
General, redatelj, gospodarstvenik. Naslijedio je Milivoja Petkovića na mjestu načelnika Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane. Iako mu se u javnosti najčešće pripisuje “grijeh” rušenja Starog mosta, za koji je u ovome procesu utvrđeno kako je bio legitimna vojna meta, uspio je pokolebati nedvojbene tvrdnje kako je taj most pao isključivo zahvaljujući topništvu HVO-a. Dapače, vrhunski stručnjaci koje je angažirao napravili su rekonstrukciju događaja po kojoj je most srušen eksplozivnim nabojem u središtu mosta.
Jadranko Prlić
Dan prije nego što je otputovao u Haag, na banjolučkom fakultetu menadžmenta, gdje je također predavao, ovaj sveučilišni profesor je upisivao ocjene i potpise u indekse. Jednome od najmlađih prijeratnih doktora znanosti u Jugoslaviji neposredno prije početka rata nuđena je mogućnost ostanka i znanstvenog usavršavanja u SAD-u. No, odustao je od toga i vratio se u Mostar. Kako je bio komunistički dužnosnik, HDZ mu nije pretjerano vjerovao. Zbog iznimnih sposobnosti ipak je imenovan predsjednikom Vlade Herceg-Bosne. Napisao kapitalno djelo o Herceg-Bosni na 2100 stranica.
Milivoj Petković
Ovaj rođeni Šibenčanin i bivši oficir JNA napustio je njezine redove prije oružanog sukoba u Hrvatskoj. Istaknuo se u malo poznatoj rujanskom ratu u kojemu je spasio da JNA i srpske paravojne formacije podijele Hrvatsku na dva dijela upravo na području Šibenika. U jesen biva prebačen u BiH da pomogne u pripremi obrane BiH i Hrvata. U jednome kraćem razdoblju bio je načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba. Istaknuo se vještim vođenjima pregovora s generalom bošnjačke Armije BiH Seferom Halilovićem.
Bruno Stojić
Na početku rata 1992. ovaj hrvatski političar imenovan je na poziciju zapovjednika stožera obrane Hrvatskoga vijeća obrane. Tijekom 1993. premješten je u Ured za proizvodnju oružja i vojne opreme, te je uspostavljanjem Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne postao njezin prvi predstojnik (ministar) obrane. Stojić je pokazivao ambicije čak preuzimanja Vlade Herceg-Bosne, no do toga nikada nije došlo. Nakon rata nije se aktivnije bavio političkim radom. Stojićeva obitelj iz Čitluka je i prije rata bila poznata po proizvodnji vina.
