Dok iščekujemo konačnu presudu, prisjetit ćemo se kakav je tretman prikazan 29. svibnja 2013. u prvostupanjskoj presudi Haaškoga suda hrvatskoj „bh. šestorki“ i u tom se duhu upitati što se može očekivati da će biti rečeno 29. studenoga 2017.
Piše: Josip Vajdner / Nedjelja.ba – Portal Katoličkog tjednika
Poznato je da povijest pišu pobjednici i da je istina tek jedan od elemenata koji u nju biva utkan u onolikoj mjeri koliko to dozvole pobjednički autori. Tri točke koje su u Daytonu stavljene 1995., okončavši krvoproliće u Bosni i Hercegovini, stvorile su mnoštvo upitnika i zbunjene narodne mase koje nastoje preživjeti u vremenu sveopće ekonomske krize. Pobjednika, a ni poraženih, službeno, nije bilo. No, poraće koje je uslijedilo pokazalo je kako su najveću cijenu platili bh. Hrvati koji su iz pozicije konstitutivnog naroda svedeni na manjinu te svakodnevno doživljavaju različita poniženja. Postupci bjelosvjetskih moćnika prema najmalobrojnijem narodu u ovoj zemlji nerijetko govore ono što i Mažuranićev Smail-aga: „Ko da strepi mrki vuče s planinskoga gladna miša“. Dok iščekujemo konačnu presudu, prisjetit ćemo se da je takav tretman prikazan i 29. svibnja 2013. u prvostupanjskoj presudi Haaškoga suda hrvatskoj „bh. šestorki“.
Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, nakon sudskog maratona – najdužeg u povijesti tribunala – nepravomoćno su proglašeni krivima i dobili ukupno 111 godina kazne. Zajedno s njima, kao članovi „udruženog zločinačkog pothvata“ koji je za cilj imao progon nehrvata, stvaranje samostalne hrvatske države na tlu BiH ili njeno pripojenje Republici Hrvatskoj, de facto su osuđeni i: prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak, zatim načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general Janko Bobetko te predsjednik Hrvatske zajednice, odnosno poslije, Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban. Također je rečeno da je vođen „međunarodni sukob“ čime je Republika Hrvatska proglašena agresorom na BiH.
Žrtveni jarci ponovno su bili Hrvati u BiH koji imaju tu nesreću da se ovakvom razvoju situacije radovao i dio hrvatske javnosti
Tijekom obrazloženja presude sudac Jean-Claude Antonetti je, između ostaloga, opisivao zločine koje su počinili pripadnici HVO-a, navodio broj žrtava te je napomenuo i nečovječno postupanje sa zatočenim muslimanima. (Prema njegovim riječima, Vijeće je utvrdilo da su u jednom logoru zatočenici morali jesti „neopranim priborom“). Također je rekao da je HVO iseljavao, dobrovoljno ili uz primjenu sile, i Hrvate iz Središnje Bosne smještajući ih na zamišljeni hrvatski teritorij odakle su već protjerali muslimane. A sve su to smislili Tuđman i Boban još u prosincu 1991., no udruženi zločinački pothvat započeli su sredinom siječnja 1993. kako smatraju haaški sudci.
Međutim, oni koji iole poznaju što se događalo 1990-ih godina na prostoru BiH, znat će kako tu nešto ne štima. Jednostavno, narod bi rekao: nema logike! Najprije, za suverenu BiH na referendumu 29. veljače i 1. ožujka 1992. glasovali su i Hrvati. Zašto bi ju, onda, za manje od godinu dana htjeli dijeliti? Zatim, oružje za obranu BiH, i muslimanskoj strani stizalo je preko Hrvatske (preko Srbije sigurno nije!), a istim putem iz islamskih zemalja došli su i mudžahedini. Ako su Hrvati već splanili ratovati protiv muslimana zašto bi ih naoružavali i puštali da dolaze fanatici koji će se za njih boriti? Valjda nisu mislili da će oni s pjesmom otići iz svojih domova radujući se stvaranju velike Hrvatske? Naposljetku, kako to da je Tuđman zajedno sa svojom „ekipom“, opet, u samo godinu dana odustao od zločinačkog pothvata, i to u trenutku kada su Hrvati bili u stanju tijek rata preokrenuti u svoju korist, budući je muslimanska strana bila vojno-logistički na izmaku snaga? Zašto je onda potpisao najprije vojni sporazum u Splitu 12. ožujka 1994. te Vašingtonski sporazum šest dana poslije kada je stvorena Federacija BiH između bošnjačke i hrvatske strane u koju je ugrađena i tadašnja Herceg Bosna? Podsjećanja radi, dio Vašingtonskog sporazuma jest i uspostavljanje konfederacije između Federacije BiH i Republike Hrvatske što nikada nije zaživjelo.
Potpisivanje Vašingtonskog sporazuma
Uzimajući „zdravo za gotovo“ broj žrtava i raznovrsnost zločina koje su stvarno počinile snage HVO-a, jedino logično što se moglo kazati jest da je prvostupanjska presuda bila nebulozna, a njome je zapadnjačka (američka) politika pokazala kako nije protiv muslimana. Žrtveni jarci su ponovno Hrvati u BiH koji imaju tu nesreću da se ovakvom razvoju situacije radovao i dio hrvatske javnosti, poglavito ona politička neokomunistička klika kojoj je ideološko razračunavanje s Tuđmanom i „njegovim nasljeđem“ važnije od istine.
Činjenice govore da su Hrvati činili zločine nad Bošnjacima muslimanima – i za to odgovorni trebaju snositi posljedice, ali također je neosporno da su Hrvati stradavali (procentualno gledano još i gore od Bošnjaka), trunuli u logorima i muslimanskom rukom bivali protjerani sa svojih ognjišta – no koga za to briga: „Ko da strepi mrki vuče s planinskoga gladna miša“. Zbog toga se sada s vremenske distance od četiri godine može kazati kako je ovakva presuda bila „poniženje 111“ koju su bh. Hrvati otrpjeli razaznavajući da ima istine u riječima velikog Lava Tolstoja: „Ne boj se poniženja ako ga znaš prihvatiti mirno: ono će se često nadoknaditi duhovnim vrijednostima koja su s njim povezana.“
Zbog žrtava koje su muslimani Bošnjaci pretrpjeli od hrvatskih snaga, bilo bi pogubno da za to nitko ne odgovara prema zapovjednoj odgovornosti – kako vojnoj tako i političkoj. Međutim, još pogubnije bi za budućnost ova dva naroda bilo da inverzijama činjenica bh. Hrvati i Hrvatska budu stavljeni na istu ravan s velikosrpskim vodstvom
S obzirom da oko ove teme vlada nezapamćena šutnja – kako u hrvatskim tako i u bošnjačkim medijima – valja istaknuti da nitko sa sigurnošću ne može reći kakva će biti konačna presuda Haaškog suda u ovom predmetu. Bošnjaci znaju da su im Hrvati (kao i obratno) prirodni saveznik – ta, riječ je o istom narodu kojega su povijesne okolnosti razdvojile i stvorile dvije nacije – i da su Muslimani kao izbjeglice bili u Hrvatskoj dok su bošnjačka Armija BiH i HVO međusobno ratovali u BiH, što zasigurno nije zabilježeno u (novijoj) povijesti. Također znaju da se ulazak hrvatske vojske koja je, između ostaloga, uistinu spasila muslimansko i hrvatsko stanovništvo u Bihaću i Zapadnoj Bosni – iako je također tijekom rata pomagala HVO-u i u borbi protiv A BiH – ne može tretirati kao agresija. Činjenice kažu da je i bošnjačko vodstvo u ratu imalo svoj zamišljeni koncept države kojega je Alija Izetbegović sanjao još u tzv. Islamskoj deklaraciji (1970.) – zamisao koja je bila toliko prezentna da je sišla i u širu bazu pa su o njoj pričala čak i djeca, dakako, čuvši od svojih roditelja – te da je iz te perspektive proizišlo dosta zla prema Hrvatima. Ipak, na drugoj strani, valja priznati da je među hrvatskim vodstvom postojala ideja obnove granica „Banovine“ koja bi značila cijepanje Bosne i Hercegovine. Međutim, Daytonski, a prije toga i Vašingtonski, sporazum su pokazali da su Hrvati tu ideju podčinili cjelovitoj bosanskohercegovačkoj državi jer nisu, poput Srba, inzistirali na nekoj svojoj „republici“ te je povijesni fakat da bez Hrvata ne bi bilo ni države BiH (kako nekoć tako i danas!).
Pobjednička Hrvatska vojska koja je 1995. spasila i Bihać
Zaključno gledano, zbog žrtava koje su muslimani Bošnjaci pretrpjeli od hrvatskih snaga, bilo bi pogubno da za to nitko ne odgovara prema zapovjednoj odgovornosti – kako vojnoj tako i političkoj. Međutim, još pogubnije bi za budućnost ova dva naroda bilo da inverzijama činjenica bh. Hrvati i Hrvatska budu stavljeni na istu ravan s velikosrpskim vodstvom i idejama koje su i danas također žive te budu proglašeni agresorima i etiketirani kao rasturači ove zemlje. Odgovornost pred Bogom i pred poviješću leži na onima koji će presuđivati, ali također osobito na onima koji će poslije interpretirati presudu i tako učiti buduće generacije! Jer ovdje nije riječ o žrtvovanju istine zarad nekoga lažnoga budućega mira, nego o iščitavanju činjenica koje će biti ugrađene u mirnu i prosperitetnu budućnost ovoga podneblja.
