Početak školske godine donosi mnoštvo emocija, kako za djecu, tako i za roditelje.
Dok se neka djeca raduju susretu s prijateljima i učenju novih stvari, druga mogu doživljavati strah od nepoznatog – nove učionice, učitelja i vršnjaka.
Osobito je to izazovno za djecu koja se suočavaju s osjećajem manje vrijednosti ili se teže uklapaju u kolektiv. U razgovoru s Andreom Tomić, psihologinjom iz Čitluka i KBT terapeutkinjom u edukaciji, istražujemo kako roditelji i učitelji mogu prepoznati i pomoći djeci koja se suočavaju s ovim izazovima.
U razgovoru za portal Jabuka.tv psihologinja Tomić ističe da polazak u školu nesumnjivo predstavlja veliku promjenu – ne samo za dijete, već i za roditelje.
To je jedna nova životna prekretnica u kojoj dijete kreće na put samostalnosti i odgovornosti, stoga nije čudno što za mnoge roditelje polazak u školu dovodi do pojačane brige i stresa, te jako puno pitanja i nedoumica: “Hoće li se moje dijete snaći?“; „Hoće li biti prihvaćeno?“; Hoće li moći svladati gradivo?”… Često zbog svih tih briga roditelji zaborave kako je polazak u školu lijep događaj i kako je za dijete najbitnije da početkom ovog novog životnog razdoblja ima roditelje/skrbnike koji će ga usmjeriti i sam taj početak učiniti ljepšim i lakšim, objašnjava Andrea Tomić za portal Jabuka.tv.
Napominje kako roditelji uvijek moraju imati na umu da svoje brige ne prenose na dijete.
Dijete koje tek kreće u školu nema strah o mogućem neprihvaćanju od strane vršnjaka i nema sumnju u svoje vještine – ono razmišlja o školi onako kako mu je mi predstavimo; ono kreće sa slikom o sebi koju smo mu mi pomogli stvoriti i sa vjerom u sebe koju smo mu mi pomogli izgraditi. Prema tome, kako bi lakše savladali sve potencijalne izazove u školskom okruženju najvažnije je da dijete ima svu potrebnu pažnju, te da se osjeća prihvaćeno i sigurno u obiteljskom okruženju, ističe Tomić.
Posebna dimenzija svakako su školske ocjene.
Djeca se prvi put susreću s vrednovanjem kroz školski uspjeh, što zasigurno predstavlja novi izazov, a postavljanje prevelikih očekivanja, uspoređivanje s drugom djecom, okupiranost ocjenama i odličnim uspjehom negativno djeluje na psihofizičko stanje djeteta, kao i na njegovu prilagodbu novonastaloj situaciji.
Zato uvijek na početku školske godine želim naglasiti – vrijednost djeteta ne mjeri se školskim uspjehom. Prihvaćanje pogrešaka, poticanje na trud, istraživanje, usvajanje novog znanja, podrška prilikom svladavanja prepreka, preuzimanje odgovornosti.. jačaju djetetovo samopouzdanje i čine ga otpornijim na stresne situacije i omogućuju mu lakše prihvaćanje i suočavanje sa potencijalnim izazovima, ističe Tomić.
“Hijerarhije” u razredima
Nije nepoznanica da se i u školama znaju pojaviti “hijerarhije” – neka djeca vode glavnu riječ, dok druga stoje po strani. Našu suguvornicu upitali smo kako ta dinamika utječe na emocionalni i socijalni razvoj djece i može li se uopće spriječiti pojava takvih “hijerarhija”.
Iako se sva djeca nalaze u istom okruženju, svako dijete je individua za sebe i svako dijete reagira i doživljava istu situaciju na drugačiji način. Neka djeca se teže prilagođavaju novonastaloj situaciji, neka lakše i to je sasvim u redu. Svakako da je učiteljima, nastavnicima, vršnjacima lakše uspostaviti kontakt s otvorenijom djecom, no djeca koja se teže uklapaju u kolektiv nisu djeca koja se neće uklopiti, nego su to djeca kojima je potreban strpljiviji i osjećajniji pristup.
Djeca koja se teže prilagođavaju se mogu vrlo lako uočiti kako u školskom tako i u obiteljskom okruženju. Obično tako govorimo o sramežljivoj djeci, djeci koja će odgovarati na pitanja tek kad ih učitelji prozovu, djeci koja se ne odvajaju ili se vrlo teško odvajaju od roditelja na igralištu, rođendanu i slično, djeci koja gotovo nikad ne prilaze drugima u većim skupinama…
Poznavanje i prepoznavanje tih karakteristika ličnosti može biti korisno za uspostavljanje pozitivnijeg prvog kontakta u školskom okruženju na način da roditelji upoznaju učitelje s karakternim crtama djeteta, kako bi učitelji mogli obratiti dodatnu pozornost i prilagoditi svoj pristup, objašnjava Tomić za Jabuka.tv, a upozorava i na neke pogrešne pristupe koji se znaju primijeniti.
Nerijetko se događa kako roditelji i učitelji u nastojanju da dijete potaknu na veću aktivnost “guraju” u situacije koje djetetu stvaraju nelagodu, te rečenicama poput “Moraš se osloboditi…“; „Moraš više pričati…“; „Trebaš se drugačije ponašati…“; „Vidiš kako druga djeca….” stvaraju dodatnu anksioznost i stres. Jako je bitno naglasiti da djetetu koji se osjeća izolirano dodatna pažnja u vidu izdvajanja pred razredom, uspoređivanja, naglašavanja njihovih crta ličnosti zbog kojih se teže uklapaju, dodatno negativno utječu na sam proces prilagodbe i na njihovu sliku o sebi.
Uključivanjem u grupni rad, poticajima u vidu pohvala za ulaganje truda, traženje zajedničkih interesa među vršnjacima, mali poticajni i opušteni razgovori na odmoru, za vrijeme sata, otvoreni razgovori u obitelji gdje roditelji daju do znanja djetetu da je voljeno i prihvaćeno takvo kakvo je uvelike mogu pomoći u smanjenju osjećaja manje vrijednosti što može pospješiti uklapanje u kolektiv, ističe Tomić za naš portal.
Mišljenja je i kako su “hijerarhije” u razredima pojava koja je postojala i prije, a nastavlja se i danas u istim, a i nekim drugim oblicima. Smatra da ih vrlo teško spriječiti, no nije i nemoguće.
Ključ svega je prevencija. Kao što sam već navela obiteljsko okruženje je mjesto u kojem gradimo naša ponašanja, naša vjerovanja, vrijednosti i našu sliku o sebi. Ako dijete ulazi u kolektiv sposobno da prepozna i razumije svoje osjećaje i osjećaje druge osobe, ako je naučeno da pomogne drugom kada primijeti da je pomoć potrebna, ako je naučeno da je “biti drugačiji” ok, onda dijete ulazi u kolektiv s dobrim osjećajem zajedništva i prihvaćanja drugoga.
Škola dalje predstavlja ustanovu u kojoj vrednuje iste te vrijednosti i potiče dijete na zajedništvo. Jako je dug i težak put do sprječavanja hijerarhije u školskom kolektivu, no nije nemoguć – kroz svoj primjer i kroz svoje ponašanje učimo dijete empatiji, odnosno prihvaćanju i razumijevanju drugih kako bi u konačnici svakom djetetu omogućili pravilan socijalni i emocionalni razvoj i kako bi se svako dijete osjećalo jednako vrijednim i važnim, navodi Tomić.
Upozorava da ignoriranjem problema poput straha od škole, poteškoća uklapanja i osjećaja manje vrijednosti može ostaviti velike i dugoročne posljedice i na emocionalnom, socijalnom i ponašajnom razvoju djeteta.
Problemi se ne smiju ignorirati
Psihologinja Tomić navodi da djeca koja su dugo izložena ovakvim problemima obično imaju narušeno samopouzdanje, narušenu sliku o sebi, povlače se, ne sudjeluju u aktivnostima što dodatno negativno utječe na socijalizaciju, a istraživanja su pokazala da takva djeca češće razvijaju simptome anksioznosti i depresije.
Stoga je vrlo važno pratiti, primijetiti, otvoreno razgovarati i ne ustručavati se potražiti pomoć. Postoji niz simptoma koji mogu biti pokazatelji da dijete doživljava neke od problema vezanih uz školu poput somatskih tegoba, razdražljivosti, povlačenja, problema s disanjem, odbijanja odlaska u školu i brojnih drugih simptoma, koje možemo uočiti i koje nikako ne bismo smjeli ignorirati.
Iako često govorimo o različitim simptomima koji su nam pokazatelji da se s djetetom nešto događa, moj stav je uvijek isti – roditelj najbolje poznaje svoje dijete, najbolje zna ako se nešto događa s njegovim djetetom, a zajedničkom suradnjom roditelja i djelatnika škole možemo jako puno učiniti, prevenirati, reagirati i spriječiti pojavu većeg problema, ističe Tomić za naš portal.
Kada potražiti pomoć?
Iz iskustva mogu reći da se danas roditelji javljaju za savjetovanje i terapiju s riječima: „Ne znam točno što se događa, ali vidim da je nešto…”, što za mene predstavlja jedan veliki pomak u prevenciji i rješavanju problema.
Zapravo nema točnog odgovora kada je najbolje vrijeme za potražiti stručnu pomoć, ali rekla bih da je najbolje vrijeme za potražiti stručnu pomoć onda kada primijetite da bi se dijete moglo teže nositi sa nadolazećom životnom situacijom, kada primijetite da nema dovoljno dobro razvijene vještine prilagodbe, da ne izražava svoje emocije, kada vi niste sigurni što točno uraditi da bi mu pružili dovoljno dobru podršku, motivaciju…. Jer ključ svega je u prevenciji, podsjeća Tomić a dodaje da stručnu pomoć svakako treba zatražiti ukoliko se primijete promjene u djetetovom ponašanju, promjene u apetitu, spavanju, povlačenje, agresivno ponašanje, anksiozni simptomi, depresivni i drugi slični simptomi.
Od terapijskog odnosa roditelji i dijete mogu očekivati aktivan rad, suradnju i podršku tijekom cijelog procesa. Svakako bi naglasila da ne očekujete instant rješenja, kao ni da će se problem riješiti samo odlaskom kod psihologa. Cilj je da zajedničkim radom i roditelj i dijete uz podršku i pomoć uče i usvajaju nove vještine tijekom cijelog terapijskog procesa, kako bi te naučene vještine mogli primjenjivati tijekom cijelog života.
Također, roditelje potičem da se jave na besplatne konzultacije u kojima mogu dobiti više informacija o samom terapijskom procesu, kao i neke odgovore na pitanja i nedoumice koje možda imaju o potrebi za uključivanjem u terapijski proces. Ponekad je dovoljan samo mali poticaj i podrška kako bi se problem riješio, zato ne čekajte i ne ustručavajte se javiti i potražiti pomoć i podršku jer u konačnici imamo isti cilj – pružiti djetetu mogućnost da raste, razvija se, ostvari svoje pune potencijale i uživa u školskoj dobi onako kako to i zaslužuje, zaključila je psihologinja Andrea Tomić u razgovoru za portal Jabuka.tv.
Jabuka.tv
