Poremećaji u prehrani predstavljaju jedan od ozbiljnijih zdravstvenih i psiholoških problema koji posebno pogađaju adolescentice. Anoreksija nervoza (u narodu često nazivana samo anoreksija) je poremećaj jedenja potencijalno opasan po život, kojeg karakterizira nesposobnost za održavanje minimalno normalne težine, razorni strah od debljanja, neumorne prehrambene navike koje sprječavaju debljanje, kao i poremećaj u načinu na koji se tjelesna težina i izgled percipiraju. Njihova je smrtnost blizu deset posto, što pokazuje da anoreksija ima najveću smrtnost među mentalnim bolestima.
Upravo o ovaj poremećaj je tema još jedne epizode emisije „Velike priče malih ljudi“ koju vodi i uređuje Antonela Vučić. Danijel Soldo, otac djevojke koja je sa 17 godina oboljele od anoreksije, bio je gost emisije. Svoje emotivno svjedočanstvo o problemu s kojim su se supruga i on borili godinama hrabro je odlučio podijeliti s javnosti kako bi se skinula stigma sa ovog poremećaja odnosno bolesti. Naveo je da mnogi roditelji negiraju problem, a to vodi u još veći ponor. Njegova djevojčica Elena, kako kaže bila je uzorno dijete, bez ikakvih zamjerki. No nažalost bolest je uzela toliko maha da više nisu znali što da čine i nisu vidjeli izlaz. Al kako se ono u narodu kaže, uvijek se ukaže svjetlo na kraju tunela, tako su i oni dobili preporuku da pomoć potraže u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan Jankomir u Zagrebu.
„Zahvaljujem se g. Soldi, ali i Eleni na susretljivosti i hrabrosti da javno pričaju na ovu temu. Posebno me dirnulo kada sam nakon snimanja emisije došla kući i pročitala Eleninu objavu te večeri u kojoj se „pozdravlja“ s anoreksijom. Nadam se da će ova emisija i svjedočanstvo g. Solde doprijeti do onih koji možda trenutačno ne vide izlaz iz situacije, te im dati nadu za spas od anoreksije.“ – izjavila je urednica emisije Antonela Vučić.
Elena je danas dobro, a način na koji se „pozdravila“ sa anoreksijom na svome Instagram profilu, donosimo u cijelosti.
Draga anoreksijo, evo, spremna sam da se oprostim od tebe. Dal mi je lako? Nije, naravno da nije. Bila si moja sigurnost toliko dugo. Gledajući hlače koje za mene nisu samo hlače, javile su mi se različite emocije, ljutnja, tuga, strah, sreća, zahvalnost… ljuta sam kada se vratim u to razdoblje, kada s ovim očima vidim onu malu Elenu, znam koliko je željela da ti se svidi. Željela je da budeš ponosna na nju ali to se nikada nije dogodilo. Toliko se patila, toliko se trudila da prođe što više dana bez hrane jer je mislila da će tako biti bolja, toliko puta je rekla da je jela, a isto toliko puta je bacila hranu. Natjerala si je da hoda, da hoda toliko dugo dok joj se ne počne vrtjeti, a tada bi je uvjerila da samo treba malo energetskog i da može nastaviti dalje. Funkcioniralo je to jedno vrijeme, ali onda se ona počela gasiti, koraci su postajali sve manji ali ti si postajala sve veća. Rekla si joj da ako ne može potrošiti, onda ne može ni unijeti… Toliko puta je ležala na kauču u fetus položaju i samo čekala da prođe još jedan dan bez hrane.
Sretna sam i tužna, što se opraštam od tebe ali sada mogu nastaviti bez tebe. Zaštitila si me u trenucima u kojima ja nisam mogla, dala si mi slobodu da kažem ne, neću, ne želim i hvala ti na tome ali sve to je otišlo predaleko… Sretna sam jer se osjećam spremno, spremno da nastavim živjeti bez tebe. Dobro, ne baš bez tebe jer znam da će tvoj glas uvijek biti u meni ali sada nemaš snagu koju si imala prije, sada ja imam kontrolu nad tobom i sada ja mogu birati da poslušam svoj zdravi dio. Nekako sam naučila živjeti s tobom, kao glas sa strane koji znam da ne trebam slušati… Strah me kako ću nastaviti svoj život bez tebe ali sam i uzbuđena jer sada imam slobodu birati, imam slobodu živjeti i vidjeti što će mi život bez tebe donijeti. I za kraj, hvala ti što si mi u život dovela posebne ljude s kojima posljednje dvije godine učim živjeti ispočetka. Koliko je bilo teško, toliko je bilo divno. Ti ljudi si mi dali ljubav i sigurnost koju ti nikada nisi/ne bi mogla dati. Draga moja anoreksijo, vrijeme je da ti kažem posljednje zbogom.
