Prije trideset i jednu godinu, uoči svetkovine Velike Gospe, poginuli su hrvatski branitelji iz Brotnja: Ivan Milićević s Vionice (r. 31. prosinca 1969.), Josip Rozić iz Blatnice (r. 2. listopada 1966.), Dragan Soldo iz Donjeg Velikog Ograđenika (r. 12. svibnja 1959.) i Dane Šarac, također iz Donjeg Velikog Ograđenika (r. 14. rujna 1966.).
Do toga14. kolovoza – za njih najkraćeg i posljednjeg, a za njihove obitelji najtežeg i najdužeg dana – njihov ratni put nalikovao je ratnom putu većine hrvatskih branitelja Brotnja. Kad je u rujnu 1991. i u ove krajeve stigla jugo-četnička vojska (JNA sa srpsko-crnogorskim rezervistima) i započela s osvajanjima prostora naseljenih Hrvatima s ciljem realiziranja velikosrpskog programa, i njih četvorica su se uključili u obranu, dragovoljno pristupivši u postrojbe koje nastaju u organizaciji Kriznog stožera u Čitluku. Od mladih Brotnjaka, listom dragovoljaca, u Čitluku se 18. rujna 1991. formiraju tri satnije koje uspostavljaju crtu obrane na području Slipčića, Tepčića, Dobrog Sela i Krivodola sve do dolaska pripadnika 4. gardijske brigade iz Splita, uz čiju pomoć sudjeluju u borbama za oslobađanje hrvatskih krajeva Hercegovine od velikosrpskog agresora. Kao pripadnici Hrvatskoga vijeća obrane (HVO je utemeljen 8. travnja 1992.) i branitelji iz Brotnja sudjeluju u operaciji “Čagalj” u glasovitim lipanjskim akcijama oslobađanja doline Neretve (“Lipanjske zore” 1992.). Potom idu po terenima u stolačkom kraju (Udora, Riđica, Crnoglav…) i na stolačkoj bojišnici ostaju do ožujka 1993., kada su se dotadašnji povremeni sukobi HVO-a i Armije BiH razbuktali u krvavi muslimansko-hrvatski rat, kojega je, kako jasno pokazuju analize izvornih dokumenata, započela muslimanska (bošnjačka) strana s konačnim ciljem stvaranja unitarne bosanske države i planiranim teritorijalnim osvajanjima sve do krajnjeg juga (do Neuma i Ploča). Naši Brotnjaci u obrani hercegovačkih prostora naseljenih Hrvatima prolaze najteže bitke na mostarskom ratištu (Bulevar), zatim na planini Bokševicina sjeveru Hercegovinei potom na terenima južno od Mostara (Hum, Lakševine, Carski vinogradi…). Kao pripadnici čitlučke brigade “Knez Branimir” u kolovozu 1993. brane prostor oko rijeke Bune i njezine pritoke Bunice, gdje nakon jednog iznenadnog ranojutarnjeg napada muslimanskih snaga njih četvorica gube živote u borbama 14. kolovoza 1993. Na istoj bojišnici na Buni (pod Goricom) dva je dana ranije, 12. kolovoza, poginuo pripadnik njihove postrojbe, još jedan mladi Brotnjak, Zoran Planininić iz Krehina Graca (r. 1. lipnja 1971.).
Što se dogodilo u jutro14. kolovoza 1993. godine?
Tih su se vrelih ljetnih dana 1993. vodile žestoke borbe između hrvatskih i muslimanskih snagana širem području doline Neretve. Muslimanske oružane snage (MOS) napale su sredinom kolovoza hrvatske postrojbe (HVO-a) južno od Mostara, na prostoru Blagaja i Bune, jer se na tom dijelu crte, kako se vidi iz jednog dokumenta Glavnog stožera HVO-a od 12. kolovoza, dvije brigade HVO-a (3. brigada i brigada “Knez Branimir”) u međuvremenu još nisu bile spojile. U tom dokumentu doslovno stoji da su: “uočene nelogičnosti spojnog mjesta kod 3. br. HVO i br. ‘Knez Branimir’ u rajonu Buna.”
Stoga je načelnik Glavnog stožera HVO-a, brigadir Žarko Tole, potpisao zapovijed da 3. brigada zaposjedne položaje do desne obale rijeke Bune, a brigada “Knez Branimir” položaje do lijeve obale Bune te da se spoje i izravnaju crtu. Očigledno je da je razvučenost hrvatske crte obrane uočila i protivnička strana, jer je 14. kolovoza u 04.30 sati uslijedio napad muslimanskih snaga, kada su pripadnici 42. brdske brigade Armije BiH probile hrvatsku crtu obrane (na sljedećem dijelu:”Buna – kota 108 Gorica – kota 171 HadžialićaKičin – kota 182 KajdinKičin – zaselak Brijeg – kota 199″)i zauzele kote Hadžialića Kičin, Kajdin Kičin i Goricuu području “Buna – Brijeg – izvor rijeke Bune”. U izvješću Glavnog stožera HVO-a od 17. kolovoza stoji, uz ostalo, i sljedeće:
- “Uzvraćeno je žestoko po napadaču i po koti 199, 171, 182 i 108 i odmah uvedene rezervne snage-pričuva. Kako je dio naših snaga ostao u okruženju u s. Brijeg, a imali smo i četiri poginula, bili smo prinuđeni da krenemo u protunapad, kako bi izvršili deblokadu okruženih snaga, izvukli tijela poginulih i svakako povratili, agresijom MOS-a, izgubljene položaje.”
U izvješću se dalje navodi da su tijela četvorice poginulih izvučena u 08,59 sati, da je deblokirana skupina hrvatskih branitelja u selu Brijeg i da su jednim dijelom vraćeni izgubljeni položaji. Uskoro je HVO, 17. kolovoza, uz pomoć interventnih snaga satnija 1. i 2. gardijske brigade Hrvatske vojske (HV) “potpuno vratio izgubljene položaje”.Da je to zaustavilo napadačke akcije i uzdrmalo agresora potvrđuju i izvori muslimanske strane, u kojima doslovno stoji sljedeće:
- “Definitivno, 18. augusta, brigada (42. brigada, nap. I. Š.) je obustavila b/d (borbena dejstva), izvjestila komandanta 4. Korpusa da uslijed pretrpljenih gubitaka ne može više ofanzivno djelovati i da je prioritetno da se očuvaju sadašnje linije odbrane…Zbog ispoljenog nesnalaženja u vođenju jedinica u borbi, odmah po prestanku borbenih dejstava izvršena je zamjena određenog broja komandnog kadra novim oficirima. U svemu ovom posebno je bilo zabrinjavajuće paničarenje i nesnalaženje dijela komandnog kadra, što je dodatno otežavalo rješavanje složenih zadataka u toku borbenih djelovanja.”
(Izvor: “Historijska monografija brigade ‘Bregava’ – 42 (442). brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine“, str. 326-327.)
To što su u konačnici zaustavljena napadna djelovanja i daljnja osvajanja muslimanskih snaga, cijenu su to jutro 14. kolovoza 1993. svojim životima platili njih četvorica: Ivan Milićević Iko na koti 199, Josip Rozić i Dragan Soldo Crni iznad sela Dječina i Govoraca, aD ane Šarac pod Kajdinim Kičinom, uz rijeku Bunicu.
Za tu žrtvu posthumno su odlikovani Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana s pozlaćenim pleterom. Odlikovanja im sada više ne trebaju, samo naša sjećanja i molitve. Sjetimo ih se ovih dana kada se pripremamo za proslavu svetkovine Velike Gospe. Sjetimo se njih i svih poginulih, ranjenih, zapostavljenih, marginaliziranih i poniženih hrvatskih branitelja. Odvojimo malo vremena i pomolimo se za njih ili barem zastanimo na trenutak, sklopimo oči i recimo im samo jedno: hvala! Ako je ostalo u nama makar mrvu ponosa da znademo cijeniti to što znači biti slobodan, što znači imati pravo na vlastito dostojanstvo, na svoj identitet, što znači imati pravo nazivati tlo po kojem hodaš svojom domovinom, što znači moći odgajati vlastito dijete u skladu s baštinjenim vrijednostima svoga naroda i svoje vjere, onda moramo znati i to da takva sloboda nikada nije darovana nego izborena i da je za nju plaćena skupa cijena.
Autor: Ivica Šarac
