Dr. sc. fra Tomislav Pervan autor je brojnih knjiga teoloških promišljanja, živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara, a svakodnevno je i u međugorskoj ispovjedaonici.
Nekadašnji međugorski župnik i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije najplodniji je teološki pisac u Hercegovini, a godinama piše za Naša ognjišta, Katolički tjednik, Glasnik mira, MOVIS te brojne druge časopise i portale.
Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1,39-56
Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Hvalospjev MarijinTada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovudovijeka.«
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Svjedoci smo kako se punih ČETRDESET I TRI godine sliježu ovamo – u Međugorje – milijuni hodočasnika. Godišnje u prosjeku više od milijuna, ove godine zacijelo i više, k tomu na godinu više od 10 tisuća svećenika iz cijeloga svijeta. Kako, zašto, s kojim ciljem, nakanom? Koji je smisao svih tih dolazaka u Međugorje? Radoznalost, žudnja za neobičnim, za senzacijama, ili te ljude ipak nešto iznutra duboko pokreće? Rekao bih: Hodočasnici su poput ptica selica koje traže toplinu doma, toplinu i ugodu za vlastito nemirno srce. A gdje je najljepše? Pa uvijek pored Majčina srca, pod Majčinim skutom – pored Marije i uz Mariju. Iskustvo topline, blizine, Boga, tjera ljude na zapućivanje u Međugorje.
Kako je sve započelo? Svjedočanstvom preplašenih šestero mladih iz zaseoka Podbrdo u Bijakovićima, kako su na Crnici – na obronku toga brda – ugledali prelijepu Gospođu koja ih je pozivala i željela razgovor s njima. Bili su zaprepašteni i iznenađeni, ali su se drugoga dana, 25. lipnja 1981. ipak odvažili, tjerani nutarnjom silom, popeti se do mjesta gdje su vidjeli prethodnoga dana prelijepu Gospođu. I na njihovu radost, ona se ponovno ukazala hrabreći ih da se ne straše. Biblijska riječ, ne boj se! Predstavila se kao Blažena Djevica Marija – i prve riječi bijahu: Ovdje sam da vam kažem kako Bog opstoji. Boga ima.
Bijaše to u vremenu teškoga komunizma, nakon Diktatorove smrti, ‘doživotnog predsjednika’, kad je država pucala po svojim šavovima. Vrijeme bezboštva, teške nevjere, kad bijaše otprilike dva milijuna onih s partijskom knjižicom. Komunisti zbijali redove, kleli se na vjernost svomu putu, s kojega ni pod koju cijenu ne žele skrenuti, a s druge strane Nebo šalje posve druge signale. Ono se ne da isključiti.
Ono što je tih dana tako neznatno započelo, odmah je odjeknulo u župi, u cijeloj okolici, i ljudi su počeli dolaziti u veliku broju. Već na Petrovdan bilo je više od 15 tisuća osoba na Podbrdu-Crnici. Bijaše to međugorski “veliki prasak” koji je odjeknuo u cijelom svijetu.
Uslijedile su komunističke represije, odvođenje vidjelaca u milicijsku postaju u Čitluk, zatim liječnicima u Čitluk i Mostar, potom prijetnje mještanima, uhićenje njih nekoliko, nervoza u partijskim krugovima, strahovita medijska kampanja, sustavne zabrane. Svi mediji govore protiv Međugorja, zazivaju se duhovi prošlosti, slavi se 40 godina komunističkoga ustanka i revolucije, na sve strane ozloglašuju vidioce, župljane, župnika, fratre, hrvatski ‘ustaški’, katolički puk. Ali ništa ne pomaže! Svijet ne vjeruje starim lažovima, njega vuče srce u Međugorje, gdje doživljavamo upravo pravi procvat vjere.
Večernje mise već s početka srpnja 1981. prepune, crkva pretijesna, dugi redovi pred ispovjednicima, urušava se carstvo Sotone. Padaju jerihonski zidovi komunizma na molitvene trublje i zazive. Gospa se uključuje aktivno u rušenje bezbožnoga komunizma koji pada 1989. Sve su to povijesne i metapovijesne činjenice koje su duboko zasjekle u biće svijeta i Crkve.
Moleća Crkva, ona na koljenima, koja Boga traži, ne da se smesti. Dolazi i ne prestaje dolaziti, svim prijetnjama i progonima unatoč. Uoči Gospojine 1981. zabrana pristupa Brdu ukazanja i penjanja na Križevac, u cijelom mjestu na 13 postaja straže koje kontroliraju pristup svih koji ulaze u Međugorje. I tako to traje do godišnjice ukazanja 1983. Kroz dvije godine nitko ne smije na okolna brda, jer je to ravno kontrarevoluciji. Ljudi su ponosni što su mogli nešto pretrpjeti za Isusa i Gospu. Kad bi sve ovo bilo djelo samo njih nekolicine mladih, vidjelaca, koji odonda nemaju privatnoga života, tada bi to bilo ravno nadljudskome čudu.
Međugorje ima svoje gorljive pobornike i vatrene protivnike. Do dana današnjega. Stanoviti embargo stoji nad njim svih ovih godina što se tiče crkvenoga tiska na ovim ozemljima. Međugorje se naprosto prešućuje ili ignorira, velika okupljanja su također prešućena u crkvenoj javnosti, primjerice, svećeničke duhovne vježbe, velika saborišta mladih također. Ono u službenoj Crkvi nema pravo javnosti, a vjernici neumorni u dolaženju i traganju za smislom i istinom. Djevica dolazi kako bi nas podsjetila na istine evanđelja koje mogu i danas biti vrelom nade u svijetu bez nade i ljubavi, bešćutnom i sve protubožnijem. Naša nada ima svoju horizontalnu i vertikalnu protežnicu, i Marija uporno naglašava tu okomicu – vertikalu, odnos prema Bogu u molitvi i poniznosti. Za čovjeka je bitno biti u dodiru s Bogom, on je iz Boga potekao, k njemu se vraća. To je sržna poruka svih Marijinih ukazanja kroz povijest.
U konačnici Međugorje ne zavisi od nas, od ljudskih autoriteta. Ljudski autoriteti nisu ti koji su promicali ili stvorili Međugorje, nego se Međugorje samo dokazalo u Crkvi kao mjesto molitve, obraćenja, novih obzora i nade za svijet. Ono je zauzelo svoje mjesto, čvrsto i sigurno, u svijesti katoličkih vjernika. Međugorje nisu stvorili fratri ni kler, svojim umijećem ili znanjem, nego ga je stvorilo i započelo Nebo s vjernim pukom, vjerničkom bazom, laicima. Da je zavisilo o ljudskim čimbenicima, davno bi ga nestalo s lica zemlje, a svjedoci smo kako Međugorje danomice raste i zahvaća cijelu Crkvu. Nisu to mogli zanemariti ni crkveni vrhovi u Vatikanu.
To je i razlog zašto je na najvišoj crkvenoj razini uspostavljeno povjerenstvo koje će proučavati Međugorje i donijeti svoj sud o događajima koji su među nama već skoro tri desetljeća. Dolazak bečkoga kardinala Christopha Schönborna za Novu 2010. nešto je kao prijelomna točka u povijesti ovoga molitvenoga mjesta. Ulazak u novo desetljeće obilježen je padom nevidljivoga zida koji je podizan desetljećima oko Međugorja.
Dok su Europa i svijet slavili dvadesetu obljetnicu pada Berlinskoga zida, još se jedan zid srušio koji su pojedinci uporno u svome prijeporu podizali u svijetu spram Međugorja. Dolazak kardinala Schönborna izbija iz ruku adut svima koji su se ‘vadili’ kako ovo nije od Crkve priznato, kako će čekati na konačni sud. Konačnoga suda nema bez osobnoga iskoraka prema Gospodinu i bez osobnoga obraćenja.
Međugorje se u međuvremenu dokazalo kao mjesto molitve i obraćanja, mjesto temeljitih životnih zaokreta i iscjeljenja, mjesto gdje su nebrojeni pronašli put do Boga i vlastita srca. Ono je postalo škola molitve i klanjanja, poticaj da se i drugdje počne s ovdašnjom praksom. Ako je Sabor imao za cilj obnoviti Crkvu u glavi i udovima, slobodno možemo reći kako je upravo Međugorje najljepši izdanak te obnove za kojom Crkva žudi.
U obraćenju, na koljenima, u dubokoj predanoj molitvi pred Presvetim, u slavlju sakramenata, u navještaju Radosne vijesti koja je najbolji lijek za posrnuli i bolesni svijet. Nikomu Međugorje nije naudilo, a nebrojenima je bilo od životne koristi. Pavao je svojima poručivao: „Duha ne trnite!“ (1 Sol 5,19). Uvjereni smo da se ne će naći onih koji bi ovo htjeli ugušiti. Jasno da treba stablo obrezivati, ponešto čak i okresati, čupati korov koji zna izrasti. Stoga treba prema Apostolovoj Duha raspirivati, jer Gospodin nam nije dao duha bojažljivosti, strašljivosti, nego Duha svjedočenja, odvažnosti, snage, ljubavi i razbora (usp. 2 Tim 1,7-9).
Mi vjerujemo da su vidioci bili samo instrument, sredstvo s kojim se Marija poslužila da upozori svijet na hitnost obraćenja, na aktualnost Evanđelja, pa i svega onoga što je govorila u svojim ukazanjima tamo od 1830. pa do Kibeha u Africi, osamdesetih godina – kad je u genocidu pobijeno više od milijun ljudi. Vidioci su kao ključ koji se stavlja u bravu i onda pokreće vozilo. Kad motor krene, ključ se treba ispustiti. Tako je i vidiocima.
Oni su bili ono inicijalno paljenje, a danas ‘motor’ treba samo naše molitve, zazive, suze, da kreće naprijed, treba naše gorivo. Marija je znak podignuti koji nas poziva da prihvatimo ozbiljno vrijeme u kome živimo, da ne idemo bez kompasa kroz život. Ona je Zvijezda mora, ona je Zvijezda zornica – Danica koja mornaru i putniku pokazuje put. Neka i nama svijetli na našem životnom putovanju. Hvala Mariji!
Radio Mir Mešugorje
