Ta subota kada su svi izvršavali obvezu blagdanskoga odmora »kako nalaže zakon«, za Gospu nije bio tužan dan: okončano je trpljenje njezina Sina.
Skinuli su Isusovo tijelo s križa, puni poštovanja i ljubavi. Pažljivo su ga stavili u Marijino naručje. Iako je njegovo tijelo prepuno rana, lice mu je smireno i svečano. Dugo i sa štovanjem gledajmo Isusa kako ga je gledala njegova Majka.
On nas nije samo otkupio od grijeha i smrti, nego nas je naučio kako staviti volju Božju iznad vlastitih planova, živjeti ni na što navezani, naučio nas je opraštati i onda kada se onaj koji vrijeđa ne kaje, naučio nas je opravdati druge, biti apostoli do smrtnoga časa, trpjeti u tišini, voljeti druge i onda kad se zbog njih trpi…
Mala skupina koja se, uz Blaženu Djevicu i žene koje posebno spominje Evanđelje, trebala pobrinuti za pokop Isusova tijela nije imala mnogo vremena jer se bližio zalazak sunca pred nastupajući blagdan. Tijelo je s najvećom pažnjom oprano, a zatim pomazano. Nikodem je donio veliku količinu mirisne pomasti, »otprilike sto libara«,Josip je kupio platno te su skinuli Isusovo tijelo, zavili ga u platno i položili u grob koji je bio izduben u stijeni. Ta je grobnica bila Josipovo vlasništvo i nije se još koristila. Položili su ubrus na njegovu glavu.
Tijelo Kristovo počiva u grobu. Svijet je ostao u mraku. Marija je jedino svjetlo koje još gori na zemlji. »Gospodinova Majka – moja Majka – i žene koje su slijedile Isusa iz Galileje, nakon obavljena ukopa i iskazivanja doličnog poštovanja, napustile su grob. Pala je noć.
Ne znamo gdje su se apostoli nalazili one večeri kada je pokopano tijelo Gospodinovo. Možda su tumarali uokolo, izgubljeni i zbunjeni, bespomoćni, dezorijentirani i puni tuge. Ako su već u nedjelju bili ponovno na okupu,to je zato jer su u subotu, a možda i u petak navečer, otišli posjetiti Blaženu Djevicu. Njezina vjera, nada i ljubav štitile su Crkvu koja se rađa, slabu i uplašenu. Tako je rođena Crkva: pod zaštitom Isusove Majke. Još od početka ona je bila Utjeha žalosnih i onih u nevoljama. Ta subota kada su svi izvršavali obvezu blagdanskoga odmora »kako nalaže zakon«, za Gospu nije bio tužan dan: okončano je trpljenje njezina Sina. Ona vedro očekuje trenutak uskrsnuća.
Život i smrt Kristovu prenesimo u svoj život. Treba umrijeti kroz žrtvu i pokoru da bi Krist po ljubavi živio u nama. A tada slijedimo Kristov put sa željom da postanemo suotkupitelji svih duša. Moramo dati život za druge. Jedino tako živjet ćemo životom Isusa Krista; postati s njim jedno.
Bitno.net