Danas, nakon što pojedini muslimanski krugovi upućuju javnu prijetnju ne samo Franji Šarčeviću nego i bošnjačkim lijevo orijentiranim intelektualcima i političarima, pojedinci počinju shvaćati da se puno toga promijenilo.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
U svijetu je uvijek bilo i bit će ljudi koji vjeruju da sve znaju. S jedne strane opasni su utoliko što diskreditiraju one koji se trude iz poštenih pobuda pojasniti neke stvari, dok s druge strane vremenom postaju i sami tragične figure, jer počinju osjećati na vlastitoj koži da su živjeli u svijetu snova. Nažalost, mnogi od njih zaborave kako su mislili i prosuđivali prije nego su im se otvorile oči. Zaborave i to koliko su svojim postupcima možda naštetili onima koji su ipak bili nešto dalekovidniji, i to ne zbog proročkih vizija, nego zbog znanja koje su posjedovali o onome o čemu pišu.
Slučaj F. Š.
Jedan od tih tragičara – a bilo ih je mnogo u Sarajevu među hrvatskim intelektualcima – jest i gospodin Franjo Šarčević, kojemu danas prijete radikalni bošnjački krugovi. Istina, Franjo se s pravom ljuti zbog stanja u BiH i Sarajevu, zbog bošnjačkog nacionalizma i prijetnji koje su mu upućene. U mnoštvu tekstova upozoravao sam da Hrvatima neće biti lako u Bosni i Hercegovini u kojoj caruje srpski secesionizma i bošnjački unitarizam. Neće im biti lako, upozorio sam također u nekoliko kolumni, niti zbog krive hrvatske politike koja je kontinuirano obećavala ono što nije mogla ispuniti, i to s ciljem zadržavanja unosnih pozicija. Krivicu za loše hrvatsko stanje znatnim dijelom snose i oni koji su mislili da je moguće u većinskom bošnjačkom (muslimanskom) Sarajevu održati ono političko stanje koje je vladalo za vrijeme bivše propale države.
Srpska agresija na BiH, pojedini krivi politički potezi sa strane hrvatske politike, kao i probuđeni bošnjački nacionalizam, doveli su do toga da BiH nije više ono što je nekoć bila. Problem pojedinih hrvatskih intelektualnih krugova, pogotovo onih u Sarajevu, a među njima je i Franjo Šarčević, leži u tome da nisu imali sposobnosti shvatiti kako će se s vremenom, kad se poslije pada komunizma otvori prostor za slobodu, dogoditi određene promjene.
Susret ili sukob?
Svojevremeno mi je poznata izdavačka kuća Rabic objavila znanstvenu knjigu Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije (Sarajevo, 2013.) u kojoj sam želio, prikazujući povijesna previranja u susretu islama i kršćanske civilizacije, ukazati na opasnosti koje bi mogle zahvatiti europsko društvo. Krajnji cilj knjige, na kojoj sam radio nekoliko godina, bio je upozoriti na nužnost prosvjetiteljskog i povijesno kritičkog pristupa Kuranu i islamskoj tradiciji, što je kršćanstvo znatnim dijelom učinilo u odnosu na Bibliju, kako ne bi došlo do radikalizacije islama i u Europi. U knjizi sam izričito upozorio da će radikalizacija islama u svijetu pogoditi i samu Europu te dovesti i do opasnih političkih previranja. Onaj tko je očekivao da će se pridošlice iz konzervativnih islamskih zemalja preko noći integrirati u liberalno europsko društvo, živio je u iluzijama. Sve agresivnije ponašanje dijela muslimanskih migranata kao i jačanja opasne desnice u gotovo svim europskim zapadnim zemljama, mijenjaju europsko društvo, gurajući ga u pravcu opasnih sukoba.
Pusti snovi komunizma i iluzije o Ahdnami
Nažalost, pojedini hrvatski intelektualci u Sarajevu bili su uvjereni kako se to stanje islama u svijetu ne može prenijeti i na događanja u BiH, sanjajući onakvu BiH kakva je bila pod pritiskom komunističke diktature. Danas, nakon što pojedini muslimanski krugovi, od kojih se, istina, distancira Islamska zajednica, upućuju javnu prijetnju ne samo Franji Šarčeviću nego i bošnjačkim lijevo orijentiranim intelektualcima i političarima, pojedinci počinju shvaćati da se puno toga promijenilo.
Zašto uopće spominjem gospodina Franju Šarčevića? Nekoliko mjeseci nakon izlaska moje rečene knjige, napisao je jedan hrvatski intelektualac iz BiH, koji je neko vrijeme proveo i u Sarajevu, zanimljiv osvrt na nju. Čovjek piše vrlo pozitivno o knjizi da bi na kraju ustvrdio kako je autor knjige islamofobno nastrojen. Razlog za to vidi u tome da ne veličam susret Mehmeda II. Osvajača i fra Anđela Zvizdovića. Taj susret, vjerojatno je mislio na Ahdnamu, trebao sam istaknuti kao nešto veličanstveno. Da je znao nešto više o povijesti islama, shvatio bi kako je takvih potvrda dato na desetke u zemljama koje su islamski osvajači zauzeli. Shvatio bi i to da se te potvrde ne može nikako uspoređivati s modernim poveljama o ljudskim pravima. Naime, radilo se o tome da su islamski osvajači, pa tako i Mehmed II., davali kršćanskom stanovništvu potvrde o pravu na zadržavanje vlastite vjere. Razlog za to leži u činjenici da islam kršćane i židove, za razliku od pripadnika drugih religija, promatra kao drugorazredne vjernike koji imaju pravo na prakticiranje vjere s tim da za razliku od muslimana moraju plaćati poseban porez. Uzrok za to treba tražiti u činjenici da je islam duboko povezan sa židovskom i kršćanskom religijom; da je Muhamed gledao na sebe, sve dok nije došao u sukob sa spomenutima u Medini, kao trećeg proroka pored Mojsija i Isusa. Upravo zbog toga pojedini židovski proroci, kao i Isus i njegova majka Marija, uživaju posebno časna mjesta i u samom Kuranu. Ali vratimo se Ahdnami. Da je ta potvrda jamčila kršćanima slobodno prakticiranje vjere, kako je to mislio kritičar moje knjige, ne bi Osmanlije porušili tolike crkve i samostane, ne dozvoljavajući gradnju novih. Uostalom, zapovjednik osmanlijske vojske je obećao bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću da će mu poštedjeti život ukoliko se preda. Sultan Mehmed II. je poništio zapovjednikovu zakletvu i dao pogubiti kralja. Toliko o obećanjima Osmanlija.
Lažna sloboda izražavanja
Nažalost, u BiH postoje određeni krugovi koji na porobljavanje Bosne gledaju kao na čin oslobađanja. Ahdnamu žele prikazati kao povelju koja je omogućila zlatno doba života u BiH. Žalosno je da su na takve prevare nasjedali i pojedini Hrvati, pa i franjevci. Doba osmanlijske vladavine u BiH je za kršćane bilo onoliko zlatno doba koliko i za domicilno stanovništvo Amerike, kad su mnogobrojni starosjedioci prisilno pokrštavani i to od onih koji su bili uvjereni da je njihovo neljudsko djelovanje u skladu s Božjim odredbama. U tekstu koji sam poslao Oslobođenju, kao odgovor na kritiku kritičara moje knjige, progovorio sam i o tome. Oslobođenje, koje je prenijelo dio moje knjige u 23 nastavka, objavilo je kritičarov tekst ali i moj odgovor.
Nažalost, Prometej.ba i Franjo Šarčević su objavili naivnu kritiku moje knjige, ali moj odgovor nisu, iako sam to s zahtijevao. Toliko o njegovu poimanju slobode medija i korektnom odnosu prema onima koji drugačije razmišljaju. A napadnut sam nepravedno, jer sam kroz čitavu knjigu dokumentirano upozoravao i na krivicu zapadne politike. Upozorio sam da mržnja pojedinih muslimanskih krugova prema zapadnoj civilizaciji dolazi zbog europskog brutalnog kolonijalizma u islamskim zemljama, krive američke politike i neriješenog palestinskog pitanja. Ta će se mržnja još više pojačati zbog neodgovornog odnosa zapadne politike prema onomu što Izrael čini Palestincima. Teško je povjerovati da će i sama BiH biti pošteđena od te reakcije, pogotovo kad se tom nadoda i bijes u određenim bošnjačkim muslimanskim krugovima zbog pokušaja instaliranja vlasti u BiH bez SDA, stranke koju smatraju svojim pravim predstavnikom. Nažalost, Bosna i Hercegovina je puno kompliciranija zemlja nego to misle mnogi međunarodni politički čimbenici koji mnogo toga ignoriraju.
