Od 2007. god. oživljena je praksa da se od Glušnice, tj. 5. korizmene nedjelje do Cvjetnice ili Nedjelje Muke našega Gospodina Isusa razmišlja o fenomenu psovke i moli na nakanu da bi se suzbilo psovanje Boga i svetinja kako u našem hrvatskom vjerničkom narodu tako i svugdje u svijetu.[1]
Obveza je svih nas da redovito razmišljamo o toj pogubnoj činjenici i da se molimo na tu nakanu. Posebno valja pokatkad u propovijedima spomenuti zarazu i pogibeljnost psovke, ali i u svim ostalim pastoralnim oblicima djelovanja i rada: katehezama, susretima djece, mladih, obitelji, u pripremama za sakrament svete ispovijedi, u ispovijedima itd. Poželjno je porazgovarati u susretima s vjernicima o činjenici psovanja, te uvidjeti na koji način o tome oni razmišljaju, a sve to sa željom da se širi ozračje novoga duha koji ne trpi psovanje.
Odrednica psovanja. Psovku možemo definirati ili odrediti kao verbalno iskazivanje pojedinim ružnim i nedoličnim riječima svoga bijesa, mržnje, srdžbe, ljutnje na Boga, sveto općenito i svete predmete, zatim na sebe samoga, bližnjega svoga i na prirodu koja nas okružuje. Dakle, iskaz nijekanja i vrijeđanja svega što jest, što postoji od svih bića do samoga vrhovnoga bića Trojedinoga Boga, koji je punina jednote, svetosti, dobrote, ljubavi, ljepote. Sve se to čini iz teške srdžbe kao da je svatko kriv psovaču, te on na sve prosipa izljev svoga bijesa. Psovanje je čin izgovaranja bogohulnih i svih ostalih psovki.
Razvrstavanje psovki. Psovke možemo razvrstati na mislene, izgovorene u sebi i izgovorene u javnosti, zatim napisane i prepričavane.
Mislene psovke jesu one unutarnje opsesije koje nas nukaju na psovanje i proklinjanje, ali mi se protiv njih borimo intenzivnim molitvenim životom i razmišljanjem o tome da nam je dužnost Bogu iskazivati hvalu i slavu, a ne bogohulu, psovku svakovrsnu, ruganje i ruženje svetoga, nagrđivanje osoba, stvari i predmeta, pojava i činjenica iz svega stvorenoga svijeta. Pozivamo se na biblijske tekstove o tome, kao i na svetačka razmatranja o svetome.
Izgovorene psovke u sebi jesu takve psovke koje su verbalizirane i odjeknule su u našoj psihi i našemu duhu kao u pećini. U nutrini je grmjelo, a djelomice se vani vidjelo i čulo. Psovke i sva zla u svezi s njima pogibeljne su za dotičnu osobu, ali postoji opasnost da jednom unutarnja grmljavina uma i srca, duha i duše, odjekne i vani, te je onda grijeh veći jer ima odrednicu sablazni, o kojoj govori Isus u prispodobi s djetetom i drugdje. U ovom kontekstu valja se sjetiti Isusova govora o unutarnjoj svjetlosti, što bi nam trebalo biti smjerokazom života u duhu i čuvanja duha i duše, uma i srca od zaraze svakoga grijeha, a na poseban način psovke. “Svjetiljka je tijelu oko. Ako ti je, dakle, oko bistro, cijelo će ti tijelo biti svijetlo. Ako ti je, naprotiv, oko nevaljalo, cijelo će ti tijelo biti tamno. Ako je, dakle, svjetlost što je u tebi, tamna, kolika će istom tama biti.” (Mt 6,22-23). Oko je vidljivi dio mozga i svega unutarnjeg svijeta koji je čovjekov svemir. Na oko mnogo toga ulazi i smješta se u unutarnje prostore. Ono što je zlo, pa makar ga mi ne činimo, a ušlo je kroz oko, i ono je negdje u nama smješteno, te će jednom djelovati negativno na naše ponašanje, pa i na psovku, jer smo slabi, jer smo propustili zlu da uđe u naš unutarnji svijet. S tim se valja pozabaviti meditacijom i učenjem o zlu, jer ga se na taj način može zaustaviti u ekspanziji. Najbolji način jest molitva iz nutrine, iz srca. “Ili uzmite: dobro stablo, i plod mu je dobar. Ili uzmite: trulo stablo, i plod mu je truo. Ta, po plodu se stablo poznaje. Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta, iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi kažu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi.” (Mt 12,33-37). Ovaj evanđeoski tekst savršeno objašnjava stanje o unutarnjoj i vanjskoj psovci.
Psovke izgovorene u javnosti najčešće su predmetom naših rasprava, kateheza, napisa i sl. Razlog tome jest njihova razornost odnosa s Bogom i bližnjima, zatim sablaznost i sablasnost. Ovdje se prisjetimo onoga evanđelja u kojem Isus govori o sablazni. “Onome, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene, bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Dalje, Isus kaže da je teško onome po kome dolaze sablazni. Bolje je čovjeku biti bez ruku, nogu, očiju jer će ući u svijet radosti, svetosti, dobrote, sjedinjenja s Bogom, ljepote, ljubavi. Onaj tko sablažnjava, sam je sebi svojim činom predvidio “pakao ognjeni”, tj. tamu, zasljepljenje, apsolutnu smrt (usp. Mt 18,7-9). Sablazni dolaze i po svim ostalim grijesima, a ne samo po izgovorenim psovkama.
Vanjske psovke, dakle, one koje teku iz srca i uma, preko jezika i usana u javnost, mogu biti raznovrsne. Najprije to su psovke protiv Trojedinoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga, svih svetinja nebeskih: anđela, arkanđela, svetaca i svetica, Gospe, neba, raja; svih svetih činjenica: otkupljenje, posinjenje, slavljenje, moljenje, vjerovanje, duhovnost, molitva, meditacija…; zatim protiv svih svetih stvari, protiv svih posvećenih stvari i predmeta (križ, raspelo, crkva, Biblija, krunica, molitvenik, kalež…). Tu su psovke protiv neba i zemlje, protiv svih stvorenih bića: sunce, mjesec, zvijezde, zrak, voda, vatra… i svih bića što ih ljudi proizvode i posvećuju za svakidašnju uporabu u životnoj liturgiji i svetoj liturgiji. Umjesto pjevanja i moljenja onih psalama koji veličaju Boga i čovjeka, stvoreni svijet i djelo Božjih i ljudskih ruku, čovjek se spusti na najnižu intelektualnu razinu, na razinu bića bez razuma, tj. životinje, i onda riga, bljuje, odašilje munje i strijele protiv svega svetoga. Sjetimo se ovih Božjih riječi: “Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba. Takav je put onih koji se ludo uzdaju, to je konac onih koji uživaju u sreći: Poput stada redaju se u Podzemlju, smrt im je pastir, a dobri njima vladaju. Njihova će lika brzo nestati, Podzemlje će im biti postojbina” (Ps 49,13-15).
Posvema se izgubi psovač u svemiru, zaboravi svoju uzvišenost i svoje dostojanstvo: Pa što je čovjek da ga se spominješ i sin čovječji te ga pohađaš? (usp. Ps 8). Najmanji je čovjek kada psuje i kada griješi. On potire svoju moć, navlači na sebe kuću zla i mržnje u kojoj su sabrane sve ljudske psovke i gadosti. Takva psovka djeluje razorno i na onoga psovača kao i na onoga tko to sluša ako se ne usprotivi svojim stavom i molitvom Duhu Svetome da psovača i sebe kao molitelja samoga Bog takne u srce i obrati, te da više ne psuje svetinje.
Napisane psovke jesu one u tisku, na radiju i televiziji, na internetu, u beletristici… Kao što je svako pisanje, slikanje, prenošenje glasa i govora vezano za život, ono je oponašanje (imitiranje, mimezis) života, tako u taj svijet umjetnosti ulazi i psovka što je dokument da ona postoji kao što postoji svako drugo zlo. U medijima pisanim i elektroničkim mi vidimo, primjerice, zlo ubijanja čovjeka na ratištu i drugdje u životnim i vražjim zavrzlamama, a tako vidimo i čovjeka koji psuje. Trebamo kritizirati čovjeka koji psuje, i to javno na televiziji, na radiju ili sve to piše, što je dvostruko veći grijeh jer mediji to brzo prenose, šire i čuvaju, pa kad god se ponavlja snimljeno ili se to zapisano čita, onda se pošast psovke obnavlja i širi. Treba se protiv svega boriti odlučnim sredstvima, a najbolja je istinska molitva i meditacija, razmatranje svetopisamskih tekstova o svemu tome.
Valja nešto reći i o prepričavanju psovki. To je slično ovome maloprijašnjem govorenju o fenomenu zapisanih ili snimljenih psovki. Naime, svakim novim iskazom, a poglavito pred djecom i nevinim osobama, strahobnost psovke, tj. rike pakla, grmljavine iz pećine zla, širi se i negativno djeluje na okružje, na ekologiju duha kako kaže papa Benedikt XVI. Kao što naše smeće i otpad djeluju na zagađenje okoliša u kojemu živimo, tako i psovka utječe na ekologiju naše duše.
Mi smo u opasnosti prepričavanja psovki u svakidašnjem govoru. Neke psovke ne izreknemo do kraja, ali dademo naslutiti o čemu se radi ili ih zamijenimo rimarijskim stilom s nekom drugom riječju tipa Bog – rog, fratar – vratar, bob – pop, vrag – trag… Ili izgovorimo samo dio riječi, i to završni, sufiksalni dio ili gramatikalni nastavak. U novije vrijeme dolaze i kratice na red kao svojevrsne aluzije na neke forme psovki. Sve ovo pokatkad može proizvesti među ljudima vražji smijeh, kao i ružni vicevi.
U književnosti se proučavaju psovke, zakletve i kletve kao svojevrsne sitne literarne stilske forme, jer u njima funkcionira jezik sa svim svojim ustrojem. Ništa to ne smeta nama, jer mi kršćani imamo izoštren stav prema psovci. Mi ćemo je nijekati, boriti se protiv nje kao i protiv svakoga drugoga zla.
Ovdje valja dodati koju riječ o psovkama koje izgovaramo u blagoj formi i tepajući. Njihov učinak je također velik jer širi prostore psovanja i daje mogućnosti oblikovanja psovki. Pogotovo roditelji ovako psujuckaju svojoj djeci, misleći da to nije grijeh.
Srdžba kao izvor psovanja. Srdžba je temeljni pokretač na psovanje. Poslušajmo što kaže Isus o srdžbi, a s tim u svezi i o psovci: “Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića” (Mt 5,21-25).
Ne samo da je srdžba izvorom psovanja, nego je ona izvorom i mnogih drugih zala. Ovdje u ovome evanđeoskom odlomku Isus donosi neke riječi, kao što su glupan i luđak, što su ih ljudi njegova vremena govorili u trenucima bijesa, srdžbe, mržnje. Naravno, da osoba kojoj se govori nije glupa, niti je luda, ali mi joj pripisujemo ta svojstva da bismo joj se osvetili, da bismo je ponizili u njoj samoj, pred sobom i pred drugima, pogotovo pred drugima.
Pučke izreke o psovci: 1. Tko na nebo pljuje, na obraz mu pada; 2. Tko na Boga psuje, na obraz si pljuje; 3. Mahnit pas i na zvijezde laje; 4. Psovački jezik u paklu je iskovan; 5. Psovačko grlo đavao podmaziva; 6. Psovač – vragu brat, a bratu vrag; 7. Tko mazne po psovačkim ustima, ruka mu se posvetila; 8. Psovačka usta – vražja trublja; 9. Psovač je izučio pasju školu pa na sve laje; 10. Pseto će i na cara zalajati; 11. Svaka zmija ima svoj ujed, a čovjekov je najljući; 12. Bogopsovač nije nikad dobro završio; 13. Čovjek prost prosipa psost.
[1] Biskup RATKO PERIĆ, “Molitvom, pokorom i propovijeđu protiv bogohulne psovke”, u: Službeni vjesnik, biskupija Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, 1/2007., str. 33; Don SREĆKO MAJIĆ, “Peta korizmena nedjelja: zadovoljština protiv psovke”, u: Službeni vjesnik, biskupija Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, 1/2007., str. 34-35.
