Planina se voli jer je planina sloboda – tako je na početku četvrte epizode HRT-ove dokumentarne serije “Planine”, naš poznati planinar, alpinist i putopisac Stipe Božić jednostavno opisao svoju strast prema osvajanju gorskih vrhunaca. Ekipu poveo na najviši vrh u Hrvatskoj – 1831 metar visoki Sinjal na Dinari.
Dinara, surova i blaga, naša je najviša planina, ali kao da je zapostavljena, čini se Stipi Božiću, no da je poslušao želje svojih roditelja tko zna bi li osvojio i Dinaru i Himalaju i ostvario sve druge podvige i ekspedicije po kojima je nadaleko poznat.
– Majka i otac su bili vrlo nesretni, i ne samo nesretni, nego su mi i branili da se bavim alpinizmom. Otac mi je sakrivao gojzerice, majka je molila i kumila, rekla bi “Nemoj nam činit’ sramotu, vidi što ljudi govore, kao divljak ideš u brdo,” prisjeća se Stipe.
Tanja Mravak penjala se po Mosoru s magarcima, otkrila i što šapuću vilinske trave
Tanja Mravak na Mosoru
Tako je bilo sve do ekspedicije na Mount Everest:
– Majka je nešto čula o tomu, ali nije baš dobro razumjela. Onda je došla kod svoje doktorice. Doktorica otvori karton i vidi prezime i pita što je njoj Stipe Božić. Nakon što je rekla da sam joj sin, doktorica joj je odgovorila da je sretnica jer ima junaka u kući, i rekla joj je da sljedeći put kad dođe da ne čeka red, da ni ne kuca, neka samo uđe… I došla mama doma, stala ispred mene i plače i priča mi što je doktorica rekla, kaže naš vodič po Dinari.
Pastirica odgojila djecu planinom i sirom
Uspon na Dinaru Stipe Božić je počeo iz smjera Knina, automobilom je zašao duboko u planinu i naišao na pastiricu Smiljku Gambiroža.
– Dobro je tu, nema vukova. Ja sam u planini 20 godina, tu sam djecu odgojila – planinom, sirom… Ništa nisu jeli umjetno, samo domaće. Meni ništa nije teško. Prije nas je bilo više pastira, sad samo mi i još jedni. Neće nitko raditi. Ne možeš nikoga natjerati ako neće, ispričala je Smiljka Stipi, pa ga pozvala na rakiju.
Radna akcija na planinarskom skloništu
Pitoma, ali i opaka poput Himalaje – tako naš vodič Stipe Božić opisuje Dinaru. Zbog toga su od osobite važnosti planinarska skloništa, poput onoga koji nosi ime Zlatka Prgina. Kad je Stipe naišao, vrijedni planinari bili su puni posla – skloništu je, naime, potrebna obnova:
– Uređujemo unutrašnjost, polovicu trebamo betonirati. Prije dva mjeseca imali smo akciju, došlo je 70 planinara pomoći iznositi stvari. Puno se ljudi mora skupiti oko ovakvih akcija, kaže Mate Protega.
Planinarska skloništa su uglavnom napravljena na dobrovoljnoj bazi:
– To je zadivljujuće. To je dio planinarstva koji je posebno lijep zato što ljudi rade od srca, to ne možeš platiti, to ne može nikakva politika potaknuti, komentirao je Stipe, no, s obzirom na to da je u skloništu taj dan bila gužva, odlučio je prenoćiti u šatoru.
Ljubav Lea i Antonije rodila se na planini
Prema vrhu Dinare Sinjalu Stipe se zaputio u društvu Antonije Viljac i Lea Grubelića. U njima Stipe Božić vidi sebe – oni se penju na najviše vrhove svijeta, bave se speleologijom, članovi su HGSS-a.
– Pravi su zaljubljenici u planine, dodaje Stipe i dodaje da poštuju planinu, ali i vlastite slabosti, što je vrlo važno kad je sigurnost u pitanju.
Antonia i Leo kažu da im je Dinara “k’a mater” i da ih je snažno povezala kao par:
– Uvijek je to tako na dva kraja užeta, kada si vezan jedan na jedan. Osim što moraš poznavati tehnike, moraš imati i veliko povjerenje u svojeg penjačkog partnera. Provodeći vrijeme na užetu, u stijenama, osim tog povjerenja rodila se i ljubav, kaže Leo.
Najduža ferata u ovom dijelu Europe
Na jednom najnepristupačnijih dijelova Dinare, blizu vrha koji zovu Babin zub, izgrađen je planinarski put osiguran sajlama, klinovima i rukohvatima. Ferata je dugačka 1700 metara, i najduža je u ovim dijelu Europe.
Na pola puta ferate je bivak gdje su Stipu dočakali stari prijatelji Darko Gavrić Ćerčo i Ivan Gabelica, koji su bili među planinarima koji su gradili taj put i bivak, a Stipu i Čerču vezuje i to što su bili zajedno kad je Stipe u Domovinskom ratu bio ranjen na Dinari.
– Nakon Domovinskog rata je ostalo puno ratnog smeća i onda se to čistilo. Nakon rata činilo nam se da smo ostali dužni Dinari, da smo morali to urediti i oplemeniti, približiti široj društvenoj masi jer je bilo nekako sebično da je to rezervirano samo za nas, pričaju Čerčo i Ivan.
Zato su krenuli graditi skloništa i obilježavati putove. Feratu su gradili pet godina, a dijelove za bivak morao je dopremiti helikopter.
Dok se Stipe družio s Čerčom i Ivanom stigao je iznenadni poziv – dva Poljaka su se našla u nevolji usred ferate na južnoj stijeni Dinare. U spašavanju je sudjelovala i HRT-ova ekipa:
“Planina je jaka, a mi smo slabi – ako se ne pripremimo”
– Nakon višesatne akcije HGSS-a Poljaci su bili spašeni. Sve je to nekakvo upozorenje koliko je planina jaka, a kako smo mi slabi, a možemo biti jaki ako se dobro pripremimo. Imali smo i žrtava po planinama, ali ja se uvijek vraćam, pa čak možda i radi uspomene na žrtve jer bi oni to sigurno htjeli. Svaki put kad dođem u planinu, nova je priča – u prirodi sam, osjećam sve moguće mirise, gledam te prekrasne vidike, susretnem ljude koji vole planinu kao i ja… To je ono što me čini sretnim i punim, poručio je na kraju naš vodič kroz četvrtu epizodu serijala “Planine” Stipe Božić.
HRT.hr
