Dvadeset i drugi Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i Dvadeseto hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih i redarstvenih snaga BiH upriličeni su u subotu 21. listopada.
Misno slavlje na Bobovcu, koji se nalazi na području župe Kraljeva Sutjeska, predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolit i apostolski administrator Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Koncelebriralo je 23 svećenika među kojima su bili generalni vikari: Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić, Vojnoga ordinarijata u BiH mons. Željko Čuturić, Vojnog ordinarijata u RH mons. Marko Medo te slovenski vojaški vikar mons. Matej Jakopič – piše Nedjelja.ba.
Sudjelovalo je mnoštvo vjernika koji su u potpunosti ispunili bobovački plato, došavši do njega u procesiji moleći cijelim putom. Među nazočnima bili su: i veleposlanik Repubilke Hrvatske Ivan Sabolić sa suprugom, vojni atašei Hrvatske i Mađarske. Nazočili su i predstavnici političkoga života Hrvata u BiH s predsjednikom HDZ BiH Draganom Čovićem na čelu.
Molitva za razboritost i mudrost
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Tomo naglasio je kako na Bobovcu ponajprije molimo za sve svoje pretke koji su otišli s ovoga svijeta te s jednakim žarom molimo također za sve sadašnje ljude u Bosni i Hercegovini, bez obzira kako se zovu i na koji se način Bogu mole i klanjaju. „Molimo za njihovu sreću, za međusobnu slogu, za njihovo duševno i tjelesno zdravlje i za svaki napredak, za dijalog kao jedini način rješavanja svih pitanja, za trajan i pravedan mir. Molimo i za razboritost i mudrost. Za strpljenje molimo“, potaknuo je.
Nastavljajući svoju propovijed koju je naslovio Ako šutiš, šuti iz ljubavi, ako govoriš, govori iz ljubavi, mons. Vukšić posvjestio je kako: „I dok se pošteni ljudi, humane strukture i pravedne vlasti slažu s ovom mudrom poukom velikoga kršćanskog duhovnog pisca i filozofa, biskupa i propovjednika, u primjeni toga mudrog nauka brojni su uvijek bili također ljudi, strukture i vlasti koji su se u svom svakodnevnom privatnom i javnom razmišljanju i djelovanju, nažalost, često ponašali na protivan način.
Dok je promatrao pojave čovjekove nevjere osnovnoj etici i zakonu prirodnoga morala u sebi, odnosno pojavu čestoga nedostatka ljubavi u čovjekovu govoru i šutnji, koje su se tijekom povijesti pa sve do današnjega dana, redovito pretvarale u početak još gorih zala, jedan je mudar čovjek (Jean de La Bruyere) davno kazao: „Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio.“
Sklad između mudrog govora i razborite šutnje
Propovjednik je također poručio kako je potrebno učiti od velikana ljudskoga duha i moralnih vertik1ala ljudskoga društva te kako bi bila opća korist ako bi svi poslušali, prihvatili i primijenili mudre savjete takvih mislilaca.
„Međutim, dok mudrim ljudima zahvaljujemo za poziv na odgovornost, za životni odmak od zla, kao kršćani s ponosom se sjećamo da je, mnogo prije spomenutih i drugih sličnih mislilaca, Sveti Jakov apostol u svojoj okružnici, koju je na početku kršćanstva uputio prvim zajednicama Isusovih vjernika, prepoznao potrebu sklada između mudroga govora i razborite šutnje. I čini se potrebnim, ovdje na krovu Domovine, naglas ponoviti njegove riječi sa željom da se njihov sadržaj kao biblijska jeka s ovih brda širi njezinim uvalama i ravnicama i da stigne do ušiju i srdaca svih njezinih ljudi.
Vrlo slikovitim rječnikom Isusova apostola i kršćanskoga propovjednika pisao je sveti Jakov: „Doista, svi mnogo griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. Ubacimo li uzde u usta konjima da ih sebi upokorimo, upravljamo i cijelim tijelom njihovim. Evo i lađâ: tolike su i silni ih vjetrovi gone, a neznatno ih kormilo upravlja kamo kormilarova volja hoće. Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi“, kazao je nadbiskup Tomo.
Obilje (i)li oskudica
Nadbiskup je dalje upozorio kako se ponekad čuje da je obilje blagoslov, a oskudica da to nije, te dometnuo kako kada se kroz odnos govora i šutnje promatra sadašnje stanje u Domovini, mudri će se ljudi složiti da bi oskudica teških riječi bila pravo bogatstvo i blagoslov jer njihovo obilje to nikako nije.
„I radi sreće svakoga djeteta, njihovih očeva i majki, i radi sreće svih ljudi u Domovini molimo da svaki čovjek u njoj ima dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio i dovoljno pameti da bi šutio. Jer zaista je istina: ‘Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo,“ (Jak 3,2), zaključio je svoju propovijed mons. Vukšić.
Svetu euharistiju animirao je crkveni zbor Svetog Antuna Padovanskog iz Žepča, pod ravnanjem s. Jelene Lončar.
Na kraju euharistijskog slavlja mons. Čuturić je zahvalio nazočnima, a posebice pripadnicima Oružanih snaga BiH, Petoj pješačkoj brigadi iz Druge bojne sa zapovjednikom pukovnikom Borom Miličevićem na čelu, koji već dugi niz godina pripremaju teren kako bi se dostojanstveno mogla slaviti sv. misa te na kraju tradicionalno za sve sudionike priprave vojnički grah.
Također, a i što je tradicija Molitvenoga dana na kraljevskom Bobovcu, zamjenik ravnatelja KPZ Zenica Ivica Dujmović uročio je prigodan dar župniku župe Borovica vlč. Vladi Vrepcu, a Slaven Tadić s. Jeleni, čiji je zbor uistinu glazbeno uresio ovaj dan.
Kažimo i kako se Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih i redarstvenih snaga BiH sada već tradicionalno uprličuju u subotu najbližu nadnevku preminuća pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić koja je umrla 1478. u Rimu.
Inicijativa kardinala Puljića
Inicijativa za Molitveni dan na Bobovcu pokrenuo je 2002. tadašnji nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kard. Puljić u znak sjećanja na dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosača s ciljem ujedinjenja u molitvi za osobne potrebe, vlastiti narod i domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali i za sve ljude i narode koji u njoj žive. Tako od 2002. vjernici Vrhbosanske nadbiskupije hodočaste na Bobovac, a dvije godine poslije pridružili su im i pripadnici Oružanih i redarstvenih snaga BiH.
Povijesni podaci kazuju da je Bobovac bio najznačajniji i najbolje utvrđeni grad u srednjovjekovnoj Bosni podignut na stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica jugozapadno od Vareša. Nalazio se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Grad su Osmanlije osvojile 21. svibnja 1463. te su u njemu imale posade sve do 1626. kada je napušten jer više nije imao strateški značaj.
