Mnogo je posla dočekalo fra Iliju kada je došao u (Gornje) Olovo. No, oslonio se, svjedoči nam, na Gospu. U svojim joj je molitvama kazao: „Ja hoću raditi, Ti mi pomozi!“ I tako je krenulo. I, evo, molitva je uslišana.
Kada se iz Sarajeva ide ka sjeveroistoku, prema Tuzli, malotko se zaustavlja u 50-ak kilometara udaljenom Olovu, koje je nekako (samo) usput. Ne baš za zaustavljanje. Osim, dakako, vjernika koji hodočaste Gospi Olovskoj, koja je neodvojivi dio identiteta toga gradića, koji posljednjih godina doživljava procvat i koji se spustio u olovsku dolinu tek nakon što su ovdašnje rijeke Stupčanica i Bioštica, pritoke Krivaje, obuzdane stabilnim koritom pa sada bez opasnosti za Olovljane teku (praktički) središtem grada.
Kraj srpnja vrijeme je kada je u olovskome svetištu u tijeku priprava za Veliku Gospu. No i bez toga, upravitelj i čuvar svetišta fra Ilija Božić posljednjih je godina, a, evo, ulazi već polako u 11. svoga „mandata“, u golemu poslu. Gospino je svetište stalno gradilište.
Papirologijom zatrpan(i)
„Prije 10-ak godina angažirana je firma DM Projekt Mostar, koja je ranije vrlo uspješno radila na sanaciji samostanske crkve franjevačkog samostana Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Firma je radila na stalnim monitorinzima na pukotinama crkve (u proljeće, ljeto, jesen i zimu kroz četiri godine) kao i ispitivanju sastava tla i temelja crkve. Nakon toga smo dobili idejno rješenje problema pukotina, koje je odobrila i naša Franjevačka provincija Bosne Srebrene, a naknadno i Zavod za zaštitu spomenika Federacije BiH jer je naša crkva proglašena Nacionalnim spomenikom kulture BiH 2010.“, tumači fra Ilija, napominjući kako je prije same obnove valjalo ishoditi brojne „papire“ – praktički se na u nas glasovitoj papirologiji radilo od 2013. do 2018. Uz to, angažirana je i vojska kako bi se samostan proširio. A za sve je trebalo dobiti razna odobrenja.
Uza (sve) zamke birokracije, nije bilo lako naći firmu koja ima licencu raditi na renoviranju zaštićenih spomenika što je iznimno delikatan posao, poglavito u ovome rudarskome kraju, gdje su klizišta „normalna pojava“. Sve je to fra Ilija nekako prebrodio, pa čak i u ova teška vremena i zaokružio, za taj dio posla, potrebitu financijsku konstrukciju. Ilustracije radi – na početku je procijenjeno kako je potrebno 800 000 KM, a kasnije se ispostavilo kako je nužno (čak) dva milijuna. Kako je, pitamo čuvara i upravitelja, sve to izgurao? „Oslonio sam se na Gospu. U svojim sam joj molitvama kazao: ‘Ja hoću raditi, Ti mi pomozi!’ I tako je krenulo. I, evo, molitva je uslišana“, svjedoči fratar Božić, koji je rodom iz Vareša, pa ne propušta kazati – i zahvaliti! – svojim Varešanima, Lašvanima, Zeničanima… i svima onima koji svih ovih godina svojim prilozima pomažu obnovi svetišta.
Katolici samo ispod Ivana?!
„Vrlo smo zahvalni i njemačkim katoličkim (i humanitarnim) organizacijama i Vladi RH. A što se tiče domaćih, hrvatskih institucija… dojma sam kako oni misle da su katolici samo ispod Ivana“, pomalo je (i) rezigniran sugovornik.
Istovremeno, ističe načelnika Olova Đemala Memagića. „Čim sam došao u Olovo načelnik me je nazvao i kazao mi: ‘Ilija, nisi sam!’ Puno mi je to značilo, jer sam već na početku shvatio kako je Olovo, iako samo 50-ak kilometara udaljeno, nekako daleko od Sarajeva. I Grad i Svetište… Nije, dakako, gospodin Memagić ostao samo na lijepim riječima dobrodošlice, već je, nakon 50 godina, osigurao vodovod svetištu i 14 obitelji, naših susjeda. Uz to, Općina je pomogla i s 200 000 KM“, kazuje fra Ilija, što je zapravo dobar šlagvort za podsjećanje na burnu povijest i Gospina svetišta i ovoga kraja, u kojem danas živi samo pet katolika. A fra Ilija je najmlađi…
Prvotni je franjevački samostan s crkvom osnovan u XIV. stoljeću i smatra se najstarijim, a oprezniji vele među najstarijim, marijanskim svetištem u ovome dijelu Balkana. U Dubrovačkom ljetopisu 1454. zabilježen je važan nadnevak, koji, eno i danas, uklesan u kamenu stoji i, kazali bismo resi, ulazni portal: „Dne 10. IV. izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje njegove kćeri, Katarina (žena predzadnjeg kralja bosanskog Stjepana Tomaša) i Marija (žena Ivana Crnojevića, gospodara Crne Gore) poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo.“
Sefer-paša sponzor palikuće
A nije Katarina u ovome, ne, dakako, samo olovskome kraju, upamćena samo kao kći, nego i po tomu što je svojim rukama vezla crkveno ruho te je narodu oko Kraljeve Sutjeske donijela novu preslicu i poučavala seoske žene i seljanke ručnom radu. Pamte je, evo, više od 500 godina, o čemu svjedoči kamena (spomen) ploča na pročelju crkve. Povijest, dakako, pamti i kako su prigodom osmanskog osvajanja Bosne 1463. crkva i svetište pošteđeni od razaranja. Međutim, od sredine XVII. stoljeća katolici ovoga kraja u većoj mjeri iseljavaju u prekosavske krajeve, slijedom čega, a napose zbog raznih globa i nameta samostan zapada u velike dugove. U tolikoj mjeri da je oko 1670. bio privremeno napušten.
Franjevci su za kratko prevladali krizu, ali se u vrijeme Bečkoga rata (1683.-’99.) stanje veoma pogoršalo. Zbog iseljavanja i islamizacije, bilježe ljetopisi, gotovo je nestalo katoličkog življa iz Olova i okolice. Tako su 1687. svi franjevci, osim gvardijana, napustili samostan, a 1700. definitivno su se preselili u Ilok.
U noći 1. na 2. kolovoza 1704. samostan i crkva su zapaljeni. Navodno je palikuća bio neki Kotroman, ali po naređenju olovskoga upravitelja Sefer-paše. O čemu pak postoje dvije legende. Muslimani su pričali kako se Kotroman iste noći pretvorio u kameno brdo, a katolici kako je nastavio paliti sve katoličko po ovome kraju. Ali kada je došao pred crkvu u Jelaškama, sva mu se utroba rasula. Što je bilo s nalogodavcem, nije zabilježeno… Kako bilo, izjutra rano, dok je vatra još harala po ostacima Gospine crkve, u Donjim Bakićima, selu nadomak Olova neki je seljak u njivi zatekao čudotvornu sliku olovsku. Nikako je nije mogao podignuti. Na što se iskupilo cijelo selo, ali zaludu – sliku nisu mogli niti pomaknuti. Na tome je mjestu kasnije izgrađena crkva Sv. Roka, koju obilaze svi koji pohode i Gospu Olovsku.
Vrijeme kada se zaključavalo – samokresom
Danas, na vrijeme palikuće Kotromana i njegova paše-sponzora, hodočasnike i namjernike podsjeća (ali i upozorava) kameni dovratak u crkvenome dvorištu, na mjestu gdje je nekoć bio ulaz u crkvu. Otuda je u stara vremena išla procesija do Donjih Bakića. Crn je, ali ne od požara starostavnog, nego od svijeća koje pale brojni molitelji. A od stare crkve ostao je i ključ. Raritetan u svakom slučaju, jer se lako pretvara u samokres ako bi se gvardijan trebao braniti. No već je neko vrijeme u sarajevskom Zemaljskom muzeju, a fra Ilija ima svoj ključ. I ne treba mu, Bogu hvala! – pretvarati ga u oružje. Inače, brigu o ruševinama samostana nakon 1704. vodio je sutješki samostan, a od 1883. župa Vijaka, na čijem se području nalazi Olovo. Poslije velikog hodočašća od oko 5 000 vjernika 1866., sljedeće je godine podignuta drvena crkva, koja se, međutim, 1913. srušila. Početkom 1923. pokrenuta je akcija za podizanje Gospina Svetišta, a izrada plana povjerena je Karlu Paržiku,koji je Bosnu ukrasio brojnim sakralnim građevinama.
No radovi su – jer, čini se, kako je i u to doba birokracija bila, baš kao i danas, neumoljiva – počeli tek nakon nekoliko godina. I to tako što je u prvoj fazi, 1930.-’32. crkva izidana do krova i takva je dočekala ’36., kada je pokrivena. Dvije godine kasnije postavljen je kameni oltar s tabernakulom, izrađen po Paražikovu nacrtu. Portal je obložen bračkim mramorom 1961., što se iznimno lijepo sljubljuje s vanjskim izgledom crkve gdje dominira tesani kamen. A kojega ima i danas, poglavito nakon što je vojska teškom mehanizacijom nedavno proširila prostor oko svetišta. I, eno, na jednom mjestu ostavila dio za koji ne treba uopće (previše) razmišljati koja mu je buduća namjena. „Tu će, ako Bog da, biti Gospina špilja“, najavljuje fra Ilija, ali i tumači kako crkva zapravo nije dokraja dovršena. „Od predviđenih četiriju kula na kutovima crkve, izgrađene su dvije 1968.-’71. Jedna je posvećena fra Matiji Divkoviću, koji je preminuo 1631., a u drugoj su posmrtni ostaci fra Luje Zloušića koji je umro 1969.“, priča nam domaćin.
Fra Lujin svetački lik
U fra Lujinoj sobi, uz bistu što ju je izradio kipar Kruno Bošnjak, je i citat iz Svetoga pisma: „Plod je pravednikov, drvo života. I mudrac je tko predobiva žive duše.“ Potpuno primjereno tome glasovitome fratru koji je bio i profesor matematike i fizike, odgojitelj te ustrajno skrbio o izgradnji Gospine crkve. „Fra Lujo je svima ostao u sjećanju kao svetački lik. Promatramo li svetost kao osobnu zaljubljenost u Boga, očitovanu posebno kroz molitvu, kao uzorno kreposno življenje u herojskom stupnju, kao divnu ravnotežu izvanredne ljubavi prema Bogu i bližnjemu“, zapisao je jedan drugi posebni hodočasnik Gospi Olovskoj, fra Slavko Topić, skladatelj i misionar milosrđa, koji je preminuo 2019. A, evo, fra Ilija vjeruje kako je i fra Slavko zaslužio kulu, ovdje uz njegovu Gospu koju je nazivao – majčicom.
A budući da nisu, u odnosu na izvorni Paražikov plan, izvedeni toranj, bočni trijemovi uzduž crkve i trijemovi ispred crkve, pred sadašnjim je upraviteljem i čuvarom svetišta još dosta posla. A već je i mnogo toga iza njega. Pa, je li se umorio? Prije svega od skupljanja donacija, prošenja takoreći. „Ma, mi smo franjevci prosjački red. Tako da se, što se toga tiče, nisam umorio. Znam kakva su vremena. A da se jesam koji put pitao: Kome?! Jesam. A onda se, uz molitvu, sjetim i povijesti. Uvijek se, bez obzira na okolnosti, gradilo. Crkava mora biti“, naglašava!
I kada je riječ o građenju i, u biti, spašavanju svetišta, fra Ilija nam kaže kako se nikako ne smiju zaboraviti njegovi prethodnici: fra Leopold Rochmez, fra Bernardin Matić, fra Berislav Kalfić, fra Gabrijel Tomić Manjo te i (brat) fra Marko Dunđer, koji svaki na svoj način svjedoče o fratarskoj posvećenost Gospi Olovskoj. A franjevci su ovdje neprekidno od 1974., a godinu ranije izgrađen je stan za upravitelja svetišta i njegova pomoćnika. Doduše, fra Ilija je sada sam. Ako ne računamo domaćicu Seniju Degirmendžić, čija je sestra Naila Halilović tijekom rata, budući da u blizini nije bilo katolika, zvonila u Gospinoj crkvi.
Gospa čuvala i – sačuvala
A iz ratnoga je vremena ostala i epizoda koja najbolje ilustrira odnos svetišta i Olova i zbog koje i danas fra Ilija ne želi govoriti (ni o kakvom, a zapravo nekakvom) suživotu, nego veli: „Pustite vi nas samo da živimo, mi znamo kako ćemo!“ Susjedna je džamija, dakle, u ratu sedam puta pogođena, pa je fra Berislav Kalfić ponudio tadašnjem imamu Veliću crkvu da muslimani u njoj mogu petkom obavljati svoju molitvu u sigurnosti. Ali, muslimani to nisu prihvatili samo zato što su se bojali da bi onda, zbog njih, i crkva stradala. No, svetište i crkvu Gospa je čuvala i sačuvala. Tek je nekoliko gelera zalutalo put njezina krova.
Čemu su sigurno pomogle i dvije njezine slike – jedna iz 18. stoljeća, koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i Sarajevu, da bi 1964. bila prenesena kući – u Olovo. A drugu je sliku izradio Gabrijel Jurkić prema opisu nekadašnje slike Gospe Olovske, koja je nestala. Gospinu crkvu od 1984. rese postaje križnoga puta Slavka Šohaja, a fra Ilija svjedoči kako to Šohajevo djelo zapravo nije trebao završiti ovdje. Nije se, naime, svidjelo župniku jedne druge župe, pa je sad eto gotovo četiri desetljeća ovdje u Gornjem Olovu. A dvije godine kasnije postavljeni su i vitraji istoga umjetnika. Ne kaže nam, doduše, naš domaćin kako je zahvalan onome glede Šohaja skeptičnom župniku, ali je nedvojbeno sretan što je ovaj križni put našao utočište u Gospinoj crkvi. I vitraji, dakako. A kako radovi napreduju, sve te vrijedne umjetnine su na sigurnom.
No, mnogo je još posla pred fra Ilijom, ali otkako je, čim je ovdje došao, kazao: „Ja hoću raditi, Ti mi pomozi!“, on i Gospa imaju dogovor. Svetište će zato rasti iz dana u dan. Uz, dakako, Božju i pomoć dobrih ljudi. I(li) kako pjesma ovdašnja kaže: „Život nam tekao stoljeća mnoga, pod svetim okriljem imena tvoga, o Gospo, Olovska!“
