Često se roditelji žale da im dijete, jednom kada uđe u pubertet, u fazu adolescencije više ne želi razgovarati s njima. Skloni su komentirati: Dok mi je dijete bilo manje, sve je slušalo. Sada se sve promijenilo, tako brzo – preko noći. Ističu da ono što je prije funkcioniralo više ne funkcionira, a dijete za koje su mislili da ga tako dobro poznaju odjednom im je postalo stranac. Skloni su i reći: Mala djeca, mali problemi, velika djeca – veliki problemi. No, je li to zaista tako?
Većina onoga što roditelje zabrinjava zapravo su samo znakovi normalnog puberteta. Adolescencija je razdoblje za koje je normalan određeni stupanj ”pobune” ili ”nemira”. Važno je znati da je adolescent u razdoblju kada jednako kao fizički izgled tako se mijenja i unutarnji svijet. Njihove misli, osjećaji i želje često su u neravnoteži. To je razdoblje velikih turbulencija, preosjetljivosti, nesigurnosti i emocionalne nestabilnosti. Psihoanalitički autori smatraju da su adolescenti koji se nikada ne pobune često u određenom razvojnom riziku.
Roditelji često imaju osjećaj da su dosadni i naporni svojim tinejdžerima. Svakodnevnica pokazuje da vrlo brzo odustanu od pokušaja kvalitetnog razgovora sa svojim tinejdžerom. Ono što je važno osvijestiti da se prema njima ne možemo ponašati na jednak način kao kada su bili mala djeca. Oni sada pokušavaju biti neovisni i ne žele da se prema njima odnosimo kao na jednak način kada su bili manja djeca. Usprkos tome, nemojte odustajati od pokušaja razgovora s njima.)
Također, istraživanja nam pokazuju da imaju veću potrebu za privatnošću nego kad su bili manji. Potrebno je razumjeti da misliti i osjećati drugačije od roditelja dio je njihovog osamostaljivanja. Želim vam ukazati na nekoliko situacija:
- Ima trenutaka kad tinejdžeri ne žele ”razgovarati o određenoj temi”, jer ju žele prvo pokušati riješiti sami sa sobom. U tim prilikama nije mudro vršiti pritisak na tinejdžera da progovori, nego dati do znanja da smo tu kada poželi razgovarati. Osluškujte svoje tinejdžere, pronađite prigodan trenutak.
- Ponekad ne žele razgovarati s roditeljima zato što su se osjećali odbačeno i poniženo kada su zadnji put pokušali voditi razgovor s njima. Potrebno je da roditelji čuju što i kako govore. Ako je dijete došlo kući obeshrabreno: zbog neuspjeha u školi, na treningu, zbog nesuglasica unutar skupine vršnjaka i želi to podijeliti s roditeljima koji reagiraju sa: Što si ovaj ovaj put učinio/učinila? – za njih razgovor automatski završava i odlazi od roditelja s osjećajem da ih ne razumiju.
- Također, često kao odrasli smo skloni reći: Za tjedan dana se nećeš ni sjećati ove situacije; Nemoj uzimati k srcu takve stvari. Imajte na umu da i ovakvi odgovori onemogućuju komunikaciju. Ne izražavate suosjećanje s tinejdžerom zbog onog što on osjeća u tom trenutku. Budite tu za njih, da oni osjete vašu prisutnost.
Ponekad tinejdžeri ne razgovaraju zato što su s vremenom naučili da će dobiti samo ovakve odgovore. Zašto bi se onda i trudili?
Kao roditelji, možete pomoći potaknuti komunikaciju tako što ćete biti osjetljivi na tinjedžerova raspoloženja. Suosjećajno slušanje i pitanja koja ne zvuče poput ”prijetnje” stvorit će atomsferu u kojoj će se lakše otvoriti i razgovarati. Dopustite im da imaju pravo zadržati misli i osjećaje za sebe. Najvažnije je da ste otvoreni za razgovor kada vaš tinejdžer poželi razgovarati s vama.
Tinejdžeri žele i trebaju čuti što njihovi roditelji misle o svim važnim životnim pitanjima,
Ako ste kao roditelji spremni stupiti u dijalog, kritički razmišljati o vlastitim vrijednostima, iznositi svoje razloge, a opet biti otvoreni tinejdžerovim mišljenjima, tada će on otvorenog srca saslušati vaše stavove i samim tim dopustiti da vaše vrijednosti utječu na njega. Međutim, ako kao roditelj zadržite stav: ”To je zato što ja kažem da je tako”, izgubit ćete sav utjecaj na tinejdžerov izbor vrijednosti.
Ne zaboravite, tinejdžer traži vjerodostojnost i iskrenost. Roditeljska ljubav ima najveći utjecaj na tinejdžerovo raspoloženje i odluke. Tinejdžeri koji ne osjećaju roditeljsku ljubav puno su podložniji utjecaju razornoga vjetra. Suprotno tomu, tinjedžeri koji osjećaju da ih njihovi roditelji iskreno vole puno će spremnije priznati svoju duboku čežnju za zajedništvom i strukturom, pozitivno će odgovoriti na savjete i vodstvo te pronaći svrhu i značenje u životu. Ništa ne može jače djelovati na pozitivnu promjenu od roditeljske ljubavi. Bez ljubavi mudre upute i savjeti neće polučiti učinak.
Dragi roditelji, potičite neovisnost tinejdžera ali ih i učite da preuzmu odgovornosti za svoje ponašanje. Put do zrelosti popoločan je neovisnošću i odgovornošću. Tinejdžer koji se na temelju vlastitih postupaka uči odgovornosti i koji istodobno razvija svoju neovisnost i identitet, imat će zdravo samopoštovanje, postići će vrijedne ciljeve i značajno pridonijeti svijetu oko sebe.
Budite tu za njih u svim trenucima, i ne zaboravite dobro odgajati znači postupiti ispravno onda kada dijete postupi pogrešno (John Rosemond).
Doris Vlašić, pedagoginja,
edukantica dječje i adolescentne integrativne psihoterapije
