Uz dvadeset država eurozone među koje je došla i Hrvatska, sporazume o korištenju i tiskanju eura imaju i Andora, Monako, San Marino i Vatikan.
Međutim, dvije balkanske države odlučile su uvesti euro kao službenu valutu na svoju ruku. Europske institucije su podijeljene oko toga treba li dozvoliti takvo stanje, ali i nakon dvadeset godina svi se drže neutralno. Čini se da je tako svima najjednostavnije.
Radi se o Crnoj Gori i Kosovu. Obje priče su izuzetno zanimljive, tim više jer traju već godinama.
Crna Gora
Crnogorci su prvo uveli njemačke marke, i to krajem 1999. Tadašnja treća Jugoslavija (od 2003. do 2006. poznata i kao Srbija i Crna Gora) kao službenu valutu koristila je dinar. Međutim, pod ratobornom i destruktivnom vlašću Slobodana Miloševića ta valuta neprekidno je bila na rubu propasti jer se inflacija koristila kao sredstvo otimanja novca od građana.
U najgorem razdoblju 1993. cijene su rasle iz sata u sat, a kruh i mlijeko plaćali su se u milijardama dinara. Već tada je u Jugoslaviji njemačka marka bila općeprihvaćeno i pouzdano sredstvo plaćanja.
Nakon NATO-ovog bombardiranja 1999., Jugoslaviji je ponovo prijetio isti scenarij. Milošević je nastavio štampati novac kako bi financirao ratove, a građani su bili sve siromašniji. Tadašnji (i sadašnji) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odlučio je uvesti marke kako bi Crnogorci imali stabilnu valutu umjesto jugoslavenskog dinara, koji je svake sekunde mogao podivljati.
Uvođenje marke zapravo je bilo još jedan korak prema crnogorskoj autonomiji i kasnijem odcjepljenju od onoga što je od Jugoslavije ostalo. Tada je takav potez bio i prilično riskantan.
“Beograd, naravno, nije bio upoznat s detaljima i bio je oštro protiv takvog projekta”, rekao je tadašnji ministar financija Miroslav Ivanišević za BBC. “I ne samo Beograd – čitava međunarodna zajednica bila je protiv.”
Svejedno, Crnogorci su uspjeli – i to uz filmsku priču, prema riječima Ivaniševića. Naime, 34 tone njemačkih maraka prebačene su avionom u Dubrovnik, jer je podgorički aerodrom bio pod blokadom, da bi ih nakon toga prošvercali u Crnu Goru u šleperima za banane.
Marke su se godinu dana koristile paralelno s eurima, ali ih je narod odmah prigrlio, pa su nakon prijelaznog razdoblja postale jedina valuta. Do danas se u Crnoj Gori ovo smatra odličnim potezom jer bi tiskanje vlastite valute bilo još riskantnije.
U dogovoru s njemačkim komercijalnim bankama Crnogorci su uveli euro zajedno s početnih 12 članica eurozone. Ostvarili su to u dogovoru s Europskom središnjom bankom i Bundesbankom, a stav EU institucija uglavnom je bio neutralan – nitko nije aktivno podupirao korištenje eura izvan službene eurozone, ali nitko mu se nije ni pretjerano protivio.
Dvije valute paralelno su se koristile nekoliko mjeseci – Crnogorci su vrlo brzo i veselo usvojili marke tako da je i euro prihvaćen vrlo brzo. Radio Titograd navodi da su dolaskom nove valute građani stajali u redovima ispred banaka kako bi nekadašnje marke zamijenili za kovanice i novčanice eura.
Dakle, Hrvatska trenutno prolazi konverziju na euro, a južni susjedi će za nekoliko mjeseci obilježiti dvadeset godina od istog procesa.
Ironijom sudbine, Crnogorci su na jedini problem s eurom naišli u pristupanju Europskoj uniji. Još 2012. su otvorili poglavlja pristupnih pregovora, a poglavlje 17 se odnosi baš na regulaciju korištenja zajedničke valute.
Razumljivo, države moraju ispunjavati određene uvjete i kriterije kako bi se pridružile eurozoni, a Crna Gora ih još uvijek ne ispunjava. Ako bi se državi dozvolilo da uđe u EU i nastavi koristiti euro a da ne ispunjava uvjete, to bi lako moglo izazvati popriličan kaos.
Ako pregovori ne budu išli na ruku Crnoj Gori, moglo bi doći do bizarne situacije u kojoj će morati ukinuti euro kako bi ga mogla ponovo uvesti. Ipak, s obzirom na to da Unija trenutno ne pokazuje ozbiljnije namjere prema širenju, ova mala balkanska država nastavlja veselo koristiti euro kao službenu valutu.
Kosovo
Na Kosovu je situacija oko uvođenja eura bila nešto manje dramatična, ali također zanimljiva – Kosovari su nakon kraja rata 1999. koristili čak tri valute. Uz još uvijek službeni srpski (jugoslavenski) dinar, u praksi su se, kao i u Crnoj Gori, masovno počele koristiti njemačke marke, ali i albanski lek.
Za razliku od Crne Gore, Kosovo se nije konzultiralo s Europskom središnjom bankom oko uvođenja marke. Nisu morali ni švercati novčanice i kovanice u zemlju jer su imali jaku dijasporu koja je konstantno slala pare (a ta tradicija se jasno vidi i danas). Nisu imali ni ograničenja na uvoz i izvoz maraka tako da su se jednostavno prelile tamo.
Motivacija je bila vrlo slična – uz stabilnu stranu valutu koja je osiguravala kakvu-takvu zaštitu od inflacije, odbijanje dinara bilo je još jedan korak prema nezavisnosti.
Euro je također uveden 2002., ovaj put u dogovoru s institucijama. Jedini problem bio je izračunati koliko će im novca trebati – na Kosovu je siva ekonomija pozamašna, a keš glavno sredstvo plaćanja, tako da je vlastima bilo gotovo nemoguće procijeniti koliko je maraka uopće u optjecaju. Na kraju su uz dopuštenje Europske središnje banke ipak uvezli oko 100 milijuna eura.
Kosovo još uvijek ima neriješen međunarodni status, pa tako ni s valutom nije do kraja čista situacija – u većem dijelu zemlje koristi se euro, ali u srpskim enklavama još uvijek se plaća dinarima. Ipak, novac najčešće ne pita za naciju tako da se ni kosovski Srbi ne bune na novčanice eura. Zbog toga će euro najvjerojatnije i tamo s vremenom potpuno prevladati.
Index.hr
