Ponadati se da gospodin Schmidt neće podleći do kraja onomu što se može nazvati tragedijom zapadne civilizacije. Potiskivanje vlastite tradicije na svakom koraku i podilaženje muslimanskim pridošlicama tamo gdje se ne bi smjelo, može dovesti do velikih sukoba.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Prije nekoliko mjeseci reagirao sam u jednom tekstu na izjave gospodina Mustafe Cerića koji je prijetio zapadnim političarima da će, ukoliko se problemi u BiH ne riješe kako on misli, morati računati s ratnim potencijalom islamskoga svijeta. Želio sam samo dobronamjerno upozoriti da takve izjave štete Bošnjacima, pogotovo onim bosanskohercegovačkim muslimanima koji žele miran suživot s drugima i drugačijima.
Slično Ceriću reagira često i akademik Esad Duraković svojom pričom o europskoj islamofobiji i neprijateljskom raspoloženju prema bosanskohercegovačkim muslimanima.
Daj, Bože, da muslimanski svijet daje mali djelić političke i vjerske slobode drugima i drugačijima koliko je muslimani imaju u Europi. Šteta što gospoda ne progovore ponekad i o tome da velika većina muslimanskih država u svijetu ne poštuje niti minimum ljudskih i vjerskih sloboda, čak niti svojih liberalnijih muslimanskih vjernika. Čovjeku se smuči kad o političkim i vjerskim slobodama govore oni koji nemaju niti riječ kritike naspram despotskih islamističkih režimima u svijetu. Zbog toga njihovu kritiku i njima sličnih ne treba shvaćati drugačije nego kao prljavu podvalu onima u Europi koji drže nešto do ljudskih i vjerskih sloboda.
Slična ratnohuškačka retorika
Šteta što su im se u zadnje vrijeme pridružili pojedini bošnjački političari. Nadam se da me gospodin Izetbegović neće razumjeti krivo ako kažem da pričom o dronovima puca poput Cerića iz prazne puške. Pa ipak, na svoj način, jako opasne puške, jer su ljudi u BiH još uvijek opterećeni prošlim ratom koji kod mnogih budi kriva sjećanja o tome kako je samo njihov narod bio žrtva.
Nema sumnje da su Srbi učinili grozne zločine u BiH, ali ne samo nad Bošnjacima, nego i nad Hrvatima.
Samo u Bosanskoj Posavini srpska JNA i četnici ubili su nekoliko tisuća Hrvata i protjerali stotinjak tisuća.
Nažalost, niti Hrvati i Bošnjaci nisu ostali čistih ruku. Zločine su učinile u međusobnom sukobu obje strane. Poradi istine, ne smije se zaboraviti da su također Hrvati i Bošnjaci počinili zločine nad Srbima. Istina, u daleko manjem omjeru nego Srbi nad Bošnjacima i Hrvatima.
Žrtva je žrtva i ne smije biti podcijenjena, bez obzira kojem narodu pripadala. Upravo bi ta spoznaja trebala potaknuti političare da traže pravedna rješenja koja bi dovela do mira, a ne da zapaljivom retorikom doprinose novim sukobima.
Nažalost, u želji za pridobivanjem što većeg broja ekstremnih glasača, pojedini političari su izgubili kontrolu nad sobom. Neki bošnjački političari su u zadnje vrijeme, u želji da zadrže vlast ili da je se dočepaju, postali svojom ratnohuškačkom retorikom slični Dodiku. Uostalom, nema neke posebne razlike između onih koji prizivaju na rat u ime ideologije unitarizma ili onih koji su spremni na rat kako bi pripojili Republike Srpske Srbiji.
Isključiti Komšića iz politike
Izetbegovićeve izjave treba promatrati i u tom kontekstu. Njegova ratnička retorika, kolikogod iz nje na prvom mjestu izbijao strah od potiskivanja u političku anonimnost, je opasna. Šteti prije svega bošnjačkome narodu, ali zasigurno i odnosima među konstitutivnim narodima u BiH. Vjerojatno je svojom ratničkom retorikom želio dati snagu Komšićevoj izjavi o neprijateljskom stavu zapadne politike prema Bošnjacima, jer su, navodno, muslimani. Očito je riječ o pritisku na visokoga predstavnika gospodina Schmidta.
Nažalost, pritisak i podvale su urodili plodom. Visoki predstavnik je reagirao onako kako bi reagirao prosječni njemački političar. Nisu njega u nakanama da donese odredbu po kojoj bi Hrvati birali svoje predstavnike poljuljale toliko agresivne demonstracije maloga broja pristalica bošnjačkih stranaka, koliko Komšićeva izjava da zapadna politika radi protiv muslimana.
Ljudi poput Komšića koji se u ovako uzavreloj BiH služe takvom demagogijom, morali bi biti isključeni iz političkoga života. Nažalost, to se neće dogoditi. Štoviše, čovjek je takvom izjavom pridobio za sebe poveliki broj bošnjačkih birača – možda čak i onih koji su svoj zavičaj, odlazeći u tu „islamofobnu Europu“, prepustili Izetbegovićevim fiktivnim robotima. Komšić je do sada dobivao glasove, vjerojatno, dobro razrađenom strategijom u bošnjačkim krugovima. Poslije ove izjave vezat će za sebe znatan dio bošnjačkih muslimanskih glasova, što bi moglo naškoditi samom Izetbegoviću.
Nažalost, visoki predstavnik Schmidt nije reagirao adekvatno na njegovo huškanje Bošnjaka muslimana protiv zapadne politike i Hrvata koji, budimo iskreni, jedini i čeznu za europskim vrijednostima. Komšić se poslužio vrlo lukavo, iako nije musliman, najjačim oružjem muslimana u Europi, pričom o zapadnoj islamofobiji. Tih lukavih priča od strane muslimanskih pridošlica sam se naslušao zadnjih godina i u Njemačkoj.
„U Turskoj to ne treba“
Doći u jednu zemlju kao izbjeglica koji traži utočište, pa se okrenuti protiv njezinih običaja i tradicije, nije ništa drugo nego znak slaboga odgoja, nepoštenja i primitivne neprosvijećene vjerske arogancije. Zapadni političari u zadnje vrijeme povijaju glavu pred svakom muslimanskom izjavom o islamofobiji u strahu da ne budu optuženi kako su protiv muslimana. U mnogim vrtićima u Njemačkoj više se ne jede svinjetina, jer to smeta muslimanskim roditeljima. Često se podižu tužbe protiv križeva u školama ili bolnicama, jer se to smatra diskriminacijom muslimana. Sve su učestaliji zahtjevi za molitvenim prostorom u bolnicama za muslimane. Normalni su, jer i muslimani imaju pravo na svoj molitveni prostor. I mnogi drugi zahtjevi bi trebali biti prihvatljivi. Pa ipak jedno mora biti rečeno. Onaj tko zahtjeva za sebe vjersku i političku slobodu u tuđoj zemlji, mora biti spreman dati je i drugima u onoj niz koje je došao. Veliki dio muslimanskih pridošlica pridošlih iz konzervativnih islamskih zemalja u Europu često zahtjeva za sebe ono što ne bi niti u snu dozvolio kršćanima, budistima ili hinduistima u zemljama iz kojih dolaze.
Potvrdu za to doživio je i jedan kolega koji je radio kao dušobrižnik u njemačkoj bolnici. U razgovoru s jednom grupom muslimanskih zaposlenika rekao je kako je dobro da su dobili molitveni prostor u bolnici, ali da bi isto tako bilo dobro da u Turskoj i islamskim zemljama kršćani imaju pravo na javni molitveni kutak, ali i graditi crkve kao muslimani džamije u Njemačkoj. Jedna gospođa iz Turske mu je odgovorila kako to njima u Turskoj ne treba.
Razlog za takvo razmišljanje leži kod običnoga useljeničkoga puka u neprosvijećenosti i dubokom uvjerenju kako pripada jedinoj pravoj religiji, te da ima pravo širiti onaj pogled na islam koji je znatnim dijelom kriv za ono bijedno stanje iz kojeg je pobjegao.
Veći su problem, ipak, oni pismeni i nedobronamjerni muslimani u Europi koji vrlo lukavo koriste strah zapadnoga čovjeka da mu se ne predbaci kako je islamofobičan.
Tragedija zapadne civilizacije
Nažalost, slične podvale doživljavamo u zadnje vrijeme i u BiH. Nema sumnje da je i Komšić, iako nije musliman (barem se tako ne deklarira javno), bio jako dobro svjestan učinka priče o islamofobiji u Europi. Uspio je. Nadam se samo za kratko vrijeme. Ponadati se da gospodin Schmidt neće podleći do kraja onomu što se može nazvati tragedijom zapadne civilizacije. Potiskivanje vlastite tradicije na svakom koraku i podilaženje muslimanskim pridošlicama tamo gdje se ne bi smjelo, može dovesti do velikih sukoba. Na opasnost koja dolazi od neprosvijećenoga islama koji traži sve, a nije spreman dati ništa, upozoravaju mnogi muslimanski intelektualci koji su pobjegli iz toga isključivoga svijeta u Europu.
Nažalost, zapadna politika je toliko profitabilno orijentirana i pritisnuta teretom nedostatka radne snage, da je spremna pognuti glavu i pred onim opasnostima koje bi u Europi mogle ubrzo dovesti do nesagledivih posljedica. Možda se problemi jednoga dana riješe razboritijom i odlučnijom politikom, pa ne dođe do sukoba između islamista i europske rigidne desnice. Nažalost, BiH opterećena krvavim ratom i sjećanjima u kojima su uvijek krivi samo oni drugi, nema vremena za čekanje. Svaki krivi potez može dovesti do ponovnih sukoba. O tome bi trebali dobro razmisliti oni međunarodni čimbenici koji kreiraju politiku u BiH.
Svako daljnje popuštanje srpskom secesionizmu i bošnjačkom unitarizmu može dovesti do nemira u BiH. Ne bi bilo dobro da „srpski svet“ udari na „Erdoganove dronove“. Istina, olakšavajuća je okolnost što je Putin daleko, a robota koji bi upravljali dronovima još uvijek nema. Pa, ipak, nitko ne može isključiti da se neće odnekuda pojaviti. Zar se to nije dogodilo i u prošlom ratu u BiH?
