Nedostatak radne snage u uslužnim, u prvom redu turističkim i ugostiteljskim, djelatnostima spominje se već godinama, a posebno je primjetan u Dubrovniku. Moglo bi se kazati kako se iz godine u godinu turistička sezona na jugu Hrvatske krpa više nego pomno planira, a odrađivanje sezone uz nedovoljnu radnu snagu gotovo je nemoguća misija.
Dio vlasnika ugostiteljskih objekata u Dubrovniku stavio je neke svoje usluge na čekanje. Neki od njih bi širili ponudu u vidu ponude hrane ili bi dodatno obogaćivali postojeće menije, no jednostavno im je teško pronaći djelatnike pa su im usluge ‘na čekanju’. Neki svojim postojećim zaposlenicima nude uvjete u kojima bi trebali raditi dulje ili čak duplu smjenu za dobru zaradu.
Oni koji dolaze raditi u Dubrovnik u boljoj su poziciji nego lokalci
Ekipa Indexa razgovarala je s nekoliko djelatnika odnosno bivših djelatnika u ugostiteljstvu koji su pojasnili zbog čega, iz njihove perspektive, dolazi do problema. Uglavnom se slažu kako se radi o fizički vrlo intenzivnim poslovima, zbog čega smatraju kako bi i plaće trebale biti veće od onih koje se trenutno nude. Jedan od njih, koji je htio ostati anoniman, tvrdi kako se već odavno u Dubrovnik uvozi radna snaga i kako su oni često u boljem položaju nego zaposleno lokalno stanovništvo.
“Smještaj i topli obrok za one koji dolaze iz drugih krajeva Hrvatske ili iz drugih zemalja su gotovo postali nešto što se podrazumijeva. U nedostatku radnika u Dubrovniku poslodavci su odavno počeli posezati za radnom snagom izvana, a ona diktira uvjete u vidu plaćenog smještaja jer su ovdje visoke cijene najmova i nekretnina najveći problem. Ljudima koji ovdje dolaze raditi uglavnom se ne isplati raditi bez osiguranog besplatnog smještaja”, tvrdi naš sugovornik.
Upravo zbog toga su određene hotelske grupacije poput Valamara izgradili vlastite smještajne jedinice namijenjene djelatnicima koji dolaze raditi u Dubrovnik. No većina lokalnog stanovništva u Dubrovniku nema vlastitu nekretninu i primorani su plaćati visoke cijene najma za podstanarske stanove u kojima žive.
Tako Dubrovčanin koji recimo radi kao konobar u nekom hotelu i ima obitelj, plaća najam za stan gotovo u visini svoje mjesečne plaće, a netko tko ovdje dođe raditi izvana ima plaćen smještaj i topli obrok. “Njemu onda ostaje cijela plaća, pogotovo ako će je trošiti u gradu ili mjestu iz kojeg je stigao i koji nije skup kao što je Dubrovnik. Po tome ispada kako je radnik izvana bolje plaćen nego netko tko živi ovdje jer uz plaću dobije besplatan smještaj i obrok, dok osoba koja je odavde dobije plaću koju potroši na plaćanje najma stana. Ljudi koji su se ovdje rodili uglavnom plaćaju podstanarske stanove i nemaju svi vlastitu nekretninu. Zato je lokalcima to neisplativo,” izjavio je naš sugovornik.
“Traže 20 tisuća kuna, pa nisu kirurzi”
S druge strane, ugostitelji u neformalnim razgovorima napominju kako konobari i spremačice nemaju obrazovanje niti je njihov posao odgovoran kao onaj doktora kirurgije pa smatraju kako, shodno tome, ne mogu ni imati jednaku plaću.
“Ljudi dolaze i lupaju se ciframa, kao da su doktori. Traže plaću od 20 tisuća kuna, a ogroman dio njih je nestručan za ono što želi raditi. Prije su iz srednjih ugostiteljskih škola izlazili gotovi ugostitelji i bili su spremni za tržište rada. Danas treba potrošiti pola sezone kako bi se netko naučio raditi. Oni koji dođu izvana znaju tražiti nemoguće uvjete. Dobar dio ugostitelja pruža usluge besplatnog smještaja, no ni to sad nije dovoljno pa traže auto koji će koristiti i druge povlastice”, tvrdi jedan od poslodavaca.
“Problem je sustavno zanemarivanje i omalovažavanje radnika”
Povjerenica Sindikata turizma i usluga Hrvatske za područje Dubrovačko-neretvanske županije Dolores Lujić smatra kako je više činitelja dovelo do ove situacije, a u prvom redu je posljedica sustavnog zanemarivanja i omalovažavanja radnika.
Oni su uglavnom zaposleni sezonski i uglavnom su potplaćeni. Svakako je ključno to što se radi o izrazito sezonskim poslovima što mnogima ne predstavlja trajno rješenje u životu. To su poslovi koji su prihvatljivi učenicima i studentima kao privremeni izvor zarade, ali za trajna životna rješenja traže nešto bolje. Posao koji traje četiri, pet ili šest mjeseci ne predstavlja rješenje za njihove egzistencijalne probleme”, napominje Lujić.
Podsjeća kako su plaće koje se nude u turističkoj djelatnosti uglavnom ispodprosječne, a to se prvenstveno odnosi na osoblje u odjelu domaćinstva i pomoćne radnike u kuhinji.
“Tog je osoblja i prije nedostajalo, pogotovo kad se radi o odjelu domaćinstva. Djelatnice su jednostavno prešle na čišćenje apartmana jer im to predstavlja bolja primanja, a posao je nešto lakši”, kaže Lujić.
Ovoj ne suviše optimističnoj slici ne pomaže ni činjenica kako dobar dio poslodavaca za ove fizički intenzivne poslove ne isplaćuje prekovremene sate i ne poštuje ostala prava radnika, poput prava na slobodan dan.
Iscrpio se bazen radne snage iz Slavonije i BiH
To je u konačnici rezultiralo odustajanjem lokalne radne snage od spomenutih poslova od kojih su neki odlučili pronaći sreću u pokretanju vlastitih poslova ili prekvalifikaciji. Onda se počelo posezati za radnom snagom iz Slavonije i Bosne i Hercegovine, no i tih je radnika manje jer oni odlaze u zemlje Europske unije koje za isti posao nude puno veće plaće. Kao posljedica toga, počelo se posezati za radnom snagom iz egzotičnih zemalja poput Filipina ili Nepala.
Prema podacima PU dubrovačko-neretvanske od početka 2022. godine do danas izdana je 3801 dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja. Od navedenog broja 824 dozvole izdane su za sezonski rad (do 90 dana ili do šest mjeseci). Najviše stranih radnika dolazi iz Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Srbije, Nepala, Filipina i Albanije.
“Zamjetan je trend sve većeg broja radnika iz Azije. Poslodavci zasad imaju dosta dobra iskustva. Međutim, svaka pametna država na vrijeme počinje razmišljati o programima asimilacije stranaca. Već sad je sasvim sigurno da će dobar dio tih ljudi ostati živjeti u Hrvatskoj. Ako želimo da integracija prođe glatko i na opće zadovoljstvo, moramo anticipirati sve potencijalne izazove i doskočiti im, ali na vrijeme”, komentira Nikolina Trojić, predsjednica Županijske komore Dubrovnik.
“Ukidanje kvota značilo je spas”
Podsjeća i kako problem nedostatka radne snage nije nešto što postoji od jučer, nego je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji aktualan već desetak godina.
“Izričita usmjerenost ove regije na turizam iz godine u godinu iscrpila je sav potencijal koji je cirkulirao u lokalnoj ekonomiji i bilo je nužno posegnuti za uvozom. Prvenstveno se angažirala radna snaga iz ostalih dijelova Hrvatske, a promjenom Zakona o strancima otvorila se mogućnost angažiranja kadrova iz regije,” govori nam Trojić.
Smatra kako je korisno što je vlada poslušala signale gospodarstva i omogućila uvoz radne snage bez kvota po tzv. slovenskom modelu koji je sada na snazi.
“Dobro je da se permanentno širi lista deficitarnih zanimanja, čime se skraćuje vrijeme ishođenja radnih dozvola. Dobro je i da je uveden sustav vaučera za sezonsko zapošljavanje do 90 dana, gdje se turizam izjednačio s poljoprivredom. U sezoni 2021. ovaj potez je spasio dubrovački turizam,” kaže Trojić.
Dugo će se krpati rupe koje je izazvala pandemija
Trojić je podsjetila kako je lani u Dubrovačko-neretvanskoj županiji potpuni lockdown trajao dulje nego u ostatku Hrvatske, a hotelski i ugostiteljski objekti su se počeli otvarati tek u lipnju, kad su već svi ostali u Hrvatskoj angažirali zaposlenike.
“Godinu su iznijeli sezonski radnici, studenti i učenici. Možemo pričati o tek 60-ak dana turističke godine, koji jesu bili perfektni u popunjenosti, ali ostaje činjenica da u Dubrovniku i okolici sezona inače traje osam mjeseci. Te rupe kroz dvije pandemijske godine dugo će još trebati krpati iz budućih prihoda, čemu trenutna inflacija te stanje na tržištu ne idu u prilog”, upozorava Trojić.
“Teško je naći kvalitetan kadar, predstoji izazovna godina”
Međutim, Trojić napominje kako je korona-kriza uzela danak i u vidu kvalitete kadrova.
“Veliki broj takvih otišao je na zapad i mi se sad suočavamo s problemom nedostatka kvalitetne radne snage, s čime smo se u prošlosti dičili. Upravo je kvaliteta faktor kojim smo se nadmetali na konkurentskom tržištu Mediterana. Jer moramo biti svjesni da smo ponešto skuplji od Turske, Grčke te sjevera Afrike. Međutim, dok nudimo vrijednost za novac, uvijek će biti interesa za našu destinaciju”, smatra Trojić.
Vjeruje kako je dubrovački turizam u situaciji kao u 70-ima ili 80-ima kad su poslodavci morali odgajati svoj kadar te ulagati u razvoj njihovih vještina.
“To je naša realnost. Nemamo više luksuz pronaći kvalitetnog radnika i dobrom plaćom ga zadržati. Poslodavci su se našli u limbu, pritišću ih sve brže rastući troškovi nabave sirovina i energenata, a finalne cijene usluga neće moći pratiti dinamiku rasta troškova. U takvoj poziciji bit će smanjene i mogućnosti povećanja plaća zaposlenicima. Itekako će ovo biti operativno izazovna godina”, predviđa Trojić.
No, i ova sezona će se, kao i sve prethodne, nekako iznijeti, uz krpanje i improviziranje. I tako do sljedeće.
Index.hr
