Zabrinjavajući je strah zapadnih političara od pritiska Bošnjaka i njihovih pojedinih navodnih poštenih intelektualaca koji govore o građanskoj državi a priželjkuju islamsku. Vrijeme je da se i visoki predstavnik oslobodi straha od tih ucjena.
Piše: Dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Međunarodna zajednica se već duže vremena poigrava mirom u Bosni i Hercegovini. Umjesto da na jednak način vrši pritisak na sve tri strane kako bi se sporazumjele oko pravednoga uređenja države.
Bošnjacima se često gleda kroz prste, kao da mir ovisi samo o njima. Izjave pojedinih zapadnih političara kako izbori u BiH moraju biti održani po svaku cijenu, govori puno o njihovu nepoznavanju političkih odnosa unutar države ili nezainteresiranosti za korektne rezultate izbora.
Nažalost, propuštena je prilika ispravljanja Daytona i ozbiljnija reorganizacija BiH, što je dovelo danas do uvjerenja Srba u Republici Srpskoj kako jednoga dana mogu postati dio „srpskoga sveta“, a kod Bošnjaka da Federacija pripada samo njima.
Istina, Bošnjaci i njihovi Titovi pioniri iz redova Hrvata i Srba žele pretvoriti Federaciju u „bošnjački prostor“ na kojem bi Hrvati bili nacionalna manjina. Tako izgleda na prvi pogled.
Bošnjačko antihrvatsko zajedništvo
Međutim, stvar, ako se unutarbošnjački odnosi analiziraju malo ozbiljnije, izgleda nešto drugačije. Zapadni političari naivno pristupaju Bošnjacima kao da je riječ o jednoj heterogenoj grupaciji koja doista priželjkuje građansko uređenje Federacije, a kasnije i čitave BiH. Priča o tome kako svi Bošnjaci žele građansku državu dobro je upakirana laž na koju nasjedaju mnogi zapadni političari.
Dok se za sve srpske političare u BiH može reći kako sanjaju ostvarenje „srpskoga sveta“, ne može se reći za sve Bošnjake da priželjkuju građansku BiH. Izetbegović i SDA su miljama daleko od onoga što sanjaju Titovi pioniri poput Komšića, Lagumdžije i drugih. Istina, bošnjački političari djeluju ponekada vrlo koherentno, i to samo tada kad treba Hrvatima nametnuti nekorektne izbore i na taj način im oduzeti prvo da biraju svoje predstavnike.
Dođe li doista do nekorektnih izbora, to će se i dogoditi. Ali što slijedi tada? Teško je povjerovati da će bošnjačka politika sporazumno odrediti korektan smjer BiH. Njihovo zajedništvo počiva samo na antihrvatskoj politici unutar Federacije.
Sukob dviju ideologija kod Bošnjaka
Onoga trenutka kad dođe do razgovora o uređenju Federacije, dogoditi će se ono što se događa u većinskim bošnjačkim županijama (kantonima). Iz mjeseca u mjesec pokušat će jedni nad drugima ostvariti prevlast, dok će se ekonomija urušavati.
Doći će do sukoba dviju ideologija koje su nepomirljive. Titovi će se pioniri zdušno zalagati za građansko društvo, dodvoravajući se na taj način zapadnoj politici, potiskujući etničko; dok će se Izetbegović i SDA zauzimati za uređenje BiH po uzoru na Erdoganovu Tursku.
Upravo je to ono što zapadni političari, takozvani stručnjaci za Balkan, ne shvaćaju.
Niti je bošnjačka ljevica demokratski orijentirana, niti je odustala od Titove ideologije, kao što ni Izetbegović nije odustao od islamske državice. Štoviše, vjerojatno bi se Izetbegović zadovoljio s manje prostora i već dogovorio s Čovićem oko Izbornoga zakona da ne strahuje od potpune marginalizacije SDA unutar bošnjačkoga korpusa.
Slično se može reći i za neke druge bošnjačke političare koji su okrenuli leđa SDA.
Upravo taj unutarbošnjački prikriveni sukob može dovesti do daleko većih nemira poslije izbora, nego prihvaćanje korektnih izbora koji bi omogućili Hrvatima da biraju svoje predstavnike. Naravno, to ne mora biti Dragan Čović. Štoviše, nakon toliko krivih procjena, ne bi trebao ni biti bilo kakav hrvatski politički predstavnik. Vjerojatno bi HDZ pobijedio na budućim korektno organiziranim izborima, pa čak možda i s većom dominacijom nego do sada unutar hrvatskoga naroda, i to samo zahvaljujući nekorektnom odugovlačenju Bošnjaka glede pronalaženja rješenja oko pravednoga Izbornoga zakona.
Nemoć hrvatske politike
Nažalost, ni hrvatska politika nije uspjela otvoriti oči međunarodnoj zajednici kada je riječ o izmjenama Izbornoga zakona u BiH. Bilo je previše samodopadne priče i obećavanja od pojedinaca, ali nikakva učinaka. To da Milanović svojom retorikom ne može doprinijeti pozitivnim promjenama, bilo je jasno svakom ozbiljnijem promatraču. Da je dio Hrvata u BiH oduševljen njegovim načinom zauzimanja za Hrvate u BiH, samo je znak osjećaja ugroženosti i nepoznavanja svjetske politike. Galama ne donosi ništa, pogotovo ne danas kad si sićušan u svjetskim okvirima. Ono što više zabrinjava jest nemoć onih političkih struktura u Hrvatskoj, koje su kritizirale Milanovićev stil komuniciranja s Bošnjacima, onih koji su se hvalili svojim silnim utjecajem u europskoj i svjetskoj politici.
Još gore od te nemoći ili nespremnosti da idu do kraja, jest uvjeravanje kako izbori sada ipak trebaju biti održani po starim pravilima. Zašto to sugeriraju pojedinci iz Hrvatske? Očito se boje da bi neodržavanje izbora, bojkot s hrvatske strane, bio kamen spoticaja njihovoj europskoj karijeri? A što ako se izbori održe i Hrvati ne uspiju u Dom naroda izabrati svoje predstavnike? Hoće li tada morati prihvatiti sve one reforme koje im budu nametali Bošnjaci? Hoće li morati prihvatiti i dokidanje županija?
Ako se to i dogodi, trebali bi znati zapadni političari, u BiH neće biti mira. Neće ga biti sve da svi Hrvati isele i prepuste Federaciju Titovim pionirima i Erdoganovim poslušnicima. Tek tada će nastati sukob, jer će i jedni i drugi pokazati što istinski žele. Dok je Hrvata u BiH i njihovoga političkoga sučeljavanja s Bošnjacima i Srbima, bit će i mira u državi. Onoga trenutka kad nestane Hrvata na političkoj sceni, shvatit će zapadna politika koliko je krivo procijenila političko stanje u BiH. Upravo bi to trebao biti razlog za povlačenje ispravnih političkih poteza.
Nužno je djelovanje visokog predstavnika
Zabrinjavajući je strah zapadnih političara od pritiska Bošnjaka i njihovih pojedinih navodnih poštenih intelektualaca koji govore o građanskoj državi a priželjkuju islamsku. Vrijeme je da se i visoki predstavnik oslobodi straha od tih ucjena i bezobraznih pritisaka, te pokaže da mu je stalo do mira u BiH. A on je moguć samo ukoliko su zadovoljna sva tri konstitutivna naroda. Uz dužno poštovanje Sejdićima i Fincijima, mir u BiH ovisi na prvom mjestu o suživotu tri konstitutivna naroda. Dođe li do toga, bit će dobro i Sedićima i Fincijima. Visoki predstavnik Schmidt bi trebao skupiti snage i učiniti onaj iskorak koji je prije njega napravio njegov prethodnik namećući zakon o genocidu u Srebrenici. Inzko je tim zakonom pokušao otvoriti oči Srbima, a Schmidt bi nametanjem poštenoga Izbornoga zakona morao pokušati urazumiti Bošnjake. Uvjeren sam da bi u tom slučaju neki od bošnjačkih političara čak i odahnuli. Ne bi pred svojim biračima snosili odgovornost, jer je Hrvatima omogućeno da sami biraju svoje predstavnike. Vjerojatno bi se i Srbi primirili, jer bi shvatili da visoki predstavnik nije samo igračka u rukama bošnjačkoga lobija.
