Odakle je potekao otac sirotinje i narodni prosvjetitelj, gdje vjernici župu osjećaju istinski svojom i gdje je spas svake duše beskrajno važan, e, ondje je župa Sv. Blaža – Gradnići, nekoć Brotnjo, nadomak svega u Hercegovini, a opet dovoljno daleko da mir prožme svaki dio bića…
Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Baš taj mir bio je i nama prvi dojam kad smo tog jutra u veljači posjetili ovo selo u Hercegovini, u sklopu općine Čitluk. Gradnići, drevnog naziva župa Brotnjo, danas su jedna od najmanjih vjerničkih zajednica ovoga prostora, iako je to teško zamisliti budući da je onomad bila skoro poput jedne biskupije.
Sreća u nesreći
A onda je uslijedio „šok“: svestrani gradnićki župnik fra Nikola Rosančić, rodom naš Bosanac, kojeg njegov puk uistinu voli i poštuje – u što smo se i sami uvjerili – a koji je odmah i vrlo rado pristao na reportažu kada smo ju dogovarali, „zaboravio“ je na taj naš dogovor pa se pojavio tek nakon sat i pol. Sreća njegova pa ima župljane za poželjeti koji se u župnoj kući osjećaju kao u svom domu, ali ju isto tako i čuvaju. Tako je na prvoj crti njegove „obrane“ bio Mario Prskalo kojeg smo od milja prozvali – dožupnik, inače član župnog vijeća, ali i one skupine vjernika koji sve daju za ovu zajednicu i stoje župniku na raspolaganju 24/7 – kako smo iz zatečenog vidjeli.
Moramo priznati kako se Mario u “dožupničkoj” ulozi izvrsno snašao jer nam je bio odličan sugovornik i ponudio pregršt zanimljivih informacija. Iako smo ga zajedno s Ružicom Buntić, Ivanom Primorac i Josipom Zubcem (koji su također dio spomenute marljive skupine) zatekli usred posla, sve je ostavio i doslovno nas vozao po župi koju inače čine tri sela: Gradnići –središte; Gornja Blatnica – gdje je jako lijepa filijalna crkva Srca Isusova, u koju baš ugrađuju velike vitraje koje radi Pero Oršolić iz Tolise te sređuju Biblijski vrt, i Paoča – rodno mjesto najvećeg sina ovog kraja, oca sirotinje fra Didaka Buntića.
Povijest i prapovijest
Sa spomenom fra Didaka vratimo se još malko više u povijest, u čemu nam ozbiljno pomaže monografija Župa Brotnjo Gradnići, poznata autora brojnih monografija dr. fra Roberta Jolića koji je i svoju doktorsku disertaciju posvetio upravo Brotnju…
On tako kaže kako je teško sa sigurnošću utvrditi koje je ime starije: Brotnjo ili Broćno jer se ravnopravno spominju u povijesnim spisima. No, izgleda kako je ipak oblik Broćno nešto stariji jer se navodi u najstarijem spomenu imena s početka 14. stoljeća, a tako možebitno i s kraja 13. st. kao Brochina ili Bronch.
Idemo još dublje u povijest, odnosno u prapovijest jer su Brotonjom hodili i Iliri negdje oko 800. prije Krista, o čemu svjedoče kamene gomile od kojih je najpoznatija monumentalna gradina na brežuljku između Gradnića i Paoče.
Za polazište govora o povijesti same župe, kao jedinice crkvenog ustroja, uzet ćemo godinu 1756. (iako se zna da je ovdje bilo i katolika i katoličanstva i pastoriziranja i nekoliko stoljeća ranije). Zašto nju? Jer se u dokumentima spominje kako je od te godine središte župe Brotnjo bilo baš u Gradnićima, te se stoga i cijela župa – u drugoj polovici 19. stoljeća, kada dolazi do odcjepljenja drugih – počinje nazivati tako.
Značajna promjena dogodila se 1918. kada su Gradnići kao župa dokinuti jer su se od preostale župe Brotnjo – Gradnići odvojile tri nove: Čitluk (kao sljednica Gradnića), Dobro Selo ili Ploče (Tepčići – Slipčići) i Blizanci – Krehin Gradac (Gradina).
Zbog pobune Gradnićana nakon dvije godine ponovno je uspostavljena najprije kapelanija, a potom i župa, iako su svećenici i u vrijeme dokinuća ondje neprestano boravili.
Crkva trokatnica
I prva župna kućica izgrađena je nešto prije 1756., a fratri su ju dobili kao dar od obitelji Zubac uz koje su među Gradnićanima najbrojniji još Prskala i Pehari. Turci su ju 1779. spalili. Nova, lijepa i udobna izgrađena je 1825., a o njezinoj kvaliteti gradnje govori činjenica da skoro 200 godina poslije, naravno uz obnove, danas tu boravi i fra Nikola, a izvorni sjaj vratio joj se za župnikovanja fra Marinka Šakote. U podrumu su joj konoba i kapelica u spomen na onu nekoć.
Tek sredinom 18. stoljeća podignuta je i crkva, a dotad se misilo ili u kapelici u kući ili na mjesnom groblju.
Od 1855. do 1861. nastajala je, i danas prelijepa, kamena crkva na tri razine. Trenutno je u njezinu podrumu „na tvrdoj pećini“ onaj vinski, a fra Nikola je i organizator događaja Kušanje mladog vina, te je dobio i službeno priznanje doktora enologije Tihomira Prusine da pravi odlično vino, iako se Hercegovci tomu ne mogu načuditi budući da je riječ o Bosancu.
U sredini je bila prva pučka škola u Brotnju, s dvije učionice, od kojih je sada veća Etnografski muzej s elementima nekadašnjega života, a manja je biskupova Spomen-soba. „Budući da nije bio blizu, kada je biskup dolazio, ovdje je boravio, zapravo može se reći ‘krio’. Jer znalo se dogoditi da ne dolaze po nekoliko godina, čak i po nekoliko desetaka godina“, kazao nam je Mario koji nas je provodio ovim razinama i odajama otkrivajući nam pojedinosti. Na gornjem katu je sama crkva s jednim oltarom. Poslije su, dakako, uslijedile obnove i preinake, ali joj je vraćeno staro ruho – kamen istaknut kao gradivni materijal, drveni pod – drveni svod, te pokoja slika i kip, a u sredini oltarni križ – te uistinu plijeni ljepotom u kojoj duša odmara.
S izgradnjom sadašnje župne crkve započelo se 1996., a završena je 2006., što je okrunjeno otkrivanjem spomenika pored crkve fra Didaku Buntiću, koji je djelo akademskog kipara Petra Dolića iz Zagreba.
Ono što se nama učinilo jest da nas je crkva svojim interijerom, u komu ima dosta drveta, podsjetila na Noinu arku… U župi kažu kako ju jako vole glazbenici zbog akustike, a i ostali puk zbog topline koja se u njoj osjeća i čini ju „mekom“.
Oni koji brinu za spas duša na zemlji
Dok nas je Mario provodio i pričao zanimljive priče o župi, često mu je zvonio telefon… Ni ne čudi jer je to bilo uoči patrona im Sv. Blaža kada već tradicionalno na trodnevnicu dolazi fra Josip Ikić iz Visokog, misionar milosrđa, kojeg nam je također bilo drago sresti.
I kroz priču saznamo kako Marija zove poznanica koja je poslala svog radnog kolegu baš fra Josipu i baš u Gradniće, da se ispovjedi nakon 30 godina… Rekli bismo – ne može bolje, vrstan duhovnik i vjerom utemeljeno mjesto. Da, baš tako jer onoliko radosti, poduzetnosti i volje da se ponovno Bogu privede još jedna duša, do sada nismo vidjeli, svi su bili tu i očekivali čovjeka koji je od fra Josipa izišao preporođen – bez imalo pretjerivanja, a radost domaćih vjernika okupljenih u župnoj kući mogla se jasno čitati s lica im.
To su ljudi za koje bismo rekli da im je geslo Ora et labora. Upravo oni – Mario, Ružica, Ivana, Josip, predvođeni Marijevim bratom Dariom, dio su i molitvene skupine Volja Očeva. „Većinom se okupljamo jednom tjedno. Imamo redovite sastanke, uvijek je tema molitva, a naše zajedništvo, osim u molitvi, gledamo da držimo i u radu. Župnik je uvijek s nama na sastanku, imamo tu neku našu jezgru, mnogi dolaze i odlaze, ali evo trajemo“, kazala nam je Ružica kojoj je fra Didak bio rod, dok Mario, uz osmijeh, dobacuje – molimo i volimo.
Ivana je pak u “molitvenu”, kako ju međusobno nazivaju, došla iz Vionice: molila se na nakanu molitvenog zajedništva i Bog joj je poslao Volju Očevu za koju je čula preko radne kolegice, inače Gradnićanke.
Josip se nadovezao kazavši kako sam naziv molitvene skupine – Volja Očeva objašnjava mnoge stvari, a mi bismo rekli da zapravo uslišava mnoge milosti.
U razgovoru s ovim vrijednim župljanima saznali smo kako bi valjalo i da ih je malo više aktivnijih, ali ipak naglašavaju: „Malo nas je, al’ nas ima.“
Otac sirotinje
Vozeći nas kroz mjesta, Mario nam je pričao o pojedinostima, te smo u tom došli do fra Didakove spomen-kuće izgrađene u blizini one u kojoj se rodio. Kućica pokrivena slamom na dvije vode, izgrađena od kamena, u sebi vječno čuva uspomenu na oca sirotinje koji je od gladi spasio oko 17 000 djece odvevši ih u Slavoniju.
Upravo u onoj prvoj pučkoj školi u sklopu crkve, u kojoj je kršten, i sam je završio prva dva razreda, a kao svećenik posebno se posvetio tzv. seljačkim školama ili analfabetskim tečajevima. Došao je na zamisao da pismenost treba širiti u velikom stilu. Te su škole bile za javnost prava senzacija jer su njegovom originalnom metodom postigle upravo nevjerojatan uspjeh. Polazeći s jednostavna gledišta – kako je svatko u stanju naučiti drugoga, što je sam znao – fra Didak je odlučio obuku po selima povjeriti samim seljacima, pismenijim i nadarenijim od drugih. Za početak je organizirao skupinu od 20-ak seljačkih učitelja: od njih su četvorica imala samo 12 godina, a najstariji 56.
Današnja osnovna škola u Gradnićima, koja po njemu nosi ime, namijenjena je djeci do petog razreda, a dalje idu u Čitluk.
Budući da je ove godine i 100. obljetnica Didakova preminuća – a redovito se obilježavaju i Didakovi dani svakog listopada – s tim su bili povezali ovogodišnju trodnevnicu, te su se usredotočili na školstvo, humanitarni rad i na svećeništvo, odnosno pastoralni rad.
Prvoga dana dolazila su djeca osnovnih škola iz Gradnića, Čitluka i Bijakovića, te ih je fra Nikola proveo i pokazao prvu školu jer znamo koliko se fra Didak zalagao za školovanje. Drugoga dana održan je humanitarni koncert fra Marina Karačića te je bio uspostavljen i humanitarni broj pozivom na koji se doniralo 2 KM za obitelji s mnogo djece, koje se ne mogu skrbiti o njima – jer znamo i koliko je djece fra Didak spasio od gladi. A na uočnicu došli su o svom pozivu svjedočiti novaci i postulanti, zajedno s fra Ikom Skokom.
Fra Josip je tu tih dana bio na raspolaganju svim župljanima, ili ljudima iz okolice – ma svima onima koji žele, za duhovni razgovor i ispovijed…
Fratrova bašća i fratri u Gradnićima
Od Marija smo saznali i kako je dolaskom fra Nikole dosta toga pokrenuto. Tako je, primjerice, u izgradnji nešto poput duhovnog centra – gdje bi ljudi mogli „pobjeći“ nazvano Fratrova bašća. „S tim smo počeli prije dvije godine. Iako, kad je tu ideju prezentirao – to je dio sela gdje nitko nije ušao 50-60 godina – mislili smo da se šali. Međutim, kada je sve dobilo svoje obrise, to je nešto nevjerojatno: usred je polja, ima kilometar suhozida, sjenica za sjesti, roštilj, djeca se imaju gdje igrati, vinogradi, sad smo i posadili smokve – dvije minute si odavde, a isto kao da si tri sata udaljen od civilizacije. Sve to nastaje župnikovom potporom i nas nekoliko mještana – valjalo bi da nas je više“, kazao je naš sugovornik o mjestu gdje su pronađeni ostatci školjaka te je stoga u planu ondje simbolično napraviti i “Noinu arku”, odnosno biblijski koncept.
Također, rado je spomenuo i prethodne župnike. „Fra Dinko Maslać, uz to što je bio svećenik, bio je i graditelj, pravi. Imao je graditeljstvo u malom prstu – znao je svaki kut, kamen… Gradio je zajedno sa župljanima. Također, fra Marinko je dosta uradio; pok. fra Mate Dragičević, on je bio isto nevjerojatan franjevac, ali je čovjek bio stariji malo; imali smo fra Roberta Kiša koji je nevjerojatan duhovnik i puno je doprinio na tom polju; pa smo imali fra Ferdu Bobana koji je uvijek bio podrška u svemu što se god radi; a onda je 2016. došao fra Nikola i sve objedinio“, kazao je Prskalo dodavši kako je župniku sad najnovija zanimacija psima po selu tražiti udomitelje, što uglavnom i uspije: „Zadnji mu je u Italiju otišao.“
Zajedništvo u svemu
Glede života i naroda u Gradnićima, saznali smo kako starih ovdje i nema puno. „Sada je iznenađujuće kada vidiš djeda, baku – ja kad sam bio dijete, svaka kuća je imala starijeg za kojeg su se brinuli, a sada toga i nema. Tako da je ovdje mlađa populacija, a svi oni koji su se odselili iz župe (iako ih nema puno, ipak su neki podlegli „trendu“ odseljavanja u Njemačku) povezani su i dalje s njom jer smo svi tradicionalno odgojeni“, kazao je Mario te se nadovezao na situaciju pandemije. „Kada smo manje počeli gledati vijesti, usredotočili smo se na to kako poštivati mjere, a živjeti sasvim normalno. Kada je bila mjera da samo 10 osoba može biti u crkvi na misi, mi smo 10 stavili u crkvu, 10 ispred, a 10 iza crkve. Na Veliki petak fra Nikola se sjetio da ima put križa kroz selo: postavili smo križeve i svatko je izišao ispred svoje kuće“, oduševljeno je ispričao naš sugovornik koji, kako kaže, svoje Gradniće obožava.
Ono što je ohrabrujuće i za daljnji opstanak jest da se na ulazu u selo nalaze poslovni kompleksi koji su znatno pridonijeli mjestu i njegovim žiteljima.
Uz to, ne moramo ni reći kako svaka kuća ima svoj mali vinograd, a na teritoriju župe je barem pet-šest vinarija. Prije su se ljudi pretežito bavili duhanom, a sada je najnoviji uzgoj maslina budući da imaju idealno podneblje i klimu. Ulja Gradnićana išla su na dosta izložbi te su odlično ocijenjena.
Dok smo se vozili, prošli smo i pored bunara Sumor koji nikad nije presušio, a kojim su prije plašili djecu jer su se ondje navodno skrivale „kućibabe“. Voda nije za piće, a kapacitet mu ovisi o oborinskim vodama.
Odvezli smo se i do dječjeg igrališta. „Nas osam roditelja dogovorilo se i izgradili smo igralište za djecu – i kroz to smo nekako pokazali zajedništvo. Mislili smo izgraditi samo nešto malo, ali pretvorilo se u nešto veće. Ideja za ovaj projekt došla je iznenadno: razgovarali smo o djeci koja su se uglavnom igrala na ulici, a igralište koje je kod škole je daleko, još ukoliko uzmemo u obzir i promet – nije nikako išlo na ruku. Tako smo došli i na ideju napraviti neki mali park, čisto da mogu doći i igrati se. Jedno je vuklo drugo, tako da danas imamo lijepo igralište na radost djece.
Tada nam je i Općina (Čitluk) pomogla s asfaltiranjem košarkaškog igrališta i još oko nekih sitnica, a bilo je tu još donatora – ne bih nabrajao da nekoga ne propustim. Ostalo smo mi, roditelji“, podijelio je s nama ponosni Gradnićanin.
Veze s Dubrovnikom i statistike
Po povratku u župnu kuću i spremni krenuti, došao je i župnik Rosančić koji nam je progovorio o još nekim pojedinostima. „Imamo povezanosti s Dubrovnikom, naime dubrovački trgovci su prolazili prema Bosni, i ovdje su – ne baš doslovno na ovom mjestu, osnovali župu Sv. Blaža, pa se i mi nastojimo povezati s Dubrovnikom te smo jedne godine na patron imali predslavitelja iz Dubrovnika. Nastojali smo Dubrovnik dovesti malo u Gradniće, i njihove običaje. Tu suradnju s Dubrovnikom narušila je korona, pa smo morali malo stopirati“, kazao nam je fra Nikola.
Spomenuo je i kako župa broji oko 1 000 duša te da su imali 20 krštenja i 14 sprovoda u prošloj godini. „Bogu hvala, ima mladih ljudi, djece, i to jako talentirane djece. Zanimljivo, malo selo, a svi znaju pjevat’, glumit’… Aktivni su dosta općenito – meni to dobro dođe jer sam sam na župi. Imamo 25 framaša i trećoredce. Dugo se nije mogao osnovati Treći red pa mi je drago da se uspostavio dok sam ja ovdje. Trenutno ih je osam, ali napredujemo polako.
Imamo ministrante, čitače i, zanimljivo, biblijsku skupinu koja djeluje pet godina. Iako stalno imamo duhovne obnove i molimo, novih duhovnih zvanja, nažalost, nemamo, a glede mojih župljana – oni su super, ostavim im kuću, crkvu i ne brinem“, zaključio je gradnićki župnik.
Nas su Gradnićani osvojili vjerom, pouzdanjem u Boga, susretljivošću, zajedništvom i ljubaznošću, ugostili su nas domaćinski i ostavljali na ručku. Ispratili nas čvrstim stiskom ruke i Božjim blagoslovom te snažno utvrdili u vjeri da Crkva ima na koga računati i među vjernicima laicima.
