Kada bi iz groba uskrsnuo čovjek koji je prije pola stoljeća otišao na drugi svijet i jednoga jutra osvanuo u Brotnju, sigurno bi pomislio da je zalutao i stigao u neki drugi kraj. U neki drugi svijet.
Možda bi pomislio da su ga anđeli, nebeski čuvari, poveli na nagradno putovanje i doveli u talijansku Lombardiju, njemačku Vestfaliju ili francusku Provansu. Promjene su otišle u širinu i dubinu tako da Ero s onoga svijeta ne bi našao ništa od onoga što je ostavio u starome rodnom kraju.
Na međugorskoj Tromeđi, na starome autobusnom stajalištu, ispred male i neugledne kuće koja se krstila imenom “Kod veselog Vrane”, nakon jalovih godina i uzaludne borbe s uzgojem duhana i vinove loze, broćanska sirotinja polazila je u dalek i nepoznat svijet. Odlazila je do krajnjih točaka do kojih su vlakovi vozili, brodovi plovili i zrakoplovi letjeli. Ljudi su odlazili pognute glave, oborenih pogleda i suznih očiju. Tako je uvijek kada sve pođe naopako i kada se izgubi nada i životni pravac. Onom tko ne zna, reći ću da u duši Brotnjaka ima obilje ponosa i dostojanstva – vrijedan je i pripravan na borbu s vremenom i nevremenom, s nepravdom i nametnutom hipotekom neprijateljskog kraja.
Nikome nije lako ni jednostavno uletjeti u nov i nepoznat svijet. Kad država zaškripi i popuca po linijama zajedništva, kada bura zacvili notama crnila, ljudi se pomjeraju po osobnoj nuždi i potrebi. Često i po tuđoj volji! Nesreća je kada s rodne grude odlaze vrijedni i učeni ljudi čije ruke nikada ne miruju i čija glava nikada ne drijema, čije oči gledaju lijevo i desno, a uvijek pravo i pravično.
Na mjestu gdje je bila mala soba “dva s dva”, gdje su se gastarbajteri opraštali od najbližih, danas je moderno prometno okretište. Iz svih smjerova, kao mušice za vrelih ljetnih dana, stižu osobna vozila; tako je promet moguće regulirati samo na ovakav način. Jedan smjer vodi na desnu stranu u smjeru Širokog Brijega, drugi ulijevo prema središtu Međugorja, prema glasovitom marijanskom svetištu.
Na dvije stotine metara od kružnog toka, s desne strane, nalazi se sportski centar Nike Dodiga. U raslinju kakvo se može vidjeti u bujnoj središnjoj Bosni, smještena su odbojkaška i teniska igrališta i nekoliko travnatih terena za pripreme nogometaša najviše vrste. Naravno, i nekoliko bazena do kojih je, za vrelih ljetnih dana i hercegovačkih vrelina, teže doći nego do plaža u lijepim Tučepima.
Oko sportskog centra Nike Dodiga nalaze se četiri zanimljive obiteljske kuće.
Jedna je Vladimira Vasilja, bivšeg vratara slavne hrvatske nogometne reprezentacije.
Druga je Marina Šege, vratara moćne hrvatske rukometne reprezentacije.
Preostale dvije obitavališta su svjetskih tenisača – Marina Čilića i Ivana Dodiga.
Četiri međunarodna sportaša, iz jednog malo većeg dvorišta, pronosili su i pronose sportsku slavu susjedne Republike Hrvatske. Nadmeni i oholi Zagreb to ne vidi, ne prepoznaje, kao što ne vidi i ne prepoznaje stotinu drugih pojava i osoba. Matičnoj domovini Bosni i Hercegovini i tako je svejedno.
Kada putnik i namjernik s Tromeđe i njezina kružnog toka pođe u smjeru Ljubuškog na drugom kilometru dočekat će ga raskošno Herceg etno selo. E, tu se mora zastati.
Restoran i ljubazno osoblje, šetnice, kućice, hotel i na samome kraju bazeni s pratećim objektima, ponudit će čovjeku tjelesnu i još više duhovnu okrjepu. Oko raskošnog sportskog centra Nike Dodiga i prelijepog etnosela braće Barbarić nema vrela ni potoka, rijeke ni jezera, ali vode ima u obilju. Vrijedni i pronicljivi ljudi zavirili su u utrobu zemlje i tamo pronašli ono što ih zanima, za čim su tragali i što ih je potaknulo na gradnju sadržaja dostojnih urbane, primorske turističke sredine.
Prije nekoliko dana u uredu se oglasio telefon.
Ništa neobično.
Svaki čas netko zove i nešto pita.
”Je li ono ovako ili onako?”
”Što će biti i čemu se možemo nadati?”
”Je li sudac pravičan,
da nije korumpiran?”
Svašta se u narodu priča.
Ovaj razgovor bio je drukčiji.
S druge strane telefonske linije bio je malo hrapav, ali ugodan ženski glas.
”Jeste li u uredu? Mogu li na kratko navratiti?”
Nekoliko trenutaka kasnije u uredu se pojavi osoba koju sam nekada u nečemu zastupao. Nakon kraćeg razgovora zapita me:
”Zašto nikada ne navratite kod nas? Znam da tim putem često prolazite.”
Dok sam slušao lagani prijekor, doznao sam da na nekoliko kilometara od Herceg etno sela, nadomak Mostarskih vrata i drevnog grada Ljubuškog, ima kompleks u kojemu su izgrađena dva velika i jedan mali bazen.
”Onaj mali je za djecu i početnike škole plivanja”, objašnjava mi moja gošća.
Dakle, na prostoru od međugorske Tromeđe do Mostarskih vrata, na udaljenosti od 10 kilometara, nalazi se, ni manje ni više, nego deset suvremenih bazena. A nigdje vrela ni potoka, nigdje rijeke ni jezera. Samo suha, tvrda i kamenita zemlja hercegovačka.
Zato s pravom Ivo Andrić piše: “Hercegovina, osobito onaj južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. To su ljudi koji su više skloni računu nego emociji, ali ta njihova računica korisnija je zajednici i pojedincu, nego namjere usporenih ljudi zamagljena pogleda i nejasnih namjera.”
Tako piše i fra Didak Buntić, velikan hercegovačkog kraja:
”Da je nama imati domaću vlast i domaću upravu, u Hercegovini ne bi bilo siromaška i nesretna čovjeka.”
Još da nam s oklopnim vozilima i tenkovima u domaću Hercegovačku banku ne upadoše “demokratske snage” i iz nje sve ne odnesoše!
Gdje bi bio kraj eksploziji takva uzleta!?
Oko etimologije imena Brotnjo u povijesnim knjigama spominje se nekoliko mišljenja. Prevladalo je ono koje hoće reći da se etimologija imena nalazi u imenu biljke broć – Rubia tinktorum – od koje se dobivala purpurno crvena boja. Od prvoga spomena i 1273. godine, teritorij Brotnja mijenjao se ovisno o političkim prilikama. Nekada je bio u sastavu rimske provincije Dalmacije, nekada u sastavu Primorske banovine, nekada u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, pa stare i nove Jugoslavije i, konačno, u sastavu države Bosne i Hercegovine.
Putujući povijesnim knjigama, nije teško uočiti da su poslije II. svjetskog rata putovi Brotnjaka bili zamračeni, blatnjavi i zakrivljeni. Malo se kada znalo gdje počinju, kuda vode i gdje bi mogli završiti. Bila su to vremena u kojima se živjelo bez nade, bez prava na nadu i nešto drukčiji, bolji život.
Ljuta hercegovačka žega, orkanska bura, a između njih teške kose kiše, na suhoj zemlji nisu dali da na običan način nikne sve što je u zemlju posijano i posađeno, da sazri i sačuva se do vremena berbe. To je bilo vrijeme u kojemu je život u Brotnju bio čista avantura i neizvjesnost.
Putujući stranicama povijesnih knjiga, nije teško uočiti da je Brotnjo bio zabačen kraj kojega se povijest doticala samo u prijelomnim povijesnim trenucima. Onda kada se uzburkaju tmurni oblaci beznađa koji navješćuju vremena teža od grada i tuče, i kada zatrube ove ili one trube, i kada se odrastao čovjek mora odazvati pozivu kralja, cara, sultana, poglavnika i svakog vrhovnika.
Nakon II. svjetskog rata Brotnjo je, poput zgarišta, ostalo zaleđeno u neizvjesnosti kojoj se nije nazirao kraj. U maloj međugorskoj župi sv. Jakova 386 mladića i očeva je nestalo. Za mjesto njihova smaknuća do dana današnjeg nije se saznalo.
Prema službenom popisu, nakon II. svjetskog rata, u susjednoj općini Ljubuški nestalo je 758 mladića i očeva. Stjepan Skoko, kako se govori – naš Ivan Meštrović, modelirao je spomenik majci. On, u središtu Ljubuškog, ponosno stoji i opominje da se takvo nešto nikada više ne smije dogoditi.
Istina, kriva drveta i luda svijeta nikada neće nestati – kaže jedna pučka mudroslovca. Podzemna strast balkanske krvi, s generacije na generaciju, zna buknuti neslućenom silinom i zatrpati svaku svjetlost i svaku nadu. Razuman čovjek spotakne se pri spoznaji da živi na prostoru gdje čovjek na čovjeka zna udariti takvom silinom, silinom do istrjebljenja. Čovjek ne zna gdje bi mogao pobjeći od zla i skloniti se od mržnje. Što potiče ljude da se u jednom trenu počnu tući – praktično u svome dvorištu u kojemu su se u djetinjstvu zajedno igrali i godinama odlazili u istom smjeru i s istim potrebama?!
Miroslav Krleža žestoko je razumio svoje vrijeme:
”Svi naši narodi njeguju svoj nacionalizam po istom pravilu, istim riječima i po istom modelu, pa tako obmanjuju sebe i svijet oko sebe o nekim svojim specifičnim, genijalnim, nebeskim osobinama.”
Eto, tako pred ponosnim i radinim broćanskim čovjekom svatko bi trebao zastati, iskazati mu poštovanje i pustiti ga da u miru stvara. Jer njegove ruke, napisao sam, nikada ne miruju; njegova glava nikada ne drijema.
Autor: Josip Muselimović, odvjetnik, književnik, akademik / Večernji List
