Na spomendan blaženog kardinala Alojzija Stepinca u Međugorju je misno slavlje za pobijene fratre i puk iz ove župe predslavio fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”.
Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Živimo u takvom svijetu u kakvom živimo. Netko kaže da je prije bilo bolje, netko da čeka drukčija vremena, a netko opet živi puninom života bez obzira na okolne događaje. Nadam se da smo među njima. Mi, naime, nismo imali niti ćemo imati bolja ta bolja vremena. Živimo ovdje i sada te trebamo dati sve od sebe da uspijemo u tom životu.
Zapadna uljudba kojoj pripadamo negdje tamo u 18. st. proglasila je da je čovjeku dovoljan njegov razum, njime se može riješiti bijede, praznovjerja i svega lošega. I tako do danas. Sav taj pokret proglasila je prosvjetiteljstvom. Ali se čovjek nažalost nije prosvijetlio. Zapali smo u gustu tamu.
Dogodilo se to zbog toga što su Boga ostavili po strani. A on je jedino pravo svjetlo. Samo s njim ruku pod ruku možemo na ovoj zemlji riješiti sve svoje poteškoće, oslobođeni doći jednoga dana pred njegovo lice i ući u vječnu svjetlost.
Primimo ovo k srcu i oslobodimo se loših utjecaja i zaključaka. Odbacimo svaki grijeh i svaku pogrješku, a prigrlimo svaku Božju riječ.
Kako nam svjedoči Stari Zavjet nekada davno Bog je između svih naroda izabrao jedan narod, bio je to židovski, da bi ga vodio i preko njega progovorio svemu svijetu. Puno im je toga dobroga učinio. Izbavio ih je tako iz egipatskoga ropstva i poveo putem oslobođenja obećavši im da će uvijek biti uz njih. A oni su mu samo trebali biti vjerni i ništa više. Pa su sve to potvrdili i onim Savezom na Sinaju.
Znamo da je povijest nažalost tekla drukčije. Nije im se uvijek dalo ići Božjim putem, zazivali su ga i nastojali mu biti vjerni onda kada bi zapadali u teške nevolje. A Bog bi im se uvijek smilovao i priča bi počela ispočetka. No, taj je nauk bio skup i preskup. Nestajalo ih je, drugi su ih progonili, morali su se mukotrpno dizati.
Jedan od uzroka svega toga bio je taj što su se znali povesti za lošim primjerom drugih oko sebe. Činilo im se da je tako lakše, suvremenije, bliže našemu razumu. I teško pogriješili.
Nije se to događalo samo tamo nekim Židovima u davna vremena. To se nažalost događa i našem narodu, ma iz kojih država mi potjecali. Posebno se to događa u ovim krajevima gdje vlada zapadna uljudba.
Ta uljudba odbaci Boga u nastojanju da sama postane takvom. Došavši do velikog životnog blagostanja učinilo joj se da je to ono što ju čini božanskom pa je počela odbacivati zakone života. Prestala je rađati djecu i nadomjestila ih kućnim ljubimcima, prestala se diviti onome božanskom u ovome svijetu a okrenula se onome što se može opipati rukama. I dovela nas na rub propasti.
Onaj tko se doživljava kršćaninom ne bi smio ići tim putem. Vjeruje li više zapadnoj uljudbi nego riječima Svetoga pisma i riječima svoje Katoličke Crkve on jednostavno nije kršćanin. Ohladio se, razvodnio svoje mišljenje i isključio se iz kršćanske zajednice. Nije onda čudno da ju napušta pod izgovorom da ona ne štiti ljudska prava i bla, bla, bla.
Danas se spominjemo jednoga između nas koji je znao ostati vjeran i u isto vrijeme biti potpuno suvremen. To je bl. kardinal Alojzije Stepinac. Živio je u vrijeme zlosilne velikosrpske Prve Jugoslavije, u vrijeme strašnoga Drugoga svjetskoga rata, u vrijeme komunističke Druge Jugoslavije. Nije nikada pokleknuo i nije se nikada tužio na ta vremena i očekivao neka bolja. Bio je sa svojim Bogom, hodio njegovim putem i iz toga izvlačio zaključke za svoj svakodnevni hod.
Život je, znamo, završio mučenički. Otrovali su ga jugokomunisti. Mogao je, pak, da sve bude drukčije. Nudili su mu sve i svašta samo da počne s njima surađivati, a ne s tim papom u Rimu. I nisu ga uspjeli slomiti. Zbog njegove vjernosti papa ga proglašava kardinalom što je razbjesnilo jugokomunističke vlastodršce. Uzalud. Crkva je očito znala što čini i nije se dala prepasti. Dobro je pamtila da je mučenička krv sjeme kršćanstva.
Uhitili su je i osudili. Prije nego što je pošla u tamnicu, dopustili su joj da se oprosti od svojih prijateljica. Ona uze svoju krunicu i svakoj od njih dade dio. Sebi je zadržala križić. Njemu, svome Gospodinu, predala je u ruke svoje časove. Njezine su joj prijateljice trebale u tome pomoći – moliti skupa s njom. No, one su bile slabe. Zatajile su svoju vjeru. Nakon nekoga vremena ipak su smogle snage i skupile se na samotnome mjestu. Sastaviše krunicu i poslaše je svojoj prijateljici u tamnicu. Osjećaj da su se radi nje njezine prijateljice ponovno skupile i poslale joj krunicu veoma ju je obradovao i ojačao. Ispovjedivši opet svoju čvrstu vjeru, predala je svoj mladi život.
Dogodilo se ovo u Meksiku za vrijeme socijalističkog progona kršćana, a moglo je biti i u Španjolskoj za vrijeme udara komunista na nju, ili u Rusiji, Poljskoj, Češkoj, svuda tamo gdje je zavladao komunizam. Zlo je napadalo sa svih strana uvjereno da će pobijediti, a svjesni kršćani su odolijevali znajući da su na Božjoj strani i da je pobjeda njihova.
Dogodilo se to i u ovim krajevima, ovoj Hercegovini gdje smo sada, dok su je jugokomunisti »oslobađali«. Ubili su tada 50 hercegovačkih franjevaca, u drugim krajevima još njih 16, sveukupno 66. Nažalost još nismo uspjeli popisati točan broj članova vjernoga puka Božjega. Znamo da je iz ove župe Međugorje ubijeno 279 osoba. Odavde potječe ili je tu službovalo 6 ubijenih franjevaca. Iz čitlučke općine, kojoj pripada Svetište Kraljice Mira, ubijene su 1.582 osobe. Sveukupno je u Hercegovini ubijeno oko 20.000 osoba u Drugom svjetskom ratu i poraću ili svaka 10. Strahovite su to brojke, pa se pomalo čine i nestvarnima.
No, puk je uvijek znao i pamtio što se događalo. Usuđivao se to očitovati i vani te je zbog toga morao ići u jugokomunističke tamnice ili bi čak dobio metak u čelo. Na drugoj strani su bili oni koji su i Kraljici Mira, sjećamo se toga, pokušavali zapriječiti put da ne dođe među nas. Ali ona je zajedno sa svojim vjernim pukom pobijedila.
Sve je ovo utkano i u namisao Groblja mira gore na Bilima, zaravni između Mostara i Širokog Brijega. Jugokomunisti su u ona nesretna vremena tuda sijali smrt i tamu. Nisu birali, smicali su sve što im se činilo da im stoji na putu.
No, hrvatski puk se tomu odupro. One naše žene u crnom, koje su žalile za svojim ubijenima, molile su se da jugokomunističko zlo nestane i ono je nestalo. Danas njihova djeca na Groblju mira podižu križeve za ubijene iz svoje obitelji ili ih podižu onima za koje nema više nitko to učiniti. Sjećaju se da je žrtva naših predaka utkana u našu današnju slobodu. Ako ih budemo zaboravili, zaboravit će i drugi nas.
Sv. papa Ivan Pavao II. pozvao je u svoje vrijeme Crkvu da popiše suvremene mučenike. Nalaze se oni kako u krajevima koje nazivamo istočnom Europom, tako i u onima koje nazivamo zapadnom. Hvala mu na tome i na svemu što je činio.
Jedno od zvona koje ukrašava crkvu Sv. Josipa na Groblju mira ima zaziv Kraljice Mira, moli za nas. Podrazumijeva se da to nije slučajno i da nije slučajno u srži te namisli pojam mir. Ma samo nas Bog preko Kraljice Mira može spasiti.
Prisjetimo se svjedočenja o znakovima koji su se ovdje događali, o onoj riječi »mir« napisanoj na nebu. Onaj tko je povjerovao tim svjedočenjima nije baš razumio o čemu se tu radi. Pa je onda Kraljica Mira kroz poruke počela govoriti kako se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Ni to nije baš bilo razumljivo. Kakvi ratovi? Onda je svima sve postalo jasno kada je umjesto riječi počelo govoriti oružje.
Danas su vremena opet teška. Ne znamo hoće li biti rata i gdje, ali znamo da molitvom možemo spriječiti nevolje koje žele navaliti na nas. No, kasno je početi moliti se kada one već dođu, treba se moliti sada da se one uopće ne dogode.
Znajmo stoga zastati tijekom dana pred svojim Bogom i preispitati se jesmo li išli ovim i sličnim putevima. Budemo li mu nevjerni događat će nam se teški stvari, a ako naš korak bude vjeran taman nas ubili pobijedit ćemo. To je smisao kršćanskoga života, to je jedino što se isplati slijediti na ovoj zemlji. Bl. Alojzije Stepinac, koji će biti svet jer je Bog njegovu svetost potvrdio priznatim čudom, na to nas poziva. Nemojmo ostati gluhi i nijemi. Amen!
fra Miljenko Stojić
