Počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., preminula je 31. siječnja u bolnici u Mostaru, u 85. godini života, okrjepljena svetim sakramentima.
Sprovodni obredi za Ružicu Ćavar, OFS, bit će u četvrtak 3. veljače u Širokom brijegu u 15 sati – piše IKA.
Ružica Ćavar, dr. med. i dr. stom., rođena je 13. ožujka 1937. u Proboju, u Općini Ljubuški u Hercegovini, u hrvatskoj katoličkoj seljačkoj obitelji Čuvalo. Godine 1943., tijekom Drugog svjetskog rata, obitelj se preselila u Srijemsku Kamenicu kod Petrovaradina.
Ružica je u Srijemu provela djetinjstvo i ranu mladost, do završetka srednje škole. Ondje je kao dijete, nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske, vidjela strahote stradanja srijemskih Hrvata te je u obitelji stalno slušala o stradanjima bliže rodbine i ostalih Hrvata u zavičajnoj Hercegovini, na križnim putevima nakon rata.
U mladenačkim danima preselila se u Zagreb gdje je završila Stomatološki, a zatim i Medicinski fakultet. Specijalizirala je dječju i preventivnu stomatologiju, i na Školi narodnog zdravlja „Dr. Andrija Štampar“ završila postdiplomski studij iz javnog zdravstva i epidemiologije.
Najvažniji temelj i ideja vodilja u životu bili su joj naravna, univerzalna i kršćanska katolička moralna načela, koja je primila odgojem od rođenja i za koja se uvijek zalagala. U okviru tih ideja, najveća ljubav i ideal bila joj je samostalna i slobodna država Hrvatska.
U studentskim danima kretala se uvijek u društvu mladića i djevojaka istomišljenika. U svibnju 1965. zajedno s drugim mladima završila je u zatvoru. Od tada je stalno bila pod nadzorom Udbe, s otvorenim dosjeom.
U studentskim vremenima upoznala je idealista i robijaša Matu Ćavara, apsolventa prava iz Širokog Brijega, s kojim se vjenčala nakon završenog studija. Rodili su četvero djece. Suprug Mate je, zbog aktivnog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću i mnogih ranijih uhićenja, morao napustiti domovinu. U inozemstvu se, uz rad za obitelj, i dalje, ilegalno, posvetio radu za slobodu Hrvatske.
Dr. Ružica Ćavar je, uz najveće poteškoće i s velikom požrtvovnošću i dostojanstvom, ostala s djecom u domovini. Godine 1980., poslije smrti Josipa Broza Tita, nakon brutalnog pretresa stana, pred malom djecom, odvedena je od kuće. Ubrzo je bila puštena, no na četiri godine je ostala bez putovnice. Godine 1989., na poziv Društva „Hrvatska žena“ iz Chicaga, boravila je desetak dana u SAD-u gdje je održala nekoliko predavanja za hrvatsko iseljeništvo, te je nastupila u hrvatskim radio-emisijama. Od 1977. godine bila je stalna suradnica hercegovačkog katoličkog zbornika „Kršni zavičaj“ za koji je pisala članke i studije o obiteljskoj problematici, posebno o zaštiti svakog ljudskog života od samog začeća, o dostojanstvu čovjeka, braka obitelji i naroda, te općenito o življenju u skladu s Božjim i ljudskim dostojanstvom.
Odmah na početku demokratskih promjena u Hrvatskoj, 25. ožujka 1990., utemeljila je, zajedno sa svojim suradnicima i istomišljenicima, Hrvatski pokret za život i obitelj. Predsjednica Pokreta bila je od osnutka do 2015. godine kada je postala počasna predsjednica. Nakon 18 i pol godina boravka u tuđini, suprug joj se 1991. vratio iz inozemstva.
Iste godine njihova dva sina bila su na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Zbog silnog straha i brige da ih zločinci ne bi zlorabili u napadima na bilo koji narod, dr. Ružica Ćavar neprekidno je razmišljala kako spasiti njih i ostale hrvatske vojnike. Dan 7. srpnja 1991., u ime neformalnog pokreta roditelja za spas hrvatskih vojnika iz JNA, pokrenula je javne molitve na trgovima, najprije na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, a zatim je pismima potaknula takva okupljanja i u drugim mjestima u Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Pisala je pisma komandantima JNA da puste hrvatske sinove, i u tu svrhu organizirala pohode sa svijećama, nakon večernje molitve, oko komande Pete armijske oblasti u Zagrebu, sve dok se na komandi nije zavijorila hrvatska zastava. Organizirala je, u ime zagrebačkih majki hrvatskih vojnika u JNA, veliki skup roditelja u dvorani „Globus“ u Zagrebu, 25. kolovoza 1991., na kojem je dogovoreno da se osnuje Pokret majki za mir „Bedem ljubavi“, koji je krenuo u sve poznate akcije majki za spas svojih sinova iz JNA.
Osobno je najviše djelovala kroz Hrvatski pokret za život i obitelj, u čije ime je pokretala i sudjelovala u mnogim prosvjednim, mirovnim i molitvenim akcijama zajedno s organizacijama stradalnika Domovinskog rata. Molitvene akcije za mir, za istinu o sudbini nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja, povratak prognanika i izbjeglica na svoja slobodna tisućljetna ognjišta, te posebno za spas nerođenih života i dobrobit obitelji, neprekidno traju, ali ne više na javnim mjestima, nego u crkvama.
Također se tijekom Domovinskog rata neprekidno angažirala u prikupljanju i raspodjeli humanitarne pomoći ugroženim obiteljima. U Domovinskom ratu su joj sva trojica sinova sudjelovala kao branitelji.
Mirovni spomen-prostor, mjesto okupljanja majki i molitava sa svijećama 1991. godine, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, s velikim drvenim križem na kojem piše „Mir“ na nekoliko jezika, i s velikim natpisom „Bože čuvaj Hrvatsku!“, te sa strane manjim natpisima „Najveća slava i hvala vitezovima, braniteljima i osloboditeljima domovine Hrvatske!“, te „Pravo na život od začeća, pravedan mir, sloboda i demokracija!“, kao i stalno goruća svijeća za poginule branitelje, i kao svjetlo za budućnost, održavao se, uz brigu i nadzor dr. Ćavar, do 2000. godine kada je netragom nestao preko noći.
Od rujna 2000., kada su započela uhićivanja hrvatskih branitelja, organizirala je, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, Društva „Hrvatska žena“ i Marijine legije, i molitvu svete krunice za hrvatsku Domovinu i uhićene hrvatske branitelje, na Kamenitim vratima u Zagrebu, svakoga petka u 10 sati, što neprekidno traje.
Također, redovito, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, od početka je pratila suđenja na Županijskom sudu u Zagrebu, hrvatskim generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, od lipnja 2007. godine, te generalu Branimiru Glavašu i suoptuženim braniteljima, od rujna 2007. godine, s kojih je izvještavala u člancima sa svojim zapažanjima.
Tijekom svoga djelovanja napisala je brojne članake obiteljskog, moralnog, kao i političkog sadržaja, u raznim listovima i časopisima. Nastupala je u radijskim i televizijskim emisijama, te je održala brojna predavanja poticajnog sadržaja za dostojanstven život i rad na temeljima ljubavi i mira.
Podsjećamo, 2014. godine, prije početka prosvjeda „Raskinimo vatikanske ugovore“ koji su organizirale ateističke i sekularističke udruge na Trgu Petra Preradovića (Cvjetni trg) u Zagrebu, tada 77-godišnju dr. Ćavar fizički je napao muškarac dok je skidala transparent s ograde pravoslavne crkve Preobraženja Gospodinova, pri čemu je u padu zadobila dvostruki prijelom ruke.
Dr. Ćavar bila je članica Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, počasna članica Predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, članica Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, Matice hrvatske, Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD), Društva hrvatskih intelektualki, Hrvatskoga kulturnoga vijeća, Hrvatskoga domobrana i drugih domoljubnih udruga. Također je bila počasna članica Društva „Hrvatska žena“ i Društva „Hrvatska žena – Katarina Kotromanić Kosača“.
Od svibnja 2010. bila je članica Franjevačkog svjetovnog reda (OFS).
Odlukom prvoga predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, na Dan državnosti 30. svibnja 1996. odlikovana je Redom Stjepana Radića.
U Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema, u prvom svesku izdanom 2011. godine, nalazi se i članak o dr. Ćavar.
Godine 2019. primila je zahvalu za životno djelo od Udruge „Hrvatska za život“.
Godine 2021., uz Dan Grada Širokoga Brijega, 15. kolovoza – Veliku Gospu, primila je javno priznanje, Zlatnu plaketu „Grb Grada Širokoga Brijega“, koju je posmrtno primio i njen suprug Mate Ćavar.
