Franjo Milićević je bio središnja ličnost hrvatskoga kulturnog preporoda u Hercegovini. Njegov kulturni i prosvjetni rad je mnogostruk. Djelovao je kao pisac, učitelj, upravitelj tiskare, pokretač i urednik kalendara i novina u Hercegovini. On je cijeli svoj život proveo bijući bitku za narodne ideale i budeći hrvatsku narodnu svijest.
Radio je neumorno na kulturno prosvjetnom polju kako bi naš narod izvukao iz stoljetnog duhovnog mraka. Iako se nije odlikovao genijalnošću, a nije bio ni doktor znanosti ni akademik, ali je kao obični svećenik – franjevac vođen velikom ljubavlju prema svome narodu, učinio mnogo više nego što se u jednom doista teškom vremenu tuđinske vlasti moglo i zamisliti. U svome kulturnom radu nailazio je na silne teškoće i zapreke, ali ga ništa nije moglo omesti da radi za dobrobit naroda.
Ni turski ni austrijski vlastodršci nisu ga štedili jer su u njegovom radu gledali opasnost za svoju vladavinu. Na žalost, nije ga shvaćao ni biskup ni njegova zajednica koji su ga ostavili sama u najtežim trenucima. Zbog svoga rada u tiskari postao je nepoželjna osoba u Mostaru i u Hercegovini, pa je teška srca morao napustiti i franjevački red i svoj grad Mostar i skloniti se u Dalmaciju i čekati bolje dane.
Milićević je nesumljivo jedan od najsvjetlijih likova hrvatske kulturne prošlosti u Herceg-Bosni. Sve do 1945.godine slavljen je kao apostol hrvatstva. Međutim, dolaskom jugokomunista na vlast Milićević doživljava sudbinu mnogobrojnih hrvatskih pisaca i kulturnih pregalaca Bosne i Hercegovine i potupno se prešućuje i pada u zaborav, kao da nikada nije ni postojao.
Životopis Franje Milićevića
Rođen je u Velikom Ograđeniku pokraj Čitluka 10. listopada 1835.godine u siromašnoj seljačkoj obitelji. Kad mu je bilo sedam godina, nekim slučajem izgori njegova roditeljska kuća, i obitelj se tada preseli u Mostar. Pučku školu završio je kod franjevaca u Mostaru, a zatim odlazi u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg. Godine 1858. godine ušao je u Franjevački red. Filozofiju i teologiju studirao je u Italiji, gdje je zaređen za svećenika 1860.godine. Sljedeće 1861. završio je nauke i vratio se u domovinu.
Prvu svećeničku dužnost dobiva kao Župni pomoćnik u Veljacima, gdje je istovremeno bio učitelj pučke škole. Godine 1863. godine odlazi za župnika u Gradniće gdje ostaje samo godinu dana. Zatim je određen da pođe u pomoć dalmatinskim franjevcima. Tamo ostaje do 1871.godine. Taj sedmogodišnji boravak u Dalmaciji znatno će utjecati na Milićevića jer je imao prilike da upozna narodni i kulturni preporod u Hrvatskoj. Kad se vratio u Mostar 1871.godine određen je za učitelja pučke škole u Vukodolu u Mostaru. Slijedeće 1872.g. Milićević utemeljuje tiskaru u Mostaru koja je naručena iz Beča uz pomoć biskupa Kraljevića i franjevaca. Milićević je rukovodio tiskarom, a nadzor nad njim vršio je biskup Kraljević do godine 1876. Tada se biskup povlači a zatim i franjevačka zajednica, a Milićević ostaje sam na poprištu borbe bez ičije podrške. I tako dolazi do suprotnosti s onim što je najviše volio a to je njegova redovnička zajednica. Nije uslišana njegova molba da ostane franjevac i da rukovodi tiskarom, zato on teška srca istupa iz Franjevačkog reda i prelazi u svjetovne svećenike. Prima ga šibenski biskup za župnika u Primotovce pokraj Skradina. Tiskaru je ostavio kod svog brata Šimuna koji je upravljao tiskarom po uputama svoga brata. Tiskara te godine dobiva ime Tiskara Don Franje M. Milićevića.
Godine 1882.godine Milićević se vraća u Mostar i tada počinje drugo poglavlje njegova kulturnog i nacionalnog rada. Slijedeće godine 1883.godine pokreće prve nezavisne novine u Herceg-Bosni, Hercegovački bosiljak, Novi Hercegovački bosiljak /1884/ i Glas Hercegovaca /1885/ koji je izlazio kao jedini politički list u Herceg-Bosni do 1896.godine.
Kao urednik Glasa Hercegovaca Milićević je bio u stalnom sukobu sa smjernicama službene austrougarske politike. Crnožuti vlastodršci nastoje da ga ometu u njegovom kulturnom radu. To im je na koncu i uspjelo. Netko je vrbovao učitelja i novinara Nedjeljka Radičića iz Splita koji je došao u uredništvo Glasa Hercegovaca. Ubrzo je stekao Milićevićevo povjerenje i na prevaru dobio potpis bolesnog urednika Milićevića i tako preuzeo tiskaru i uredništvo Glasa Hercegovaca polovinom 1896. Iako je Milićević sudski dokazao da je njegova tiskara i da ga Radičić na lukav način prevario za potpis austrijska vlast nije dopustila da don Frano izdaje i dalje Glas Hercegovaca. List je kratko iza toga izlazio, a Radičić je ubrzo umro. Slučaj Radičić ipak nije još uvijek dovoljno rasvjetljen.
Zadnji dio života Milićević je proveo kao župnik u Blagaju. Nije se osjećao poražen jer je njegovo djelo nastavio sinovac mu Ivan Aziz Milićević koji je dao inicijativu da se osnuje Hrvatska dioničarska tiskara u Mostaru, a zatim je pokrenuo pravaški list “Osvit” u Mostaru, čiji je bio urednik. Bilo je to 1898.
Milićević je umro u bolnici u Mostaru 8. veljače 1903. godine. Ukopan je na drevnom mostarskom groblju Šoinovac. Godine 1906. urednik lista “Osvit” Đuro Džamonja u suradnji s nekoliko uglednih Mostaraca podiže mu skroman spomenik na kojem je urezano:
„Pod ovim kamenom otkinutim s hercegovačke hridi leži don Frano Milićević, apostol hrvatstva, čelik karakter kome Glas Hercegovca raznese i sačuva slavu i slavno ime hrvatskom narodu.“
Hrvatsko katoličko pogrebno društvo u Mostaru uz pomoć franjevaca i svih kulturnih ustanova izvršilo je prenos posmrtnih ostataka don Franje Milićevića, Ivana Zovke i Ante Jukića u zajedničku grobnicu na novo katoličko groblje u Mostaru. Podignut im je tada i spomenik. To je bilo 1933.godine. Pošto je novo katoličko groblje moralo nestati iz urbanističkih razloga u gradu Mostaru, posmrtni ostaci trojice hrvatskih kulturnih prvaka, nekom igrom sudbine našli su opet svoj mir na starom groblju Šoinovac. Hrvatsko katoličko društvo u Mostaru na čelu s predsjednikom Dragom Mateškovićem uz pomoć franjevaca podignulo im je zajednički spomenik.
Tiskarski i novinski rad
Ostvarenje i rad prve tiskare u Hercegovini vezano je za ime fra Franje Milićevića.
On oživljava ideju bosanskih i hercegovačkih franjevaca za osnivanje jedne tiskare. I sam izučava tiskarski obrt u Zadru i vrši ozbiljne pripreme za osnivanje tiskare u Mostaru. Prikuplja novčana sredstva u vidu dobrovljnih priloga. Tiskara je naručena u Beču. Iako postoji mišljenje da je tiskara bila poklon bečkog ministarstva vanjskih poslova, to nitko nije mogao dokazati. Tiskara je otposlana iz Beča preko Trsta u Dubrovnik. Ivan A. Milićević o prijevozu tiskare piše sljedeće: Iz Dubrovnika /Gruža/ tiskara je prevezena u Makarsku, jer je otuda bilo lakše prenijeti suhim putem u Mostar. Ne bijaše onda željeznice iz Metkovića do Mostara, a Metković sam ne bijaše ni izdaleka ono što je danas. A ni cesta odnosno putevi nisu bili kao za vrijeme austrougarske uprave. Tek za koji mjesec pođe Milićeviću za rukom da dopremi tiskaru u Mostar. Čitav karavan konja bio je natovaren i konji su sa sanducima dognani u Vukodol, jer je tiskari bila namijenjena dosadašnja školska zgrada. Ali čim je dovezena u Mostar u ožujku 1872.godine turske carinske vlasti zaplijeniše tiskaru.
Biskup Kraljević koji je najzaslužniji za otvaranje tiskare, poduzima sve da se ona oslobodi. Posredovao je i austrijski konzul u Mostaru Pavao Relja kod turske uprave u Sarajevu. Poslije više intervencije i dužeg čekanja iz Carigrada je došlo rješenje da se zaplijenjena tiskara vrati franjevcima. U riješenju je stajalo i to da tiskara može raditi jedino pod uvjetom da se od svake tiskane knjige dostavlja jedan primjerak državnoj biblioteci u Carigrad. Istodobno su zatražene sve pripremljene knjige za tisak na uvid turskim vlastima. I fra Franjo Milićević skupi nekoliko starih izdanja, a među njima ijedan svoj rukopis i to predade turskim vlastima, te tako nestade i posljednje zapreke da tiskara u Mostaru otpočne s radom.
Tiskara je radila u zgradi pučke Škole pokraj biskupije u Vukodolu pod imenom Tiskara katoličkog poslanstva / Typfhographia Missionis Catholicae in Hercegovina/. Ravnatelj tiskare bio je fra Franjo Milićević. U početku je rad tiskare bio jako otežan, jer se osjećao nedostatak radnika. Tako je u slagami radila časna sestra Klotilda Skamperla. Milićević pomoćnik bio je Marko Šešelj Vidakov iz Mostara koji je završio tiskarski obrt u Dubrovniku. Kasnije u tiskari je radio tipograf Josip Depolo i prvi slagarski naučnik Ivan Šimunović. Nad tiskarom je vršio nadzor biskup fra Anđeo Kraljević.
Prve godine rada tiskare tiskan je Pravopis za niže učione katoličke u Hercegovini koji je napisao fra Franjo Milićević. Zatim je tiskan Šematizam franjevački od fra Petra Bakule, kao i kalendar “Mladi Hercegovac”. Ta prva izdanja tehnički su dosta uspjela, osim Šematizma koji nije zadovoljio ni sadržajno ni tiskarski. Kako bi se još više poboljšala kvaliteta rada tiskare naručen je novi tisak iz Trsta, koji je plaćen 300 forinti.
Godine 1876. biskup Kraljević je prekinuo vršiti nadzor nad tiskarom i digao ruke od nje. Kao povod njegova povlačenja navodi se njegovo nezadovoljstvo s tiskanim Šematizmom, koji je bio loše otisnut a slova su nejasna. Ali to nije pravi razlog povlačenja od tiskare Kraljevića. On se odrekao tiskare i ravnatelja Milićevića iz političkih razloga. Sama činjenica da je biskup Kraljević bio veliki turićofil, znao je odlično turski jezik, a odmah poslije posvećenja za biskupa 1865. godine u Zadru, on je proslijedio za Carigrad. U Mostaru je bio član turskog medžlisa i dobro je surađivao sa turskom vlasti. Istina, on je napisao dvije predstavke u Carigrad da zaštiti kršćane, ali je od toga bila mala korist, s obzirom daje ubrzo uslijedio hercegovački Ustanak. Koliko je bio vezan za tursku vlast najbolje govori činjenica daje išao umirivati katolike koji su digli ustanak protiv turskog sultana i nepravde. Mnogo govori i njegov brzojav upućen Berlinskom kongresu u kojem kaže, “Ako ne može ostati turska vlast onda neka dođe austrougarska uprava”.
Iza biskupa Kraljevića od tiskare i njezina ravnatelja distanciraju se i franjevci 1877. što je posebno pogodilo Milićevića. Tako se on našao u situaciji da kao franjevac ne može više rukovoditi tiskarom, jer se to kosilo s temeljnim načelima franjevačkog reda. A on je tako želio da ostane fratar i da vodi tiskaru, pa se obraća franjevačkom generalu u Rim 17. siječnja 1877.godine i moli da mu se udovolji jednom od tri prijedloga:
1. da ostane u Mostaru i nastavi rad u tiskari kao franjevac
2. da prijeđe u Makarsku i isti posao obavlja u krugu tamnošnje provincije
3. da ode u Sarajevo u bosansku franjevačku zajednicu i tamo prenese tiskaru.
U odgovoru iz Rima 5. veljače 1877. godine general mu odgovara da ne može udovoljiti prvom prijedlogu, a drugi i treći se prihvaća ako nađe franjevačku zajednicu koja će ga primiti. A pošto ga nijedn provincijal nije htio primiti u službu, Milićević se ponovo obraća generalu u Rim da mu se dozvoli smjestiti tiskaru kod brata Šimuna u Mostaru ili da preseli u Metković te da mu se odobri tj. prelazak u svjetovno svećenstvo. Odobrena mu je iz Rima samo sehularizacija ako sam nađe biskupa koji će ga primiti u službu. I tako on teška srca privremeno napusti Franjevački red i prelazi u svjetovne svećenike. Nije točno ustanovljeno kada je napustio redovničku zajednicu, ali se zna da je još 18. veljače 1878. godine bio franjevac. Primio ga je šibenski biskup za župnika u Pirmatovce kod Skradina. Tiskaru je ostavio kod brata Šimuna i dao mu uputstva za njezin rad. Istina, tiskara je kroz to vrijeme samo životarila, a u njoj se svake godine tiskao kalendar Mladi Hercegovac, kao i još neka druga izdanja. Tako je završilo jedno poglavlje u kulturnom radu fra Franje Milićevića. Kroz čitavo to vrijeme u tiskari je tiskano 44 knjiga.
Godine 1882. vraća se don Franjo u Mostar i potpuno se posvećuje tiskovnom i novinskom radu. Tiskara tada mijenja ime: Brzotisak don Frane Milićević. Milićević u dogovoru s biskupom Buconjićem pokreće u Mostaru književno poučni list Hercegovački bosiljak. Prvi broj je izišao 1. rujna 1883.godine, unatoč strasnom pritisku cenzure, list je tri puta slagan u tiskari. Naslov lista bio je napisan latinicom i ćirilicom, što jamačno govori da se program lista temeljio na ilirskoj ideji. U petom broju don Franjo je otvorio političku rubriku i austrougarska vlast je zabranila dalji izlazak lista. No Milićević je ubrzo dobio novu dozvolu, i list je nešto preuređen počeo izlaziti pod novim imenom Novi hercegovački bosiljak, koji je ubrzo postao politički čist pod imenom “Glas Hercegovca”. Sve do 1890.godine list je zastupao ilirsku ideju, ali je razvoj događaja utjecao na urednika Milićevića da prihvati pravaštvo.
„Cijelih pet godina uređivao sam Glas Hercegovca pod prigušenim ili muklim glasom u duhu hrvatskog prava“ – pisao je Milićević u svojoj autobiografiji.
Glas Hercegovca odmah u početku okuplja lijep broj suradnika iz redova mlade inteligencije. Pisao je o svim događajima u Bosni i Hercegovini i susjednoj Dalmaciji.
Kada je poznati hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević po kazni iz Mostara premješten u Livno – bosanski Sibir – Glas Hercegovca gaje ispratio dopisom: Na 15. ov. mj. nakon svoga revnog učiteljevanja na ovomjesnoj trgovačkoj školi otputovao je u istom svojstvu u Livno. Kroz ovo kratko vrijeme svoga učiteljevanja znao je steći simpatije ne samo kod svoji đaka katolika, nego i kod istih grko-učenjaka, tako da su ga zvali i u njegovu stanu češće noći, a pri polasku na kolodvor ispratili su ga. Ukoliko smo mogli opaziti Kranjčević je vrijedan mladić, a ako ga Bog poživi, poglavito možemo reći da ga čeka lijepa budućnost. Žaleći naš gubitak, Livnjanima čestitamo dobitak. Silvije! Sretan put!
Tiskara je radila i Glas Hercegovca izlazio do polovine 1896.godine i u njoj je tiskano oko 80 knjiga. Milićevićev rad nastavio je njegov sinovac Ivan Aziz Milićević. Osnovana je u Mostaru Slobodna dioničarska tiskara i pokrenut je pravaški list Osvit u Mostaru. Mostar je u to vrijeme bio žarište kulture zahvaljući slozi mostarskih rodoljuba i takvu slogu Hrvati nikada kasnije nisu mogli postići.
Autor: prof. Ivan Alilović / HUM – Hrvatska uzdanica Mostar, broj 3/11 iz 2013. /
Prilagodba za web: Brotnjo.info
