Bilo je rano zimsko poslijepodne 5. prosinca 1943. godine, kada je K. Sućurac pogodila najveća tragedija u povijesti. Župna crkva sv. Jurja m., bombardirana je od strane Saveznika.
Poginulo je 97 mještana (u crkvi 65 i oko crkve još 32 mještana). Od tih 97 žrtava, 79 je pripisano Ustašama u Jasenovcu. Crkva je uništena do temelja, a zvonik je začudo, nakon što se od dentonacije zanjihao, ostao na mjestu i danas stoji kao trajni spomenik na ovo zločinačko djelo.
Sućurac je tada brojio 2200 žitelja i ovaj gubitak je bila velika tragedija. Gotovo da nema sućuračke obitelji kojoj nije netko stradao. Osim brojnih žrtava, pod smrtonosnim teretom 36 savezničkih bombardera potpuno je razoreno i 38 kuća a 50 oštećeno. Na naše mjesto je toga dana bačeno desetak bombi. Prema ratnom dnevniku 448. ekskadrile, 36 zrakoplova su bacili tog. 5. prosinca, na K. Sućurac, Solin i Split, ukupno 216 bombi, težine 500 funti.
Splitski dnevnik ”Novo doba” je 7. prosinca 1943. ovako opisao tragediju:
”Napadaj na Kaštel Sućurac izvršen je baš u času, kada se narod skupio u crkvu na nedjelnu pobožnost. Upravo je zvonilo treći put za početak pobožnosti, kada je pala prva bomba, kad je nastao strahoviti lom i nezapamćena orljava. Zemlja se poćela tresti, kao da će provaliti vulkan, a neposredno iza toga usljedile su snažne eksplozije, da je pojedincima zastajao dah. Čitav taj pakao i užas trajao je jedva dvije minute, pa se sve stišalo i obavilo čitavi Sućurac u velike oblake dima i prašine. Od učinka te bombe, koja je pogodila samu crkvu, stradali su skoro svi prisutni. Sam svećenik don Ante Rubignoni odmah je izvućen iz ruševina, ali je poslije kratkog vremena izdahnuo na licu mjesta”.
12. travnja 1944. Kaštel Sućurac je bombardiran ponovo, kada je poginulo još 5 osoba, zatim
12. travnja 1944. U dva navrata žestoko je bombardirana splitska okolica, Kaštela, sv. Kajo i Vranjic. Nema podataka o mrtvima.
14. lipnja 1944. su tri skupine bombardera bacile oko 30 bombi i kada je poginula još 1 osoba a 2 su ranjene.
Bilo je rano zimsko poslijepodne 5. prosinca 1943. godine, kada je K. Sućurac pogodila najveća tragedija u povijesti. Župna crkva sv. Jurja m., bombardirana je od strane Saveznika. Poginulo je 97 mještana (u crkvi 65 i oko crkve još 32 mještana). Od tih 97 žrtava, 79 je pripisano Ustašama u Jasenovcu. Crkva je uništena do temelja, a zvonik je začudo, nakon što se od dentonacije zanjihao, ostao na mjestu i danas stoji kao trajni spomenik na ovo zločinačko djelo.
K. Sućurac je tada brojio 2200 žitelja i ovaj gubitak je bila velika tragedija. Gotovo da nema sućuračke obitelji kojoj nije netko stradao. Osim brojnih žrtava, pod smrtonosnim teretom 36 savezničkih bombardera potpuno je razoreno i 38 kuća a 50 oštećeno. Na naše mjesto je toga dana bačeno desetak bombi. Prema ratnom dnevniku 448. ekskadrile, 36 zrakoplova su bacili tog. 5. prosinca, na K. Sućurac, Solin i Split, ukupno 216 bombi, težine 500 funti.
Splitski dnevnik ”Novo doba” je 7. prosinca 1943. ovako opisao tragediju:
”Napadaj na Kaštel Sućurac izvršen je baš u času, kada se narod skupio u crkvu na nedjelnu pobožnost. Upravo je zvonilo treći put za početak pobožnosti, kada je pala prva bomba, kad je nastao strahoviti lom i nezapamćena orljava. Zemlja se poćela tresti, kao da će provaliti vulkan, a neposredno iza toga usljedile su snažne eksplozije, da je pojedincima zastajao dah. Čitav taj pakao i užas trajao je jedva dvije minute, pa se sve stišalo i obavilo čitavi Sućurac u velike oblake dima i prašine. Od učinka te bombe, koja je pogodila samu crkvu, stradali su skoro svi prisutni. Sam svećenik don Ante Rubignoni odmah je izvućen iz ruševina, ali je poslije kratkog vremena izdahnuo na licu mjesta”.
- 12. travnja 1944. Kaštel Sućurac je bombardiran ponovo, kada je poginulo još 5 osoba, zatim
- 12. travnja 1944. U dva navrata žestoko je bombardirana splitska okolica, Kaštela, sv. Kajo i Vranjic. Nema podataka o mrtvima.
- 14. lipnja 1944. su tri skupine bombardera bacile oko 30 bombi i kada je poginula još 1 osoba a 2 su ranjene.
U četiri najžešća angloamerička bombardiranja Splita, najviše su stradali civili i njihova imovina:
- 5. prosinca 1943. poginulo 110 građana (isti dan kada je bombardiran i Sućurac!)
- 3. siječnja 1944. poginulo 20 građana.
- 3. lipnja 1944. poginuo 221 civil
- 19. lipnja 1944. poginulo tridesetak građana (iz roda Krstulovića 13 članova).
Ranjenih je bilo na tisuće
Gotovo da nema mjesta u splitskoj okolici koje nije bombardirano (Omiš, Makarska, Solin, Trogir, Kaštela itd.)
Sveukupno Split i okolica napadnuti su iz zraka 44 puta, od toga Split 22 puta, a u napadima je stradalo 620 civila i 26 vojnika.
Prema ratnom pravu, koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, to je bio ratni zločin, za koji, kako je to ”običaj” kada se radi o hrvatskim žrtvama, nitko nije odgovarao!
TKO JE NARUČIO BOMBARDIRANJE I ZAŠTO BAŠ CRKVA?
Već 1989. skupina sućuračkih entuzijasta iz udruge ”Podvorje”, pokušala je naći dokumente o bombardiranju. Pitali su JNA, ali nisu dobili odgovor, pa su se obratili Menistarstvu obrane V. Britanije, jer je vladalo opće mišljenje da su Englezi izvršili bombardiranje. Englezi su odgovorili da taj dan njihovi avioni nisu poletjeli i uputili ih na Povijesni arhiv zračnih snaga u Alabami u USA. Dobili su odgovor, u kojem su Amerikanci priznali da su taj dan bombardirali područje Splita i okolice. Prema ratnom dnevniku 446. am. bombarderska ekskadrile, 36 zrakoplova su 5. prosinca 1943. bacili na Sućurac, Solin i Split, ukupno 216 bombi, težine svaka 500 funti.
Na povijesničarima znanstvenicima, a ne ”jugoistoričarima”, poput raznih Jakovina, Klasića, Markovina…, je utvrditi pravu istinu temeljem dokumenata, a ne Agitpropovih ”direktiva”, tko je zaista naručio savezničko bombardiranje civilnih ciljeva, a prvenstveno crkava. Je li slučajno bombardirana sućuračka crkva (puna ljudi), crkva sv. Petra u Splitu (srušena do temelja) i još dvije manje crkve i crkva sv. Mihovila u Trogiru (srušena do temelja)!? Jesu li im ”kampaneli” bili mete?
I partizani i četnici Draže Mihajlovića su u to vrijeme imali vezu sa saveznicima i mogućnost naručivanja ”zračne potpore”! Do danas nije jasno tko je naručio bombardiranje, ali u knjizi Kaštel Sućurac iz 1978., izdavač Mjesna zajednica K. Sućurac, na strani 241 stoji: ”Partizani su od saveznika zatražili da bombardiraju tvornicu cementa u kojoj se nalazila velika njemačka posada. Saveznički avioni su, međutim toga dana u 15 sati bombardirali ne podalju tvornicu (udaljena oko 2-3 km zračne crte, op.a.), već sam K. Sućurac”.
Istina je uistinu spora i kasni, ali vjerujem da će uskoro izaći na vidjelo. Nije riječ samo o ovim događajima, potrebno je provjeriti i istražiti čitavu noviju hrvatsku povijest, bez ideoloških sklonosti i zastranjivanja, tako da činjenice govore same za sebe. Držim upravo sramotnim da znanstvenici bilo kojeg naroda, vjere i rase, drže nepromjenjivim i svetim dogme bilo kojeg totalitarnog režima, a takvi upravo u nas dominiraju javnim prostorom. Ti su znanstvenici sramota za znanstvenu akademsku zajednicu i ne mogu po svom ”defaultu” sudjelovati u traženju istine, jer kako reče M.L. King: ”Mrak ne može raspršiti mrak, to može samo svjetlo”. Svu noviju hrvatsku povijest je potrebno znanstveno rasvijetliti i revidirati. Ta riječ ”revizija”, je komunistička naljepnica za one komuniste koji bi skrenuli s ”linije”, pa se uvijek lijepi onima koji govore istinu, a koja nije u skladu s Agitpropovskim ”istinama”. Demantira ih američki znanstvenik povjesničar James M. McPherson koje je definirao revizionizam, kao:
”Kontinuirani dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se mijenjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, vječna i nepromjenjiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju”.
Na primjeru tragedije u Kaštel Sućurcu se najbolje može razumijeti bit revizije novije povijesti i je li to opravdano. Uz ovaj događaj vezane su (najmanje) dvije laži:
1. laž: Drugovi su postavili na kampanelu spomen ploću s popisom poginulih, iznad koje je pisalo ”ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA”. Prestrašno je to što su sućurački komunisti stavili ploću na zvonik koja ne govori istinu, a svi oni i narod su znali tko je počinio zločIn, čak su to i napisali u knjizi ”K. Sućurac” iz 1978.g. Međutim, moralo se šutjeti! Takva je bila Agitpropova ”direktiva”.
Dolaskom slobode, 5. prosinca 1993. stavljena je nova ploća s natpisom: ”NEVINE ŽRTVE SAVEZNIČKOG BOMBARDIRANJA, NEDJELJA 5. PROSINCA 1943. U 15,05 SATI”
2.laž: Od 97 poginulih u i oko crkve, 79 njih je stavljeno na popis u Jasenovcu!? Stavio ih je tzv. ”Jasenovac Research Institute” iz New Yorka, koji ”trpa” u Jasenovac žrtve do kojih god imena dođe, a naši odgovorni, što je sramotno ni JUSP Jasenovac, ih ne demantiraju. U Jasenovac su tako ušle i brojne druge žrtve, koje nisu imale nikakvog dodira s Jasenovcem, kao: 266 žrtava iz El Shata, 75 žrtava četničkog pokolja u Gatima, 29 partizana iz Žrnovnice poginulih na Sutjesci i Neretvi, 75 poginulih u NOB-u iz Vinišća, 15 poginulih iz Tugara, 63 žrtve iz Žeževice koje su ubili Nijemci 1943., 167 osoba iz Solina, poginuli u borbi ili su strijeljani ili umrli od posljedica ranjavanja itd.)
Postavljam pitanje, je li trebalo revidirati ove komunističke i srpske LAŽI, ili ostaviti kako je pisalo?
Samo na ovom primjeru iz K. Sućurca, se vidi da je potrebna revizija naše lažne povijesti koju smo učili u školi. Akademik Dubravko Jeličić, je rekao: ”Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnosti Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo, kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli”. Koliko je laži natovareno hrvatskom narodu čak je i komunist, akademik Dušan Bilandžić izjavio da je ”jugokomunistička znanost obično smeće”.
Nažalost ona još uvijek vlada javnim prostorom!
U Kaštel Sućurcu se svake godine iza II. svjetskog rata, 5. prosinca održava Sv. Misa u poslijepodnevnim satima u novoj sućuračkoj crkvi Sv. Jurja mučenika, kada se čitaju sva imena poginulih, a pred kampanelom svećenik daje odrješenje poginulim. Gradsko vijeće Kaštela je u lipnju 2020. na svojoj 22. sjednici donijelo Odluku da je 5. prosinca Dan sjećanja na žrtve II. svjetskog rata u Kaštelima.
Nakon što pravi znanstvenici istraže dokaze i činjenice iz novije hrvatske povijesti (ne samo o ovoj tragediji), nakon što svaka nevina žrtva iz II. svjetskog rata i poraća te iz Domovinskog obrambenog rata bude dostojno ukopana, jer ”pravo na suzu ne zastarijeva” kako reće Victor Hugo, neka naš podijeljeni hrvatski narod istina zauvijek pomiri i smiri.
Prof.dr.sc. Mihovil Biočić / Kamenjar.com
