Jučer se u javnom prostoru našeg grada podiglo nešto prašine zbog otkazivanja prije skoro mjesec dana zakazane manifestacije „Jedna si jedina Bosna i Hercegovina“ u povodu Dana državnosti BiH – 25. studenog.
Riječ je o kulturno-umjetničkom programu učenika mostarskih osnovnih i srednjih škola koje program izvode na bošnjačkom jeziku, pod pokroviteljstvom županijskog Ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i športa, a u organizaciji „Koordinacionog tima 22 škole Mostara“, kako se to (pretpostavljam neformalno) tijelo predstavlja u javnosti. Nakon što je prekjučer, 23. studenog popodne, putem SMS poruke otkazan dogovoreni program (kako se u poruci navodi „iz objektivnih razloga“), informiran sam da su sve škole putem svojih facebook profila obavijestile učenike i goste da se mijenja lokacija održavanja svečanosti a većina njih je u toj obavijesti navela da je razlog takvoj odluci „neispunjenje zahtjeva od strane organizatora, upućenih Domu „Herceg Stjepan Kosača“. Sve su škole razlog odustanka formulirale manje-više slično osim Srednje elektrotehničke škole koja je u svojoj objavi taj razlog eksplicite i navela:“uklanjanje obilježja paratvorevine Herceg Bosna“.
I doista, mogu potvrditi da je gđa. Seada Kuštrić, ravnateljica IV. O.Š. u ime navednog „Koordinacionog tima“ putem viber-poruke od mene zatražila uklanjanje zastave hrvatskog naroda za vrijeme održavanja svečanosti. Ja na to nisam pristao te sam objasnio gđi. Kuštrić da je zastava postavljena u povodu obilježavanja 30. obljetnice Hrvatske zajednice Herceg Bosne i da će tu ostati.
Iako naša komunikacija niti u jednom trenutku nije izišla iz okvira pristojnosti – dapače bila je vrlo uljuđena – od početka je, čini se, ipak opterećena nekim čudnim, da ne kažem neiskrenim odnosom. Nije mi namjera ovdje polemizirati s nekim ili ne daj Bože držati predavanja iz bliže ili dalje povijesti.
Ovih je dana dostojanstveno obilježen Dan HZ Herceg-Bosne, unatoč silnoj graji sarajevskih medija, te nemam potrebe ponavljati stavove koji su tom prigodom jasno artikulirani. Govoriti o našim (dis)kontinuitetima nije lako ni mnogo učenijima od mene, ali ipak imam potrebu osvrnuti se na neke poteze i podijelti s javnošću neke osobne dvojbe, tim više što su me jučer zvali i pojedini novinari a ja sam im ostao dužan izjavu ili barem kratak komentar.
Ono što prvo upada u oči jest činjenica da organizatorima navedene manifestacije predstavlja problem uopće izgovoriti a kamo li napisati puno ime naše ustanove. Pa čak i skraćeno – akronim HD. Ni to nije opcija! Nismo jednom prešli preko toga i ugostili i one kojima smeta naše ime – ovaj put je bilo preočito, ali eto šutjeli smo… Pitam se zašto smo šutjeli i kome smo šutjeli? Imamo li pravo više šutjeti?
Hrvatski dom „herceg Stjepan Kosača“. Ili u genitivu bez navodnika kako je komu draže. Tako se ova kuća zove već 27 godina sviđalo se to nekom ili ne. Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače. To je naše ime. Smijao se netko tomu ili se od bijesa pjenio – mi se tako zovemo! To je naš identitet. Tako piše u našoj osobnoj iskaznici – sudskom registru. To je ime 2004. godine potvrdilo i Gradsko vijeće Grada Mostara preuzimajući osnivačka prava ustanovâ od nekadašnjih gradskih općina.
Iz svega navedenog nije teško izvesti zaključak: ako je i samo hrvatsko ime problem onda je hrvatska narodna zastava još i veći problem…
Na plakatu kojim se putem medija i društvenih mreža najvljivala svečanost organizatori su stavili i neke grbove: povijesne i aktualne. Među njima i grb dinastije Kotromanić s ljiljanima koje su preuzeli od francuskih Anjoua ili po naški Anžuvinaca. Katolici od katolika. A naš je herceg Stjepan, kažu opet neki, bio heretik… Zanimljivo. Kako god, danas je taj grb s heraldičkim ljiljanima nacionalni simbol bošnjačkog naroda.
Zašto bi meni smetao bošnjački nacionalni simbol? Zašto bi ikomu smetao? Meni, dragi moj susjede, tvoj simbol ne smeta. Zašto tebi smeta moj?
Program koji je izveden na generalnoj probi održanoj u ponedjeljak 22. studenog, kako su mi prenijeli naši djelatnici, bio je zahtjevan i dobro pripremljen, bez ijedne sporne točke i u najvećoj je mjeri održavao društvenu i kulturnu slojevitost naše zemlje kao i njezin višenacionalni karakter. I onda? Smeta hrvatska zastava? Ne možemo izgovoriti ili ne daj Bože napisati ime hrvatsko? Nije li to licemjerno? Pa tamo, u tom Mrkonjić Gradu, na tom prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a (ma što ja mislio o njemu) na današnji dan prije 78 godina nije li rečeno za BiH da nije ni-ni-ni, nego i-i-i? Analogno tomu: i njegovo četiri S ćirilicom i tvoj ljiljan i moja šahovnica koja ti toliko smeta! Sve troje zajedno u harmoniji. To je po mom sudu Bosna i Hercegovina jedina kakva je moguća. Sve dok se to ne prihvati slavit će se ne Dan državnosti nego „dan državnosti“ upravo ovako kako se slavi danas: uz manipulacije školskom djecom, kvazipovijesne konstrukte i mitomanske maštarije u mjesnim zajednicama/općinama/kantonima s bošnjačkom većinom. Nije li to jadno i žalosno? Nije li to tako nepotrebno?
A ja ću i ubuduće, dok sam na čelu ove kuće, a to su činili i moji prethodnici, zagovarati otvorenost prema svima, pa i prema onima koji nas ne vole. Uvijek smo isticali i time smo se ponosili da nam naš nacionalni predznak ne smeta da ugostimo i Ramazanski koncert u organizaciji Islamske zajednice, i Božićni koncert Srpske pravoslavne crkvene opštine i predavanja sljedbe Brune Gröninga, i Dane Irana i ruske filmove i američke vojne orkestre, i svakovrsne umjetnike raznih vjera, nacija, jezika, rodova, seksualnih i ideoloških orijentacija…
Nije da su nam svi jednako dragi ali to doživljavamo kao našu misiju, to je naš posao i tako ćemo i dalje nastaviti.
Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače
