Prijepor je uistinu nepremostiv, a Orban ga formulira ovako: Zapadnjaci su odlučili živjeti u postnacionalnom i postkršćanskom svijetu, i mi to poštujemo. No oni žele još više. Oni žele da i mi živimo na taj način.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
To da – već odavno! – europska obitelj, kako se, pomalo patetično i što je najgore odnedavno netočne, naziva Europska unija nije sretna, nije baš neko ni lucidno niti novo zapažanje. Pa, ipak, nakon presude Ustavnog suda izrečene početkom listopada ove godine u ime Republike Poljske, briselski su analitičari , ali i birokrati procijenili kako je ta zemlja prešla crvenu liniju. Definitivno!
Najozbiljnija kriza
Naime, kako su, ne bez stanovite uznemirenosti, izvijestile novinske agencije, 12 ustavnih sudaca, od kojih su dvojica iskazala izdvojeno mišljenje, donijelo je odluku u kojoj stoji: „Vlasti EU-a djeluju izvan nadležnosti koje im je Republika Poljska dala Ugovorima. Poljska ne može funkcionirati kao suverena i demokratska država ako dopušta Uniji da utječe na područja u kojima joj nije prepustila ovlasti“.
Do odluke najviše poljske sudbene instance došlo je nakon što je prije nekoliko mjeseci Europski sud u svojoj presudi utvrdio da reforma poljskog pravosudnog sustava nije sukladna s pravom EU-a. A (još) aktualnu reakciju iz Varšave Reuters je artikulirao u jednoj rečenici: Sud i poljska vlast smatraju da je Ugovor o Europskoj uniji podređen poljskom Ustavu. Što, u biti, znači kako se u Varšavi nisu naročito obazirali na načelo da pravo EU-a uvijek prevladava nad zakonima država članica te kako predviđa da će, u slučaju sukoba između dva zakona, pravo EU-a uvijek imati prioritet. Ukratko, Poljska više ne priznaje primat europskih zakona nad svojim, čime je uzdrman temelj na kojemu je podignut EU-projekt, pa je, dakle, otpočela jedna od najozbiljnijih kriza u dosadašnjoj povijesti europskih integracija.
No još prije ovoga „poljskog ustanka“, mir (makar i prividni) u Bruxellesu uzdrmao je drugi „rođak sa sela“ – Mađarska, čiji je premijer Viktor Orban već stanovito vrijeme briselska crna ovca. U intervjuu za Glas Koncila u lipnju ove godine, na pitanje: Kad bi se dogodilo da doista srednjoeuropske zemlje u ovome bazenu odluče iskoristiti svoju sudbinsku vezu, bi li to naišlo na potporu čitave Europe i njezinih središnjih institucija(?), mađarski je premijer odgovorio: „Ne oni bi bili najoštrije protiv. I to iz dvaju razloga koje ne smijemo brkati. Prvi je ideološki: zapadnjaci su odlučili živjeti u postnacionalnom i postkršćanskom svijetu, i mi to poštujemo. No oni žele još više. Oni žele da i mi živimo na taj način. Iz toga razloga, ako se pojavi kakva duhovnost u regionalnoj suradnji koja obuhvaća i zaštitu nacionalnih kršćanskih kultura, odmah dolaze i ideološki napadi. To je lijevoliberalni napad koji proizlazi iz Bruxellesa i povezan je s američkim liberalnim i gospodarskim silama. Dakle, oni ne žele da mi budemo slobodni, oni žele da budemo slobodni onako kako bi oni to htjeli. Iz toga razloga suprotstavljaju se i ne prihvaćaju srednjoeuropsku suradnju, ocjenjujući je negativno, kao primjerice poljsko-mađarsku suradnju“.
Slijedom čega se nametnulo pitanje: Želi li Orban Huxit?! Odgovor je potkraj kolovoza ponudilo neslužbeno vladino glasilo Magyar Nemzet (Mađarska nacija), koje je, po općem mišljenju, zaduženo za puštanje probnih balona. Tako je, evo, i u ovom slučaju usred ljeta podgrijalo, ionako uzavrele, odnose Bruxelles-Budimpešta tekstom pod naslovom koji zapravo ne ostavlja prostor za dvojbu Vrijeme je za razgovor o o Huxitu.
Vjerski temelji
„Sada napokon ozbiljno moramo razmotriti naš mogući izlazak iz saveza država koji krvari iz tisuću rana, pokazuje imperijalne simptome i ponaša se podcjenjivački i arogantno prema svojim istočnoeuropskim članicama“, kaže se u tome (programskom?) tekstu. A kao temeljni razlog za ovo „razmatranje“ navodi se to što su se putovi razdvojili; „Dok Zapad potpuno svjesno raskida s kršćanskim moralom i svjetskim poretkom i umjesto toga najavljuje izgradnju kozmopolitskog, bezličnog svjetskog društva, koje se oslanja na bezgraničnu samodopadnost i samouništenje individue, mi, Mađari, Poljaci i Srednja Europa se čvrsto držimo naših tisućljetnih kulturnih i vjerskih temelja“, kaže se u članku koji je potpisao politolog Tamas Fricz, s čijim stavom potpuno korespondira mišljenje predsjednika mađarskog parlamenta Lászla Kövéra, koji je ljetos bez oklijevanja izjavio kako bi danas na referendumu o članstvu u EU sigurno glasovao protiv.
Zanimljivo je, međutim, kako Orban nikada nije bio tako eksplicitan. Istina, u pamćenju je – poglavito u aktualnom kontekstu – ostala njegova izjava iz 2016. kako postoji i život izvan EU. Ali – to je kazao u svezi s Brexitom. No tko želi znati što on o svemu tome misli, najbolje je pročitati njegov esej iz veljače ove godine, napisan u povodu 30-te obljetnice postojanja Višegradske skupine (V4), kulturnog i političkog saveza Poljske, Češke, Mađarske i Slovačke. Već sam naslov: Domovina, kršćanstvo, obitelj i suverenitet nisu folklor nego srž Srednje Europe, sugerira što je pisac kanio kazati.
Ipak, ovaj izvadak još zornije ilustrira nepomirljivost gledišta Varšave, Praga, Budimpešte i Bratislave s jedne te Bruxellesa i općenito (europskog) Zapada s druge strane. „U ovoj situaciji u Europi, mi Mađari možemo jasno uvidjeti bit svoga europskoga poziva. To je uvođenje beskompromisne antikomunističke tradicije u zajedničku jezgru europskih vrijednosti. To je stavljanje zločina i lekcija iz internacionalnog socijalizma uz bok zločinima i lekcijama iz nacionalsocijalizma. Misija je pokazati ljepotu i konkurentnost političkog i društvenog poretka koji stoji na kršćanskom socijalnom nauku. Misija je pokazati drugima – prije svega našim prijateljima u Francuskoj – da, unatoč slabostima i nedostacima osobne vjere, u Srednjoj Europi postoji kršćanski model organizacije društva koji se temelji na kršćanskim učenjima“, napisao je Orban, s tim kako je umjesto ovo „Mi Mađari“ moglo pisati i „Mi Poljaci“, „Mi Česi“…
“Neprocjenjiva šteta“
Bjelodano je to i na konkretnim primjerima: Žestok je primjerice bio nedavni sraz između Bruxellesa i Budimpešte oko mađarskog zakona kojim se zabranjuje takozvana homoseksualna i transseksualna propaganda kod maloljetnika. A sukob Varšave i Bruxellesa ne jenjava praktički od listopada prošle godine kada je Ustavni sud Poljske presudio da su pobačaji u slučajevima anomalija fetusa neustavni i kako će prekid trudnoće biti dozvoljen samo u slučajevima silovanja, incesta ili ako je zdravlje majke ugroženo. Taj je zakon stupio na snagu u siječnju ove godine. Znakovito je, međutim, kako su neki zapadni mediji pa i Human Rights Watch reagirali na ovu poljsku presudu
Nakon što je objavljeno kako je u protekloj godini najmanje 460 Poljakinja koje su tražile abortus otputovalo u Englesku gdje se trudnoća može prekinuti do 24 tjedna, a u izuzetnim okolnostima i u kasnijem tijeku trudnoće, konstatirano je kako se „žene i djevojke suočavaju s neprocjenjivom štetom“. A „šteta“ je, dakle, to što ne mogu u svojoj zemlji ubiti svoje dijete… Slijedom čega, gdjekad (čak!) i posprdno, zapadni tisak V4 krsti – kršćanskim klubom.
Blizu kojega je, valja podsjetiti, i Hrvatska bila vrlo blizu; Naime prvi poziv službenom Zagrebu uslijedio je odmah nakon pada Vukovara, prije, dakle, međunarodnog priznanja. Pismo prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu uputili su poljski predsjednik Lech Walesa, čekoslovački predsjednik Vaclav Havel i mađarski predsjednik Arpad Goncz. No Tuđman je smatrao nepotrebnim da se Hrvatska, odmah nakon izlaska iz Jugoslavije, pridruži bivšim državama satelitima SSSR-a. Uz to, po tadašnjim prognozama relevantnih međunarodnih financijskih institucija, Hrvatska je imala veći gospodarski potencijal od svih bivših zemalja SSSR-a, a pogotovo članica V4. (Što, međutim, danas nije slučaj!)
Najbitniji, ipak, razlog leži u tomu što je Hrvatska, prije priznanja, bila upućena na Njemačku i Francusku kojima nije bilo u interesu stvaranje Višegradske skupine.
Temelji u Hrvata?!
A posljednje koketiranje Zagreba s „kršćanskim klubom“, bilo je za mandata Kolinde Grabar Kitarović, koja je smatrala kako će povezivanja uslijediti izgradnjom LNG terminala na Krki, ali i u okviru inicijative Jadran-Baltik-Crno, poznatiju kao Inicijativa tri mora.
Nakon toga – tajac.
Nerijetki vjeruju kako je, u biti, riječ o konceptu hrvatskog premijera Andreja Plenkovića koji nema ništa protiv toga da Bruxelles bude glavni grad Hrvatske. A dio, inače većinski lijevog, tiska nastoji Hrvatsku dodatno udaljiti od V4 satanizirajući Orbana zbog njegove zauzetosti e kako bi Unija progleda kroz prste Srbiji na njezinu putu ka euro integraciji. Istina, je, doduše, da su u posljednje vrijeme Budimpešta i Beograd prilično bliski. Ali i pored toga, Srbija gotovo dvije godine nije otvorila niti jedno pregovaračko poglavlje.
A sve i da jeste to uspjela uz Orbanovu potporu, u državi u kojoj je 86,28% katolika (pravoslavaca 4,44%) po popisu stanovništva iz 2011., važniji bi trebali biti stavovi mađarskoga premijera glede nekih temeljnih načela. Kršćanskih, prije svih. Drže li se, dakle, Hrvati – kao što to čine Mađari, Poljaci, Česi, Slovaci – tisućljetnih kulturnih i vjerskih temelja?! Ili su pak odlučili živjeti u postnacionalnom i postkršćanskom svijetu…
Nedjelja.ba
