Kada malo dijete uradi neku nepodopštinu, odraslima je to simpatično i pronalaze opravdanje za učinjeno uz svima poznatu uzrečicu: Takav sam i ja bio/bila kao dijete. Međutim, kada adolescent (tinejdžer) uradi neku nepodopštinu odmah nailazi na kritike, nerazumijevanje i neopravdanje odraslih uz svima poznatu uzrečicu: Na koga si takav/takva, gdje si to vidio/vidjela, tko te je tomu naučio? Često u svakodnevnom životu možemo čuti: Joj, tinejdžer – nema gdje ga nema, pretjeruje u svemu, mora se stalno isticati, biti drugačiji, uzaludno pričam, tko može s njima raditi.. Kao da odrasli lakše mogu zadržati sjećanje na ”dijete u sebi” nego na ”adolescenta u sebi”.
Prema stručnoj literaturi cjelokupno ponašanje adolescenata zapravo je jedini način na koji adolescent može ”presložiti sebe” – u svom vanjskom aspektu, dok u unutarnjem dijelu sebe osjeća kaos i strah. Koliki je prag senzibilnosti odraslih za adolescentna ponašanja? Hoće li odrasli prihvatiti neka ponašanja adolescenata ili neće ponekad ovisi više o standardima okoline nego o samim adolescentima. Odrastanje nije lagan proces, mada se odraslima tako ne čini iz njihove perspektive.
Koliko zapravo znamo o adolescenciji?
Stručna istraživanja su dokazala da je adolescencija važno razdoblje za uspostavljanje ključnih temelja za zrelu, odgovornu i autonomnu odraslost. Razvojni period nakon kojeg ulazimo u odraslu dob. Stručnjaci ističu da se period adolescencije proteže negdje od oko 9./10. godine do 22./24. godine. Dobne granice adolescencije se šire, iz godine u godinu adolescencija sve ranije započinje i sve kasnije završava.
Najistaknutije i najdramatičnije razlike u razvoju adolescenata često se pojavljuju između 14. i 17. godine kada adolescenti ulaze u intenzivnu razvojnu fazu. U toj razvojnoj fazi mladi imaju najveću tendenciju odmaka od roditelja.
Najvažnije razvojne zadaće adolescencije su: stvaranje vlastitog identiteta, separacija od roditelja, smanjenje ovisnosti o skupini vršnjaka i učvršćivanje strukture ličnosti identifikacijom.U relativno kratkom periodu adolescent mora upoznati, svladati, naučiti primijeniti i usmjeriti svoje prirodne nagonske težnje. Mora ispuniti vlastita i tuđa očekivanja na polju efikasnosti, rada i stvaranja. Pri tome ne smije preskočiti niti jednu stepenicu u svom socijalnom razvoju.
I u prošlosti i u sadašnjosti ono što se ne mijenja jeste to da je adolescencija razdoblje u kojem su rizična ponašanja uobičajena, razvojna. Ono što čini razliku i što moramo razumjeti i prihvatiti da današnji adolescenti su rođeni, žive i odgajaju se u novom, drugačijem, multimedijalnom okruženju koje je u potpunosti drukčije od adolescencije njihovih roditelja ili adolescencije koju pronalazimo u udžbenicima. Postavljaju na društvene mreže svoje radnje, brojem lajkova postaju popularniji a rizična ponašanja se potiču.
Adolescenti u današnje vrijeme razmišljaju na inovativan i transformacijski način, rade više aktivnosti odjednom, žele biti odmah nagrađeni, znaju da postoje sustavi koji će raditi za njih, ne odobravaju kašnjenja informacija, smeta im ukoliko odrasli/stariji ne poznaju rad s tehnologijom.
Oni nisu upoznali svijet prije interneta te su velikim dijelom tehnološki pismeniji od svojih roditelja što im daje mnoge slobode u istraživanju novih medija uz relativno nizak roditeljski nadzor. Vješto upravljaju tehnologijom te u odnosu sa odraslima osjećaju se moćnije i sigurnije te samopouzdanije.
Suputnici adolescenata na njihovom putu odrastanja jesu njihovi roditelji i vršnjaci. Zbog toga se kažeda se adolescencija ne događa samo adolescentima, nego i njihovim roditeljima.Generacijski jaz između roditelja i adolescenta je neizbježan. Usprkos tomu, jako im je potrebna ljubav i prihvaćenost roditelja ili okoline, ali često takve osjećaje sakrivaju da bi se pokazali kao odrasle i zrele osobe. Iako će malo adolescenata priznati, roditelji su još uvijek glavni izvor njihove sigurnosti.Dijete koje odrasta treba pustiti da odraste, ono mora imati svoj put, pri čemu ga nije dobro niti previše stezati a niti prebrzo otpustiti. Adolescent treba granice koje mu postavljaju roditelji da bi ih on mogao na neki način ”rušiti”. Stručnjaci ističu da granice trebaju biti ne previše čvrste a ipak jasne, ne previše meke a ipak prepoznatljive pomoću kojih će se njegovati prave vrijednosti čovjeka. Također se i od roditelja očekuje prilagodba na ponašanje adolescenta.Za pravilan razvoj je najvažnija emocionalna klima u obiteljskom okruženju jer gdje je ljubav, otkriva se tajna života.
Pomozimo našim mladima u izgrađivanju vlastitog samopouzdanja, osobnosti i vlastitog afiniteta te učimo od njih vještine i vrijednosti poput solidarnosti i empatije. Iako je svaka razvojna faza teška, adolescentima je najteže – pogotovo posljednju godinu i pol dana kada se svi suočavamo s pandemijom. Nesigurnost kod adolescenata postala je jos teža i kompliciranija. Puno toga su oni izgubili ali i puno toga dobili. Nemojmo dopustiti da samo odmahnemo rukom govoreći da su stalno na internetu te da mi nismo takvi bili u mladosti. Budući da nisu odrasli u vremenu ”prije interneta”, mladi kreiraju svoj identitet oslanjajući se na izazove iz digitalnog svijeta. Adolescenti sve gledaju iz sadašnje perspektive što nikako ne treba zanemariti. Smatraju da vrijeme ne čeka te da je svaka minuta life changing.
Moramo ići u korak s adolescentima, pružiti im pomoć i podršku, razumijevanje te dopustiti njima da oni nauče odrasleuz savjetovanje odraslih da filtriraju informacije iz svijeta digitalne tehnologije i od njih pretvore znanje. Na takav način faza adolescencije će imati pozitivan ishod. Odgovornost za podršku mladima imaju svi!
Istraživanja su pokazala da priroda ne podnosi preskakanja, stoga zajedno s adolescentima prođimo njihovu razvojnu fazu jer najljepše što imamo su naši mladi. Nemojmo trivijalizirati njihove probleme nego učimo od njih i naše mlade poučimo da: Život nije u onome što si stekao, nego u onome što jesi.
Doris Vlašić, pedagoginja, edukantica dječje i adolescentne integrativne psihoterapije
