Mons. Petar Čule rođen je u Kruševu kod Mostara, 18. veljače 1898., od oca Juriše i majke Jake r. Šarac. Godine 1909. Petar odlazi u Travnik, gdje završava osam razreda male i velike gimnazije.
Teologiju je pohađao u Sarajevo od 1917. do 1921. Zaređen je za svećenika 20. lipnja 1920. u Sarajevu. Jedan je semestar proboravio u Louvainu, ali se iz zdravstvenih razloga morao vratiti u Sarajevo, i nastavio u Innsbrucku, gdje je 1923. doktorirao iz teologije. Bio je prefekt u Napretkovu konviktu do 1929. Kroz to vrijeme bio je profesor na gimnaziji u Mostaru. Imenovan je arhivarom na Ordinarijatu, 1926.
Nakon smrti biskupa Mišića, Čule je imenovan biskupom u travnju 1942. a imenovanje proglašeno početkom lipnja iste godine. Nezavisna Država Hrvatska nije krila svoje neslaganje, ne iz nacionalnih motiva, jer se dr. Čule uvijek pokazivao korjenitim Hrvatom i borcem za ljudska i narodna prava. Bile su druge igre u pitanju. Najprije je iz Zagreba sam ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk razaslao pismo 3. lipnja 1942. godine “svim župnicima mostarske biskupije”, stavljajući im “do blagohotnog znanja i ravnanja radi” prosvjed protiv Čulina imenovanja biskupom “bez pitanja i saslušanja, čak i bez znanja hrvatske državne vlade. Hrvatska državna vlada ne može primiti do znanja takovo imenovanje na području Nezavisne Države Hrvatske, te će prema tome zauzeti svoje stanovište na obrani državnog vrhovničtva u svim odnošajima pro foro civili“.
Budući da je takvim miješanjem politike u crkvene stvari poglavnik dr. Ante Pavelić upao u unaprijedno izopćenje iz Crkve (po kan. 2333), državne su se vlasti povukle. Ređenje je bilo u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru, 4. listopada 1942. Na ređenju nije bio nitko od hrvatske vlade. Posvetitelj nadbiskup Ivan Šarić, vrhbosanski nadbiskup, te zagrebački nadbiskup Stepinac, uz opata Ramira Marconea, delegata Svete Stolice u Hrvatskoj.
Za svoj biskupski grb uzeo je lik Isusovom s istaknutim srcem, ispod lika grad Mostar sa Starim mostom, ispod toga latinsko geslo: Adveniat regnum tuum – Dođi kraljevstvo tvoje.
U godini smo 1945. Velika komunistička neman nadvila se nad Mostarom, Sarajevom i Zagrebom. I hajka neviđenih razmjera. Glavni je cilj bio srušiti Crkvu, pozatvarati sjemeništa i bogoslovije, prekinuti vezu sa Svetom Stolicom. Biskupi su 1945. imali zasjedanje Konferencije u Zagrebu od 17. do 21. rujna. Jedan od predmeta rasprave bio je prikaz prilika u pojedinim biskupijama, i to prvoga dana. Biskup Čule, čitamo u Zapisniku BK, “izvješćuje o pokolju franjevaca na Širokom Brijegu i naglasuje da su proste klevete sve glasine, koje partizani ubacuju u javnost i na temelju kojih opravdavaju ovo zlodjelo.”
Biskupi su 22. rujna 1945. godine objavili glasovito Pastirsko pismo, koje se kasnije vrlo često citiralo kao najveći znak otpora ateističkom komunizmu. U tome Pismu biskupi su se jasno osvrnuli na pogibiju širokobrijeških franjevaca.
Tu stoji: “Tako su na pr. u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskog postupka svi Franjevci, koji su se tamo nalazili – njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo niti puške u ruke, a kamoli se borio protiv narodno-oslobodilačke vojske – kako ih se lažno optuživalo – i premda su gotovo svi poznati kao protivnici fašističke ideologije.“
Kad je i zbog toga na odgovornost bio pozvan nadbiskup Stepinac, on se pozvao na informaciju mjesnoga biskupa dr. Petra Čule, koji je stao iza svojih riječi. I to ga je kasnije koštati procesa i zatvora.
Proces je ubrzo i stigao. Biskup je Čule pritvoren u travnju 1948. godine i u srpnju osuđen na jedanaest i pol godina zatvora. Biskup je Čule u Zenici bio zajedno s drugim zatvorenicima bez ikakvih olakšica, a u travnju 1951. na njega i druge suzatvorenike, koji su bili prevažani iz Zenice u Srijemsku Mitrovicu, bio je pušten teretni vlak. Biskup je uz prijelome nogu preživio sudar. Pušten je na uvjetnu slobodu u jesen 1955. godine, a od početka 1958. godine ponovno vodi upravu hercegovačkih biskupija. Bila su to dva sramotna montirana procesa pravnoga bezumlja kada su se jugoslavenski komunisti željeli što više dodvoriti svome gazdi i njegovoj staljinskoj čizmi.
Biskup je sudjelovao na Drugome vatikanskom koncilu, 1962-1965., čak i u nekim posebnim komisijama.
Vidio je utrostručen porast biskupijskoga klera u hercegovačkim biskupijama, od trideset na devedeset svećenika. Povećao se broj župa u biskupijama, podigao i blagoslovio brojne crkve. Nakon trideset-godišnjega čekanja, konačno je dovršio katedralu, posvećenu Majci Crkve, 1980. godine
Doživio je šezdesetu obljetnicu svoga misništva, 1980. godine i proslavio 40. obljetnicu biskupstva, 1982. Primio je osobnu nagradu od Svetoga Oca, koji ga je uzdigao na stupanj naslovnoga nadbiskupa, giufitanskoga, posebna čast koja se daje samo osobito zaslužnim ljudima u Crkvi, 1980. godine.
Preminuo je 29. srpnja 1985. godine. Pokopan je u kripti sv. Josipa u Gospinoj katedrali koju je sagradio.
md-tm.ba
