U utorak, 6. srpnja 2021. godine, u kasnim večernjim satima u Karlsruheu u Njemačkoj u 97. godini preminuo je Vinko Vice Ostojić, hrvatski domoljub, višedesetljetni robijaš u Titinim jugokomunističkim kazamatima, politički emigrant, vjernik, borac za ljudska prava i čovjek koji je zračio ljubavlju prema bližnjima, a ponajvećma prema svome hrvatskom narodu.
Vinko Vice Ostojić rodio se 30. srpnja 1924. u Bijakovićima kod Međugorja, što znači da se rodio u mjestu Gospinih ukazanja, samo nekoliko stotina metara od prvoga Gospina ukazanja na hercegovačkom surom Podbrdu. I što znači da je umro samo 24 dana prije svoga 97. rođendana. Njegovom smrću umrla je najstarija žrtva jugopartizana i jugokomunista.
Cijeli njegov život bio je buran i težak, kao i cjelokupna hrvatska povijest ne samo u XX. stoljeću. O Vici su pisali mnogi pa i njegov supatnik i hercegovački Hrvat Mate Ćavar: »Vice je rođeni Hrvat i uvjereni vjernik iz Gospina sela Bijakovića u Međugorju uvijek je nasmijana lica, a posebice od kada se Gospa ukazala u njegovu Međugorju. On živi s Gospinim porukama i posti po dva dana u tjednu (srijedom i petkom) cijelo vrijeme. Kao da ga upravo to drži u tako zaista dobrom i veselom stanju njegova duhovnog života za Boga i Hrvatsku. Vinko bi trebao biti primjerom mnogim Hrvatima kojima često dolaze neraspoloženja u svezi svekolikih zbivanja u Hrvatskoj. On vjeruje u punu pobjedu slobodne Hrvatske neovisno do svih poteškoća kao i izdajničkih zloća. On kaže: “Hrvati su sa svojim Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem duboko zabrazdili našu Hrvatsku koju više nitko ne će moći nikada uništiti. Nastavit će Hrvatska živjeti slobodna kroz sljedeća duga stoljeća još više, kada je mogla izdržati tolika stoljeća tuđinskih dominacija, unijaštva kao i zajedništva kroz jugokomunističko ‘bratstvo i jedinstvo’”«. Vinko je bio pun optimizma i vjere u svoj hrvatski narod i Hrvatsku. Prijateljovao je sa svim Hrvatima želeći svima sretnu budućnost u ljubavi i slozi. I bilo je to davno kada je mladi Vinko sa stotinama i tisućama svojih Hercegovaca pod svojim hrvatskim zastavama hrlio u vojne postrojbe obnovljene države Hrvatske. I našao se sve od prvog dana NDH u borbenim redovima domobranskih dragovoljaca kao pripadnik II. željezničke bojne koja je najduže vremena provela na obali u Makarskoj na Jadranu. Za to mjesto vežu ga najveće uspomene gdje je upoznao i Antu Vokića i Mladena Lorkovića i tolike druge hrvatske časnike NDH. Vežu ga uspomene za onu kapitulaciju Italije kada je kapitulirao himbeni saveznik, kako ga je nazvao poglavar NDH.
Nu, Vinko je proživljavao svekoliku tragediju NDH i njezinih branitelja do kraja rata kada je ta voljena Država morala pasti. Slijedile su strašne nove tragedije hrvatskoga naroda, a posebice branitelja NDH koji su se predali Englezima. Nu, Vinko nije bio na Bleiburškom polju. Vidjevši situaciju, napustio je kolonu koja se povlačila iz domovine i kao takav bio uhićen i strpan u logor Prečko u Zagrebu odakle je nastavljen Vinkov Križni put po domovini Hrvatskoj s tisućama drugih zarobljenika. Tjerali su ih titoističko-četnički banditi po Hrvatskoj od grada do grada, bose i gole, kroz hrvatska sela sve dok nisu izumirali od tih patnji. Ubijali su ih kao rimsko roblje gdje su god stigli i htjeli.
Ali životni put Vinka Vice Ostojića nije završio samo na tome strašnom Križnom putu. Među rijetkima koji su uspjeli preživjeti strahote toga Križnoga puta bio je i Vinko koji je morao služiti komunističku vojsku s kojom je ratovao četiri godine. Vinko se nije mogao pomiriti s porazom i nastavio je u okviru svojih mogućnosti raditi za svoj narod i obnovu države Hrvatske. Zbog toga je četiri puta uhićen i tri puta suđen. Godine 1946. suđen je u Kragujevcu na četiri godine zatvora, 1953. je suđen u Zagrebu na jednu godinu, a 1956. u Sarajevu na osam godina strogoga zatvora. Sve u svemu preko trinaest godina titoističke robije zbog ljubavi za svoju slobodnu Hrvatsku. Prošao je nekoliko robijašnica u Zagrebu na Zrinjevcu i Savskoj ulici, Sarajevu, Požarevcu, Nišu, Visokim Dečanima, Mostaru, Foči i Zenici. U međuvremenu Vice je oženio Ljubicu s kojom je 1956. dobio kćer Jadranku dok je bio u zatvoru.
Nakon dugih robijanja uspio je ilegalno u mjesecu rujnu 1965. pobjeći u Njemačku i našao se u Hrvatskom narodnom odboru Branimira Jelića. U Njemačkoj je dočekao i Domovinski rat i slobodnu RH. Napisao je poznatu potresnu knjigu pod naslovom »Križni put Hrvata patnika – Sve za Boga i Hrvatsku« (Tkanica, Zagreb, 2018.) koja čini jedan povijesni mozaik hrvatske genocidne sudbine za vrijeme jugokomunističke vladavine. Na temelju ove knjige autobiografije redatelj Jakov Sedlar snimio je dokumentarni film “Sve za Boga i Hrvatsku”.
Vinko je doživio nepunih devedeset sedam godina sa svojim veselim hrvatskim domoljubnim optimizmom i vjerom u konačnu sretnu budućnost hrvatskoga naroda u svojoj slobodnoj domovini i državi Hrvatskoj. On je zahvalan i drugoj mu domovini Njemačkoj s kojom bi Hrvatska trebala nastaviti svoje veliko prijateljstvo jer je to zemlja u kojoj živi najmanje pola milijuna Hrvata.
Cijeli Vicin život bio je buran i težak, kao i cjelokupna hrvatska povijest ne samo u XX. stoljeću. Kao i svaki pravi Hrvat, iako mlad stavio se u službu domovine. Kraj rata, tada već 21-godišnjeg Vicu, u pokušaju bijega ispred Hrvatima nenaklonjenih partizana, jugokomunista i Srba, uhićuju ga. Tada nastupa križni put ovoga mladića iz danas u svijetu poznatoga Međugorja. Nakon uhićenja i zatvora upućuju ga u tadašnju vojsku. Nakon vojske u Požegi jako je malo uživao slobode. Nakon godina provedenih u jugokazamatima iz zloglasne Zenice puštaju ga na slobodu 1964. godine, što znači da je od 1941. do 1964. proveo u ratu, zarobljeništvu, JNA i robiji 23 godine. Po izlasku iz zeničkoga zatvora imao je 40 godina. Na izlaznim vratima robijašnice komandir Srbin mu je poručio: »Čuj Ostojiću, mi te više ne ćemo da zatvaramo, jer negativno utječeš na ostale robijaše, ali ja ti garantujem da ćemo te ubiti na putu k’o kera«. Vinko je znao što to znači i kriomice došao u Zagreb, odakle je bez ikakvih dokumenata i novaca prebjegao u Italiju. Preko Trsta, Rima, Nice, Pariza i Strasbourga – nakon velikih peripetija – ipak je stigao u Stuttgart. Kada je mislio da je njegovim mukama došao kraj, u Stuttgartu ga je dočekao čovjek koji ga je lažnim svjedočenjem u Sarajevu 1951. strpao u zatvor. Udba je posvuda među emigracijom imala “svoje ljude”.
U domovinu se nije smio vratiti do demokratskih promjena. To mu nije smetalo da je do kraja svoga života zračio optimizmom i ljubavlju prema svim ljudima dobre volje. Vice je živi između Zagreba i Karlsruhea, gdje je na njega i njegovu pet godina mlađu ženu Ljubicu danonoćno pazila i još uvijek pazi njihova kći Jadranka.
Uvijek je vjerovao u punu pobjedu slobodne Hrvatske neovisno do svih poteškoća kao i izdajničkih zloća. Jednom je rekao: „Hrvati su sa svojim Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem duboko zabrazdili našu Hrvatsku koju više nitko ne će moći nikada uništiti. Nastavit će Hrvatska živjeti slobodna kroz sljedeća duga stoljeća još više, kada je mogla izdržati tolika stoljeća tuđinskih dominacija, unijaštva kao i zajedništva kroz jugokomunističko ‘bratstvo i jedinstvo’.“ Stoga našemu dragome Vici možemo samo na drugome svijetu zaželjeti da mu se i dalje ispunjavaju svekolike želje hrvatskoga naroda.
Neka mu je laka hrvatska zemlja!
Ukopni obredi bit će u srijedu 21. srpnja 2021. godine u 17 sati u njegovim rodnim Bijakovićima.
