Na Bleiburškom polju 15. svibnja 1945. Jugoslavenska armija pogubila je dio razoružanih pripadnika oružanih snaga te civila, većinom Hrvata, koji su se namjeravali predati u savezničkoj zoni u Austriji. To je ujedno bio početak Križnoga puta na kojem su mnogi ljudi također pogubljeni bez suđenja.
Grad Bleiburg u austrijskom dijelu Koruške uz granicu sa Slovenijom na rječici Bistrici (Feistritz) mjesto je tragičnih događaja na kraju Drugoga svjetskog rata i stradanja poznatog kao Bleiburška tragedija.
Početkom svibnja 1945. veći dio oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH) (domobranske i ustaške postrojbe) počele su se povlačiti prema austrijskoj granici u namjeri da se predaju zapadnim savezničkim snagama. Na tom putu pratilo ih je mnoštvo civilnoga stanovništva, koje je bježalo uglavnom iz straha od dolaska partizanskih jedinica. Smjer njihova kretanja bio je Celje – Slovenj Gradec – Dravograd – slovensko-austrijska granica – Bleiburg, gdje su se trebali predati britanskim snagama.
Ispred Bleiburga ih je zaustavila britanska vojska, a uskoro su ih opkolile postrojbe Jugoslavenske armije. Pregovore s britanskim generalom Patrickom Scottom o predaji vodili su 15. svibnja u dvorcu Thurn-Valsassina general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen. Ishod je bio predavanje oružja pred Jugoslavenskom armijom.
Po navodnom isteku roka za predaju, jugoslavenska vojska otvorila je vatru po opkoljenim vojnicima, među kojima su osim vojnika NDH bili slovenski domobrani te crnogorski i srpski četnici, te civilima.
Prema izvješćima jugoslavenskih jedinica 15. i 16. svibnja kraj Bleiburga se predalo 95 tisuća vojnika bez civila. Teško je utvrditi točan broj ljudi koji su povlačeći se pristigli do Bleiburškog polja. Prema navodima iz dnevnika 38. irske pješačke brigade, predvečer 14. svibnja u zapovjedništvo je pristigao hrvatski časnik i obavijestio da se britanskim položajima približavaju „dvije skupine hrvatske vojske, od kojih svaka broji oko 100 tisuća ljudi, a pratilo ih je oko 500 tisuća civila“. Jesu li ti brojevi pokazatelji pravoga stanja, i dalje je otvoreno pitanje. Ipak, čini se teško mogućim da se toliko ljudi našlo u povlačenju, a onda i pristiglo u samu savezničku zonu. Tim više što je veći dio ljudi zarobljen na području Slovenjgradec – Dravograd – Bleiburg. Osim toga, jedan, do sada još neutvrđeni, dio ljudi stradao je u borbama tijekom povlačenja. Svi ti činitelji nose veliki broj nepoznanica i otežavaju utvrđivanje ukupnog broja zarobljenika i stradalih.
Nakon predaje, zarobljenici su pod pratnjom partizana upućeni natrag prema Hrvatskoj. Preživjele su čekali dugi „marševi smrti“, poznati kao Križni put. Već pri ulasku zarobljeničkih kolona u Sloveniju, pripadnici Jugoslavenske armije započeli su masovne likvidacije kod Dravograda, Maribora, Teznog, Celja, na Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Maceljskoj šumi i u drugim slovenskim mjestima. Ubojstva zarobljenika nastavljena su u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Zagreba, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Na zagrebačkom području sabirni logori bili su na Kanalu, u Prečkom, Jankomiru, Maksimiru, Podsusedu i drugdje. Masovne grobnice bile su prikrivane, a mnogobrojne su u prirodnim jamama. Dosad je ih je otkriveno oko 1700.
Stradanjima su bile izložene kolone ratnih zarobljenika i civila, pod nadzorom pripadnika Jugoslavenske armije, na putu od Bleiburga kroz Sloveniju do više odredišta u Hrvatskoj. Pojedine skupine zarobljenika vođene su u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Makedoniju. Žrtve su pljačkane, fizički iscrpljivane glađu, dugotrajnim marševima, uz likvidaciju iznemoglih, nehumanim željezničkim transportima itd.
Spomenik na Bleiburškom polju podigao je Brotnjak Petar Miloš
Naziv Križni put nastao je u hrvatskom političkom iseljeništvu, a u poratnoj Jugoslaviji događaji oko njega uglavnom su bili prešućivani. Stradanja na Križnom putu trajala su od svibnja do kolovoza 1945. (opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945.), pri čemu je ubijeno više desetaka tisuća hrvatskih zarobljenika i civila. O broju poginulih na Križnom putu također se navode različite procjene (od 45 tisuća do 200 tisuća).
O važnosti utvrđivanja i čuvanja istine često su govorili hrvatski biskupi, upućujući ujedno pozive na pijetet, molitvu i opraštanje.
Vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan rekao je da hrvatski narod, među mnogim narodima koji komemoriraju obljetnicu završetka Drugoga svjetskog rata, oživljava povijesnu memoriju o značenju koje je za njega imao svibanj 1945.
„Prestanak oružanih sukoba, bombardiranja, rušenja i umiranja, na frontama i u pozadini, doživjeli su narodi Europe kao veliko olakšanje, kao uspostavu mira i slobode. To je očekivao i hrvatski narod. No mjesec svibanj 1945. godine, u našoj domovini posebno se pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Bleiburg i Križni put duboka su i nezacijeljena rana… Još više, taj je svibanj – za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija – dolaskom marksističkoga totalitarnog sustava za nas značio nov početak progona, zatvora, ubijanja nevinih ljudi.“
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao je da su „hrvatski biskupi jasno istaknuli u pismu od 1. svibnja 1995. povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata: ‚Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?‘ Nismo se sustezali izreći te riječi u iznimno teškom povijesnom trenutku nedavnoga Domovinskoga rata (1991. – 1995.) dok su Jugoslavenska armija i srpske paravojne formacije trećinu Hrvatske bili okupirali, domove spalili, brojne crkve razrušili, a mnogi naši sunarodnjaci i vjernici bili mučeni, ubijani ili protjerani. Tim pismom kao i komemoracijom u Bleiburgu želimo otvoriti ‚novo doba osnovano na pravednosti i istini‘ u kojem ćemo moći žaliti žrtve kako iz svojih, tako i iz drugih zajednica. I preporučiti ih Božjem milosrđu jer su bili ubijeni bez procesa i suđenja.“
O tom je mons. Bogdan rekao: „Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.“
IKA
