Braniteljska zadruga ‘Planina’ na Kamešnici ima tri farme goveda s 560 krava, uzgajaju junad u Karakašici, 500 koza u Rudi, 200 ovaca u Maovicama, imaju farmu svinja u Košutama te jednu mesnicu u Splitu. A počeli su skromno jer nisu željeli provoditi vrijeme po kafićima…
Njih desetorica su braća po oružju. Nakon što su uspješno odradili poslove ratnika, svi odreda kao dragovoljni branitelji Domovinskog rata, dio ih se zbog stradavanja u ratu umirovio, a dio nastavio posao profesionalnih vojnika te ih se zbog zdravstvenih problema nastalih zbog stradavanja u ratu naknadno umirovilo.
Bili su odlučni da neće, poput dijela svojih kolega, vrijeme kojega će imati napretek provoditi u kafićima ili još gore u kladionicama. Okupili su se i dogovorili osnivanje braniteljske zadruge koju su nazvali “Planina”. Planina je Kamešnica, a umirovljeni ratnici na njoj su se odlučili baviti stočarstvom, piše Slobodna Dalmacija.
Danas BZ “Planina” na Kamešnici, na širem području sela Voštana, ima tri farme goveda s ukupno 560 grla u sustavu krava-tele, farmu za tov junadi u Karakašici kapaciteta 60 grla, farmu od 500 koza u Rudi, farmu od 200 ovaca u Maovicama i farmu svinja s 80 tovljenika i 12 rasplodnih krmača u Košutama te jednu mesnicu u Splitu u kojoj prodaju sve količine proizvedenog mesa govedine, junetine, teletine, janjetine, jaretine i svinjetine, kao i suhi program svinjskog, ovčjeg i kozjeg mesa.
S GOLE LEDINE
Na inicijativu Joška Ćalete, umirovljenog narednika iz 1. pješačke i oklopne bojne 4. GBR, kojega su izabrali za predsjednika Skupštine zadruge, članovi BZ “Planina” su: Stipe Šipić zvani Pipina, umirovljeni natporučnik, u početku pripadnik 4. GBR, a potom zapovjednik diverzantske satnije 126. brigade, a na kraju rata zapovjednik 3. pješačke bojne 126. brigade, Marko Projić zvani Pop, umirovljeni satnik, zapovjednik bitnice PZO 4. GBR, a potom načelnik PD službe oklopne bojne 4. GBR, Zdravko Glavota, umirovljeni pukovnik, zapovjednik oklopne bojne 4. GBR, Ivan Denić Sioux, umirovljeni časnički namjesnik 1. bojne 4. GBR, Ivica Bešlić zvani Vegeta, umirovljeni nadnarednik, u početku pripadnik 4. GBR, a potom diverzantske satnije 126. brigade, Luka Vukas, zvani Mestar, u početku pripadnik 4. GBR, a potom je obnašao više dužnosti u 126. brigadi, Andrija Šipić, zvani Atika, umirovljeni narednik, u početku pripadnik 4. GBR, a potom tenkist 113. brigade, Zoran Džalo, umirovljeni razvodnik 1. bojne 4. GBR i dr. Dalibor Lovretić, magistar veterinarske medicine, umirovljeni desetnik u 150. brigadi.
– Pipina, Pop i ja već smo se bavili stočarstvom i imali smo OPG-ove. S Pipinom sam došao na Kamešnicu 2000. godine, na golu ledinu, i to je u biti bio nukleus cijelog ovog projekta. Kada smo odlučili osnovati braniteljsku zadrugu 2007. godine, zatražili smo i dobili potporu od Ministarstva hrvatskih branitelja od 150 tisuća kuna. S tim i dijelom vlastitog novca kupili smo 500 ovaca, a u zadrugu smo unijeli postojeće objekte, dio opreme i 30 muznih krava te siranu u Trilju.
Do osnivanja BZ “Planina” Pipina, Pop i ja uzimali smo ukupno 14 komercijalnih kredita, a još dva kredita uzeli smo u prve dvije godine rada zadruge. Osim kreditnog novca, u posao smo uložili i svu obiteljsku ušteđevinu. Nitko od nas nije bio zaposlen u zadruzi, ali smo svi svakodnevno radili.
Muzli smo krave i ovce i proizvodili sir, od kojega smo ostvarivali glavninu prihoda. Ubijala nas je jeftina uvozna roba. Tijekom 2011. godine našli smo se pred zidom. Od prihoda nismo uspijevali vraćati niti kreditne obveze. Bili smo na vagi da li od svega dignuti ruke, odustati, sve napustiti – kaže nam Joško Ćaleta.
U puno sličnih, naizgled bezizlaznih situacija, nalazili su se članovi BZ “Planina” dok su odrađivali ratne zadaće. Za pronalaziti rješenja trebalo je hrabrosti, ponekad i ludosti, ali uvijek i duboke promišljenosti. To i takvo iskustvo iz rata bilo im je poticaj da ne odustanu od svoga mirnodopskog projekta na Kamešnici.
OZBILJAN POSAO
– Približavao se ulazak Hrvatske u EU. Tražili smo i došli do informacija o funkcioniranju poljoprivrede i poljoprivredne politike EU-a na krškim područjima u drugim državama EU-a. Odlučili smo nastaviti ulagati u zadrugu posljednje obiteljske novčane rezerve i svoj rad. Zahvaljujući tomu uspijevali smo održati stada goveda i ovaca.
Istovremeno smo radili na projektima koje smo pripremali za aplikaciju na najavljene mjere ruralnog razvoja. Prvi EU novac, koji nam je odobren kroz mjere ruralnog razvoja na koje smo se prijavili pripremljenim projektima, dobili smo 2014. godine. Njime smo izgradili nove objekte farme, nabavili nova goveda radi povećanja stočnog fonda te potrebnu mehanizaciju i opremu.
Već godinu kasnije mogli smo zaključiti kako smo prevladali najveću krizu i da smo na pravom putu. Od tada do danas, uz redovne potpore iz zajedničkog EU fonda za poljoprivredu, stalni smo korisnici mjera ruralnog razvoja kroz ekološku proizvodnju i proizvodnju u otežanim uvjetima. Sav raspoloživi novac koji nam je pristizao usmjeravali smo u razvoj, gradnju objekata te kupnju stoke, mehanizacije i opreme – govori nam Ćaleta i nastavlja:
– Danas možemo reći da radimo ozbiljan posao. Od deset članova zadruge, devet nas je svaki dan u punom pogonu, a nas petorica – Pipina, Pop, Glavota, Sioux i ja – kroz dnevnu operativu organiziramo i provodimo svu logistiku te tehnički i tehnološki dio proizvodnje. Uloženi rad i novac nam se vraćaju.
Spomenuli ste da i sada provodite tri projekta koje najvećim dijelom financirate nepovratnim EU novcem za ruralni razvoj?
– Da, upravo provodimo tri projekta iz mjere 4 – gradnju nove moderne farme za tov junadi, peletiranje stajnjaka, za što ćemo potrebnu energiju osigurati iz solarne elektrane, a nabavit ćemo i potrebnu mehanizaciju za transportiranje sirovine i gotovih proizvoda. Ukupna vrijednost ovih triju projekata je oko 8,5 milijuna kuna, od čega se na nepovratna sredstva odnosi 70 do 90 posto, a ostatak ćemo osigurati iz vlastitih izvora.
EKOPROIZVODNJA
Kako uspijevati obaviti sve poslove?
– Danas lako, puno lakše nego prije. Uz nas članove, u BZ “Planina” imamo 19 zaposlenih djelatnika. Važno je napomenuti da su većinom sve to mladi obiteljski ljudi koji bi, da nisu ovdje, svoju egzistenciju najvjerojatnije potražili negdje izvan granica naše domovine.
Svatko ima svoje zaduženje i odgovornost, ali kada ustreba, svi radimo sve. Svi imamo radna odijela, a na posao nitko ne dolazi s kravatom. Za ispašu smo od države zakupili 1468 hektara kraških pašnjaka, 1438 hektara na Kamešnici i 30 hektara na Svilaji.
Uz travu na ispaši moramo pripremiti i velike količine sijena koje govedima, kozama i ovcama dajemo u zimskim mjesecima, posebno kada padne snijeg kojega na Kamešnici iznad Voštana često zna biti u velikim količinama. Uz sijenažu, za prehranu stoke osiguravamo i do 350 tona žitarica godišnje.
Sa zadovoljstvom možemo reći da nikada nismo imali problema s kontrolama naše ekoproizvodnje i sve meso koje proizvedemo i prodajemo u mesnici u Splitu ima ekološki certifikat.
Do kada će BZ “Planina” o(p)stati na Kamešnici?
– Kada pogledamo rezultate koji su iza nas, i ne pomišljamo stati. Oni nas stimuliraju da idemo u daljnji razvoj. Želja nam je potaknuti i druge. Mi nismo iskoristili ni deset posto potencijala koji Kamešnica ima. Mogućnosti su stvarno velike. Zamislite koliki je tek potencijal cijelog hrvatskog krša, od Metkovića do Savudrije.
Proizvodnja zdrave hrane na do sada totalno neiskorištenom i u ekološkom smislu netaknutom kršu naša je budućnost. Posebno smo zadovoljni što se zadnje dvije godine totalno promijenio odnos države prema ovim područjima te što je resorno ministarstvo na čelu s ministricom Marijom Vučković prepoznalo potencijale i mogućnosti poljoprivredne proizvodnje i svih dodanih vrijednosti koje uz poljoprivredu mogu osigurati dostojan život i opstojnost na ovim surovim krškim područjima u zaobalju, te smo upoznati s izradom dugoročne poljoprivredne strategije za ova područja.
BORIMO SE I DALJE
Dobrim dijelom zbog toga i ogromnih prirodnih potencijala, vjerujemo u budućnost ovakvih projekata, pa i svoju djecu lagano uključujemo u njih jer nas posebno boli spoznaja o sve masovnijem odlasku mladih s ovih naših područja. Želja nam je i čvrsto smo uvjereni da će mlade generacije znati i željeti iskoristiti ovaj ogromni potencijal i da će ostati i opstati na svojim djedovskim ognjištima.
Kako nas je nacionalni opstanak vodio devedesetih, ekonomski nas vodi ovih dvijetisućedvadesetih. Ustvari, ispada da je sve ovo vrijeme isto, mi se samo borimo, i borit ćemo se…, navikli smo na to – zaključuje Ćaleta.
