Biskupsko ređenje je po svojoj naravi događaj i radosna vijest u Crkvi. Stoga je razumljivo da se ljudi zanimaju za novoga biskupa. U odjeku njegova ustoličenja u Kotoru, razgovaramo s mons. Ivanom Štironjom, novim pastirom Crkve kotorske.
Razgovarao: Josip Vajdner
Mons. Štironja, ili jednostavno don Ivan, rođen je 10. svibnja 1960. u hercegovačkom mjestu Pješivcu koje je danas u župi Aladinići, a nekoć je pripadalo Prenju, u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Osim njega, u obitelji Stojana i Anice, rođ. Bošković, rođeno je još devetero djece. Nakon osnovnoga obrazovanja put svećeničkoga zvanja započeo je u Dubrovačkom sjemeništu (1975. – 1979.), a bogoslovni studij pohađao na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Sarajevu (1980. – 1986.).
Za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen je 1986. te je kratko službovao kao župni vikar u Dračevu budući da se odmah kao mladomisnik javio u misije. Tako je 1988. otišao u Tanzaniju i djelovao u župi Kaning’ombe do 1992. Potom je voljom biskupa Pavla Žanića otišao u hrvatsku župu u Oakville, Biskupija Hamilton u Kanadi, gdje je djelovao od 1993. do 1996.
Zatim je studirao liturgiku u Padovi te na Istituto di liturgia pastorale položio potrebne ispite. Ujedno je pastoralno skrbio za Hrvate u Padovi i Milanu. Imenovan je, onda, katedralnim župnikom u Mostaru (1998. – 2002.), te potom biskupskim vikarom za pastoral (2002. – 2011.).
Za nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine postavljen je u ožujku 2011. i na toj službi ostao do rujna 2016. kada je imenovan župnikom i upraviteljem Svetišta Presvetog Srca Isusova u Studencima. Osim hrvatskoga don Ivan se služi engleskim, talijanskim i afričkim swahili jezikom.
Kao dobroga znanca iz njegovih „sarajevskih dana“, zamolili smo ga da razgovor za Katolički tjednik nekako „ugura“ u svoj zbilja zgusnut raspored s obzirom da se dogodio netom prije njegova ustoličenja u Kotoru.
Preuzvišeni mons. Štironja, nakon biskupskoga ređenja u Mostaru 7. travnja, Vaše ustoličenje je u Kotoru na blagdan Bl. Ozane Kotorske. Što, prema Vašem mišljenju, znači sjesti na stolicu kotorskoga biskupa?
Stolica ili katedra koju biskup preuzima kod ustoličenja ili intronizacije ima svoj duboki smisao i značenje. Ta simbolika uključuje tri dimenzije biskupske službe: naučavanje, posvećivanje i upravljanje. Sve bi to troje trebalo biti zaliveno očinskom ozbiljnošću i odgovornošću, brigom i ljubavlju. „Sjesti na stolicu“ ne znači zapravo sjesti i vladati. Uključuje i to, ali ne samo to. „Sjesti na stolicu“ zapravo znači ustati, zasukati rukave, povesti krajevnu Crkvu, biti pastir, biti budan, imati i biti oko za sve osobito za ono što nije zdravo, što je potrebno pomoći. Isus kao Dobri Pastir dao je smjernice za savršeno funkcioniranje Crkve. Nemamo što izmišljati. Valja Isusa slušati i njegove riječi staviti u djelo, u život. Tako čineći, ne možemo sletjeti s puta. Kaže Isus: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce“ (Iv 10,11). A šaljući Dvanaestoricu, veli: „Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Mt 10,6). To ne znači idite i budite prisutni među njima, sjedite i gledajte što rade i kako ih nestaje, kako ih vuci grabe, nego: propovijedajte, liječite, čistite, zloduhe izgonite… (usp. Mt 10,7-10). I ovo ne važi samo za pastira biskupije, nego i za pastira župe, obitelji, važi za svakoga člana Crkve, bez obzira kojemu staležu pripada.
Očito je kako ne postoji „škola za biskupe“, nego samo za svećenike. No, upravo na temelju svećeničkoga iskustva, možete li nam reći koji je Vaš plan sada nakon preuzimanja Kotorske biskupije?
Istina, ne postoji „škola za biskupe“. No, budući da je biskupstvo jedan od triju stupova svetoga Reda, onda bi se moglo reći da je škola za svećenike ujedno i škola za biskupe. Iz zajednice svećenika se, konačno, i uzima biskup. Uz to, dikasteriji Svete Stolice redovito organiziraju posebne susrete za nove biskupe gdje se daju neke smjernice za djelovanje. Neki to vrijeme boravka u Rimu, šaleći se, nazivaju „školom za biskupe“. Život biskupije, bez obzira o kojoj se radilo, ima svoj tijek, ritam i dinamiku. Biskupija, kao dio opće Crkve, živi je organizam koji zahtijeva ozbiljnu njegu i odgovornu brigu. Svaki dan donosi svoje nove izazove i traži odgovore na pitanja. Kao prvo, čini mi se najvažnijim, treba upoznati i snimiti situaciju, upoznati taj živi organizam, suživjeti se s njim te se lagano, ali aktivno, uz Božju pomoć, uključiti u sve pore toga tijela kotorske Crkve. Duh Božji vodi Crkvu, valja to čvrsto vjerovati, svim srcem se prepustiti vodstvu toga Duha, te u zajedništvu sa svećenstvom, redovništvom i Božjim pukom hrabro i uvijek imati pred očima cilj koji je Isus postavio: jedno stado, jedan Pastir (Iv 10,16).
Za svoje ste biskupsko geslo uzeli svetopisamske riječi Bog je ljubav. Zbog čega i što u tome možemo iščitati na pastoralnom planu?
Razlozi za izabrano geslo, kao i za sami grb u cijelosti, već su doneseni u opisu grba. No, ponovit ću kratko barem ono što se odnosi na geslo. Sv. Ivan je u rečenici: „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16) sažeo cijelu narav Božjega identiteta i ujedno sadržaj kršćanske vjere. Riječ ljubav nalazi se i u mome mladomisničkom geslu: O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka (Ps 89). Tu je svećenička želja i program. To je srž kršćanske vjere pa tako i smisao i poslanje svećeničkoga poziva i života: Naviještati i svjedočiti Božju ljubav. Papa emerit Benedikt XVI. u svojoj enciklici Deus caritas est – Bog je ljubav odmah na početku, u uvodu, kaže: „Ove riječi iz Prve Ivanove poslanice izražavaju na vrlo jasan način središte kršćanske vjere: kršćansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi.“ Taj sadržaj koji se krije u tim dvjema riječima svojevrstan je trajan program i zadatak Crkve koji valja „misijskim žarom“ usvojiti i potvrditi svjedočanstvom života, pojedinačno i zajednički kao partikularna Crkva u okvirima Opće Crkve. Na kraće ili na duže relacije, svejedno, to je vrlo zahtjevan i dugotrajan plan i program koji osmišljava život i put jednoga svećenika, tako i biskupa.
Kotorska biskupija je sufraganska Splitsko-makarskoj, dok ostali katolici Crne Gore pripadaju Barskoj nadbiskupiji. Što na temelju toga možemo kazati o katolicima u toj državi?
Korijeni Kotorske biskupije sežu u prva stoljeća kršćanstva. Koliko se samo granica i situacija izmijenilo. U tomu kontekstu iščitavamo dugu povijest i tradiciju na prostorima gdje je Katolička Crkva s većinskim hrvatskim narodom ostavila vrlo značajan povijesni pečat. U pitanju Boke, odnosno Kotorske biskupije, to ne treba posebno dokazivati. Tolike crkve, župe, samostani, broj blaženika i svetaca, govore ili, bolje rečeno, pjevaju o ljubavi koja je preko Katoličke Crkve razlivena po hridima uz Jadransko more. I sve je to, zapravo, doprinos izgradnji današnje države Crne Gore u koju je hrvatski narod Boke jako puno uložio i još uvijek ulaže. Zato se s ponosom govori i piše o Boki kao Zaljevu svetaca i prostoru hrvatske kulture.
Kotorska biskupija tradicionalno je pripadala Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i tako je još uvijek. Crkvi nije strana ta situacija da granice jedne crkvene pokrajine prelaze državne granice. Pogotovu to ne bi trebalo biti strano danas kada se zemlje uvezuju i ujedinjuju radi lakšeg komuniciranja i funkcioniranja. To su konačno povijesne granice koje ne bi trebale predstavljati problem ili, ne daj, Bože, smetati bilo komu. Katolici cijeloga svijeta, bez obzira kojem narodu ili biskupiji pripadali, tako onda i katolici u Crnoj Gori, članovi su jedne te iste Crkve čije krajevne granice nemaju nikakvo značenje osim crkvenog. I nije važna biskupijska pripadnost, nego vjernost i odanost Kristu i njegovoj Crkvi.
Zasigurno da Boka kotorska zauzima posebno mjesto u srcima Hrvata-katolika. Postoje li i danas vidljivi tragovi te svetosti u Zaljevu hrvatskih svetaca?
Na ovo pitanje točnije bi se i preciznije moglo odgovoriti za koju godinu. Ipak, pokušat ću odgovoriti. Po krštenju smo svi pozvani na svetost. Krštenje nas uvodi u spoznaje i doživljaje otajstva Božje ljubavi i milosrđa, tako onda i svetosti. Vjera je zvijezda vodilja do srži svetosti koju nam otkriva Crkva. Gdje je Crkva, tu postoji i sjeme svetosti jer kao vjernici ispovijedamo vjeru u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Brojni svećenici, redovnici i redovnice koji su živjeli po župama i samostanima Boke, među njima i nemali broj slugu Božjih, blaženika i svetaca, bili su ljudi svoga vremena, išli u korak s Crkvom, te savjesno i odgovorno svjedočili svoju vjeru u jednostavnosti i poniznosti. Svako vrijeme, pa i ovo naše, želi nas „kupiti“, prisvojiti za sebe. No, ako se čovjek uspije oteti svom vremenu, ako se tomu vremenu ne proda i ne preda dušu, nego je sačuva za Boga, kao suradnik darova Duha Svetoga, koji ga osposobljavaju za svetost, onda zasigurno svaki čovjek, svi mi, imamo prigodu posvetiti svoje vrijeme i biti sveti. Time ništa ne gubimo, nego, štoviše, puno dobivamo.
Na koji način Katolička Crkva može pridonijeti opstanku Hrvata (i ostalih) katolika u Crnoj Gori?
Živimo u vremenu velikih migracija i ekonomske seobe naroda. Uvijek se išlo za boljim standardom. U ovo naše vrijeme još i više. Ljudi traže bolje od onoga što imaju, bez obzira što mnogi imaju puno i opet traže još više. (Ovdje ne mislim na one koji teško žive pa opravdano idu za životnim kruhom.) Mislim da nitko ne može dati recept za opstanak na ognjištima, osim što taj recept može biti dobra plaća, dobro zaposlenje, bolji i pravedniji zakoni, bolji uvjeti za život. Čini se da bi na te migracije mogle utjecati vlade i političke vođe koji bi boljim državnim uređenjem, boljim i pravednijim zakonima i pravima pojedinaca i skupina mogli nešto promijeniti. Valja imati na umu da se ljudi, koji su danas školovaniji nego prije, lakše upuštaju u izazove i pokušavaju pronaći sreću negdje drugdje. Isus je u Crkvi ostavio sebe kao putokaz prema vječnoj sreći. Isus je jasan: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.“ Crkva, kojoj je Krist glava, ne nudi ovozemaljsko kraljevstvo i ovozemaljsku sreću, ne jamči ovozemaljski opstanak bilo kojem pojedincu ili bilo kojem narodu, nego nudi ostanak uz Isusa na putu prema kraljevstvu nebeskom. Crkva je, dakle, pozvana vršiti svoje poslanje po želji svoga Učitelja i kao takva najbolje pomaže onima koji u Krista vjeruju, otvorena za sve izazove i poteškoće svojih članova, prati ih, te onima koji to žele nudi vidike nebeske i vječne sreće.
U Crnu Goru odlazite u trenutku kada se ta država nalazi u – možemo tako kazati – društvenim previranjima obilježenim i ugroženošću crnogorskoga nacionalnog identiteta. Što Hrvati-katolici mogu ponuditi u takvoj situaciji?
Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Caritas in veritate – Ljubav u istini (2009.), govoreći o ljubavi, naglašava da je ljubav snaga čiji je izvor u Bogu, vječnoj Ljubavi i posvemašnjoj Istini (br. 1). Pripadnici Katoličke Crkve u Boki, najvećim dijelom hrvatski živalj, nemaju se čega sramiti u svojoj vjekovnoj domovini. Živjeli su u ljubavi prema svima i gradili zajedništvo po mjerama Kristove Crkve. Stoga se s potpunim pravom ponose onim što su im predci ostavili ispisano na kamenu, na papiru – u knjigama, u crkvama i samostanima; ponose se onim što nose u svojim srcima nastavljajući ispisivati, do volje Božje, tu istu kulturnu i duhovnu baštinu. Boka odiše kršćanskom civilizacijom ljubavi. Možda to, kada je u pitanju doprinos Katoličke Crkve, neki niječu, prekrajaju i neistinito prezentiraju. Ipak mnogi to prepoznaju i priznaju. Hrvati-katolici u ovoj i svakoj situaciji mogu ponuditi i dati svoj doprinos u izgradnji zajedništva, prema riječima Sv. Pavla: istinujući u ljubavi i saziđivanjem u ljubavi (usp. Ef 4,15-16). Kao Crkva pozvani smo dati svoj molitveni doprinos i svjedočanstvo vjere da ljudi shvate da je mir i ljubav Božji dar bez premca, koji svakomu koriste i svakoga koji to želi usrećuju.
Imajući misijsko iskustvo iz Tanzanije i pastoralno iz Kanade, što možete kazati da je najpotrebnije današnjem čovjeku, pa i onom na ovdašnjim prostorima?
Čovjeku svih vremena, pa i današnjem, najvažnije je da spasi dušu. Sjećam se molitve koju su pučki misionari molili tijekom misija u župnim zajednicama: „Samo jednu dušu imam, nju mi dade vječni Bog, propadne li ona ludo, nema većeg od zla tog.“ Zaboravljamo da imamo dušu i da bi spasenje duše trebala biti najveća čovjekova briga. Čovjek sve podlaže tijelu i slijepo ustrajava u tomu bez obzira što mu Bog i po ovoj kušnji pandemije poručuje koliko je krhko i prolazno ljudsko tijelo.
Unatoč svemu, trend je ovoga svijeta da se Boga ukloni u stranu, da ga se zaboravi i živi kao da ga nema.
Sjećam se u vrijeme djelovanja u Kanadi kako mi je jedna uvažena intelektualka dokazivala da živimo u svijetu kada ne treba nastupati apologetski jer svi vjeruju u Božju opstojnost. Vjerovati da postoji bog ili Bog (malo ili veliko slovo) nije isto, pogotovu živjeti u spoznaji Božje prisutnosti i strahopoštovanja ili živjeti tako kao da Boga nema. Uloga Crkve je vrlo važna i beskrajno vrijedna što, nažalost, rijetki u današnjem društvu i spomenu, a to je: naučiti ljude ljubiti i nadati se. Ako ih naučimo ljubiti, vladat će mir u ovom nemirnom i zavađenom svijetu; ako ih naučimo nadati se, nestat će straha i prekomjerne brige koja vodi u depresiju, čega je, nažalost, sve više. Dakle, valja nam se okrenuti Bogu i Crkvi jer time ništa ne gubimo, nego, štoviše, stječemo neizmjerno blago koje usrećuje i ima neprolazne i vječne kategorije. Uostalom, vrhovni zakon Crkve jest: salus animarum – spasenje duša, kao što to Kodeks ističe i u posljednjem svome kanonu (1752).
Nedjelja.ba
