Svaka staza kojom sam iznenada krenula imala je lijepu priču na kraju, baš kao ova koju ću Vam sada ispričati…
Radim kao njegovateljica više od pet godina i uvijek sam imala prekrasne štićenike s kojima mi je bilo zadovoljstvo raditi. Istina je da se kroz ovaj posao čovjek nagleda svega, ali nekako one negativne situacije uvijek zasjene pozitivne kojih je, Bogu hvala, uvijek bilo više.
Prije nekoliko dana mijenjala sam radnu kolegicu što je značilo da ću se susresti s ljudima koje nikada prije nisam srela.
Naravno da postoji ona mala doza neugode prije prvog susreta, jer nikada nisi siguran kako će te netko prihvatiti.
Trema je bila prisutna ali bespotrebno, jer su me dočekali s osmijehom na licu i odmah smo kliknuli.
Prilikom upoznavanja prvo se predstavim, a onda kažem odakle dolazim. Rekla sam da dolazim iz Hercegovine, mjesto pored Čitluka, misleći da gospodin i gospođa Zethofer ne znaju gdje je to, a onda je uslijedilo oduševljenje…
“Mi smo bili u Čitluku, spavali smo tamo kada smo prvi put otišli u Međugorje! Tada nije bilo vode…”
Zamolila sam gospodina Manfreda i gospođu Marthu da podijelim ovu priču na svom portalu, a oni su pristali.
Davne 1984. godine zaputili su se iz Austrije prema Međugorju u svom autu NSU-Prinz, kojeg možete vidjeti na ovoj fotografiji u komentaru koju sam uslikala iz jednog od albuma koje su mi pokazali.
Zamislite samo koliko je trajala vožnja autom 1984. godine, kada sada iz Međugorja do Grieskirchena treba 10 sati vožnje.
“Kada smo 1984. godine prvi put otišli u Međugorje, još je sve tamo bilo izvorno. Crkvu smo vidjeli izdaleka. Nije bilo hotela, samo privatna dvorišta. Dječačić je stajao uz cestu i mahao, uzvratili smo mu, a onda se zaustavio i pitao: „Treba li Vam soba?“. Odgovorili smo potvrdno, on je ušao u auto s nama i odvezao nas tri kilometra unazad, u mjesto zvano Čitluk. Dječak nas je vodio na očevu farmu. Cijela nas je obitelj primila vrlo ljubazno. Ponudili su nam vlastitu spavaću sobu za noć. Navečer su pripremili gozbu za nas. Sljedeće jutro našem najmlađem sinu Philippu bilo je dopušteno da ide s nama voziti poljoprivredni traktor, što ga je jako obradovalo. Bili smo izvan sebe od ovog gostoprimstva. Zatim smo se odvezli do Međugorja. Bilo je jako vruće. Preko 40 stupnjeva u hladu, a vode nije bilo. Bunari su bili presušili. Starije žene su klizile do crkve na koljenima. Svećenici su sjedili kraj vanjskog zida na foteljama i ispovijedali. Sada smo posjetili crkvu iznutra. Malo kasnije otišli smo na Križevac. Zbog vrućine, umorili smo se i stigli tek do treće postaje križnog puta. Onda smo se opet odvezli kući.”
Ispričali su mi kako su poslije rata došli u Međugorje s punim autom lijekova iz Austrije. Na povratku kući, preko Bosne, zaustavila su ih dva naoružana vojnika, ali prošlo je bez problema jer su, na sreću, već ranije ostavili lijekove u Međugorju.
Naime, Manfred je doktor, a njegova žena Marta je medicinska sestra. Poznavali su pokojnog fra Slavka Barbarića, spavali su kod Vickine sestre u kući…
Rekli su kako su svi ljudi u Međugorju uvijek bili ljubazni i spremni pomoći te kako su rado odlazili u Međugorje. Martha je posjetila Međugorje preko 20 puta, a Manfred oko 10 puta. Zadnji put su bili u Međugorju 2016-te godine.
Uživala sam pričajući s ovim prekrasnim ljudima i zaista mi je velika čast što sam ih upoznala – napisala je Danijela Luburić na portalu Hercegovka.hr.
