Srce mu je bilo veliko, duša strpljiva, tijelo i djelo stoičko, ali njegove oči… Njegove su oči već dugo bile umorne… Fra Ivan Ševo sinoć ih je sklopio zauvijek i završila je jedna etapa…
Posao bi nam često isprepleo putanje, ali susreli bismo se ponekad i u šetnji, onamo u krugu Franjevačke crkve. Gdjegod, razgovor bi u jednomu trenutku skrenuo u prošlost, a njegove bi umorne oči tada zaiskrile. Vjerovao sam da je u tim sjećanjima na neko drugo vrijeme ležala njegova snaga, ona pokretačka moć koja mu je uvijek bila u stanju oživjeti sjaj u pogledu.
Kroz oči djeteta čije je odrastanje, a kasnije i život, snažno obilježio rat, pamtim nekolicinu njih u habitu koji nisu odlazili, koji su pronalazili način stići svugdje gdje su bili potrebni, a opet, pod granatama i zvucima opće opasnosti, zastati, pomilovati dijete po glavi, nježno lupiti pasićem po ramenu… Ne ću živima dizati spomenike pa ću spomenuti fra Ljudevita Lastu i fra Ivana Ševu, moje vjeroučitelje iz tih teških ratnih dana, sada pokojne fratre koji su u ognju agresije i u vihoru smrti, i krstili i pomazivali, i spašavali i pokapali, i bodrili i tješili, bili tu.
U godinama poslije, u nebrojenim razgovorima, fra Ivan mi je ispričao toliko toga, napominjući kako je ”dobro da mlađi znadu”. I ne samo iz njegovih usta, upoznah se s grčevitom borbom za spašavanje stoljećima stare knjiške i pismohranske baštine iz franjevačkoga samostana, i dok je 1992. staru crkvu gutao noćni plamen začet fosfornom granatom s Huma, i dok su 1993. nebrojeni minobacački projektili i na desetke tisuća zapaljivih zrna bušili ranjene zidove franjevačkoga samostana na prvoj crti bojišnice. Doznao sam puno toga o silnim preprekama i silnicama koje je trebalo pobijediti da uskrsne naša pougljena crkva.
Kao i uvijek i u svemu, život treba upornoga čovjeka, onoga jednog koji se ističe, koji stoički ide naprijed, tih u koracima, ali uporan u dosezanju cilja, onoga koji ne odustaje. Taj koji je među mostarskim franjevcima bio vertikala upornosti upravo je pokojni fra Ivan i boli me, jako me boli, što je tako određeno da zatvori svoje umorne oči, a ne dočeka dovršetak radova na našoj crkvi. Boli me što ne dovrši svoje životno djelo, monografiju koja bi ispričala i znanu i neznanu priču o mostarskoj franjevačkoj Crkvi sv. Petra i Pavla, ujedno o Mostaru samomu i o puno toga što ne bi smjelo pasti u trnje zaborava. No, fra Ivan bi, znadem, sada smireno kazao: ”Bože, budi volja Tvoja!”
Fra Ivane, nisi mi niti mogao sve ispričati, ali ono što jesi, na svoj ću način prenositi mlađima dok i sam ne sklopim oči. Počivaj u miru Božjemu, prijatelju, vjeroučitelju, fratre, čovječe! U raj poveli te anđeli, na dolasku tvome primili te mučenici i odveli te u Sveti grad Jeruzalem. Zbor anđeoski te primio i ti s Lazarom, nekoć ubogim, pokoj vječni imao…
Requiescat in pace!
Darko Juka